Iz knjige Razgovori s Markom: Zaboravio sav svoj život, ali se opsade sjećam kao malo čega

Vi ste o opsadi napisali jako puno. Volio bih da o op­ sadi pričamo na malo drugačiji način. Mene zanimaju intimnije stvari – zanima me ono što vam se dešavalo unutar porodice, unutar vaša četiri zida. Zanimaju me emocije. Kakav je bio osjećaj kad ste shvatili da je grad pod opsadom – i da zlo neće zadugo otići?

Danas mi je sve to neshvatljivo. Dostojevski je rekao u Zapisima iz podzemlja rečenicu koja mi je neka vrsta gesla. Jedan koji neće da krije da je hulja veli: “Čovjek je biće na dvije noge i koje se na sve navikava.” Navikao sam se na opsadu vrlo brzo. Živio u gradu u kojem je svaki građanin mogao da napiše testament kad god izlazi iz stana – jer niko nije mogao biti siguran da će se kući vratiti.
Dakle, prihvatite da je svaki izlazak iz podruma, iz sta­na, po vodu, po drva, možda zadnji... Jednu sam sliku često upotrebljavao u govoru kad bih htio objasniti taj osjećaj: to je kao da hodate po užetu s koga u svakom trenutku možete pasti. U ambis.
Jako sam se pazio što se tiče snajperista ili onih koji su ubijali ljude iz sijača smrti. Kad padaju granate i trčim ulicom, nikada nisam znao bježim li od granate, ili joj trčim u susret. Jednostavno se naviknete na čudovišni život koji se zove opsada. Naviknete se na to da vas četnici ubijaju i da je svijet baš briga za to. U sred Evrope, krajem dvadesetog stoljeća imate opsadu jednog grada – to mi je tek danas postalo neshvatljivo i sve više izaziva čuđenje.
Kad čovjek pristane na to da u svakom trenutku može umrijeti – ne nastupi li neka vrsta oslobođenja?

Može se reći i da čovjek otvrdne. I imao sam čitavu nauku o trčanju ulicama. Zaboravio sav svoj život, ali se opsade sjećam kao malo čega. Što je i dokaz istinitosti moje tvrdnje da sam živio samo u djetinjstvu i u dane opsade. Vidio sam čovjeka, to nikad neću zaboraviti, koji je novinama Oslobođenje štitio lice dok je prelazio ulicu na kojoj je pisalo PAZI SNAJPER. I razumio ga: taj čovjek je na sve oguglao.
Govorili su da te snajperista, kad pretrčavaš ulicu, može ustrijeliti na prestig. Puca ispred tebe i ti dođeš po svoj metak. Preko Radićeve koja je bila najopasnija, trčao bih najbrže što sam mogao. Ali ponekad sam znao naglo zakočiti, okrenuti se prema Trebeviću, odmjeriti im od šake do lakta – to zovu bosanski grb – i onda trk nastaviti. To je bila vrsta odbrane – i dokazivanja da oni od mene ne mogu napraviti obično živinče.

Dakle, u trenucima kad prihvatiš stanje kakvo je bila op­sada, tada nastupi sloboda duha – iz koje proizlazi i taj bosanski grb i novine na licu onoga čovjeka?

Četnici, znali smo, nisu mogli baš sve pobiti. Drugo, mi koji smo preživjeli, slučajno smo preživjeli. Neki je pjesnik rekao, više se ne sjećam koji, kad su se javili rakovi nakon rata – da ustvari umiru ljudi koji su vjerovali da su preživjeli Karadžića.
Sinan Gudžević mi je rekao da i moju Gordanu, koja je umrla prije šest godina, treba računati kao Karadžićevu žrtvu. Ona je bila puno mekša; više je u ratu propatila od mene, ja sam seljačko dijete sviklo na udarce.

Na kojem spratu vam je tada bio stan?

Na prvom. Živjeli smo u ulici Hasana Kikića.

Je li stan bio izložen?

Ne. Jesu okolo padale granate, ali stan nije bio izložen. To je bila zgrada gdje je bilo sjedište korpusa. Ispred je bila banka i nisu nikako mogli da nas direktno pogode. Inače, boga pitaj bi li ostali živi. Pokazao mi je jedan čovjek kako je jedna granata iskosa doletjela i okrznula banku koja nas je zaklanjala. Gdje je eksplodirala – ne znam. Za vrijeme rata, u našem komšiluku, samo je jednog čovjeka pogodilo, da ja znam. I jesu, iz sijača smrti, ofrlje dakle, ubili Mirelu Pločić, prijateljicu moje kćerke Ivane. Bio je jedan mali psić, Monti se zvao, koji se vrtio oko naše zgrade i na kojem bi ljudi iskazivali nježnost, pogotovo djeca. Njih dvije su šetale sa prijateljicama, Ivana se bila zaustavila da pomiluje Montija i Mirela je tada rekla: “Hajde, Ivana.”
To su joj bile posljednje riječi na ovom svijetu. Neko je ofrlje ispalio iz sijača smrti, metak je odskočio od asfalt i zaklao Mirelu.

Koliko joj je bilo godina?

Ivanina drugarica, osam ili devet, nisam siguran. Išli smo jednom na grob Mirelin – pisao sam o tome – i Ivana je počela sa humke da čupa travu, a ja rekao: “Neka dušo, ostavi to.” Nisam joj mogao objasniti da muslimani puštaju da grob sraste s prirodom. I da, sjećam se kad je poslije rata u Sarajevu koncert držao Toni Cetinski. Ivana je otišla da ga sluša, ali ju je jedna Tonijeva pjesma podsjetila na Mirelu, počela je da plače i morala se vratiti kući.

Dok vas slušam, pada mi na pamet ona pjesma o Ivani iz Poljske konjice, knjige posvećene upravo Mireli Pločić. To je ona divna pjesma kada bježite od granata pa Ivana poželi da se potpiše u netaknutu plohu snijega u parku, a vi, poslije, oko njenog potpisa, kažiprstom napravite kružnicu – neprobojnu kao u bajkama.

Jednom sam je kući doveo bez jedne čizmice. Pita me Gordana – pamtim kao da je jučer bilo: “Gdje joj je druga čizmica?” A ja kažem: “Odakle ja znam gdje je, veliko je Sarajevo.”

Podrum u kojem ste se skrivali, pretpostavljam, bio je u vašoj zgradi?

Jeste. Inače, toga se slabo išta sjećam. Sjećam se dobro jedino Linde, našeg psa porijeklom sa Himalja kojeg smo, privremeno, uzeli sa ulice. Lajala je samo na uniforme jer ju je njen bivši gazda (Srbin u HVO‐u) ostavljao na ulici kad je bio na liniji: boga pitaj šta su joj radile uniforme. Jednom sam se vratio kući, ona je oko mene skakala toliko da sam rekao: “Ostaje kod nas. Nikad mi se niko od ljudi nije ovako obradovao.” Bila je dresirana i svašta je znala, ali mi nismo o tome pojma imali. Poslije je oslijepila. Kad bi počele granate, prvi ko je bio u podrumu, to je bila Linda.

(zurnal.info)