Crno more (1): Bolesna žudnja za Krimom

Krim, čija ljepota izaziva gotovo seksualnu žudnju za posjedovanjem u svim njegovim posjetiteljima, dokazuje tu šalu u svakom stoljeću u svojoj povijesti. On nema domoroce, starosjedioce. Prije Skita, prije Kimerana koji su bili njihovi prethodnici ili stanovnika iz brončanoga doba koji su podigli prve grobne humke, bilo je ljudi koji su došli odnekuda. Krim je uvijek bio destinacija, greben na kraju mora ili obala gdje kočije moraju završiti svoje putovanje. Putujuće zajednice su se smjestile na Krim (Skiti su ovdje živjeli gotovo tisuću godina) ali na kraju su se raspršili ili nastavljali svoj put. Ono što je bilo stalno u krimskoj povijesti je određena struktura koju je poluotok nametnuo svojim posjetiocima: zone uma, tijela i duha često su bile izbrisane, ali su se sve do danas uvijek nanovo pojavljivale. Samo je u bliskoj prošlosti krimska istina – da pripada svi- ma i nikome – bila pogažena. Dvije od ovih povreda, koje bi bile samo apsurdne epizode da ne uključuju toliko krvi i patnje u prošlosti, pa vjerojatno i u budućnosti, jesu deklaracije dvoje autokrata. Katarina II (Velika) je 1783. godine objavila da će Krimski poluotok od sada pa zauvijek biti ruski. Kako bi pažnju svog naroda odvratio od njihovih nevolja, Nikita Hruščov je 1954. godine objavio da Rusiji oduzima Krim kako bi zauvijek ostao dio Ukrajine. 

KRIMSKE IRONIJE

Mangup dokazuje sve te krimske ironije. Većina ruševina na vrhu Mangupa pripada zaboravljenim i nevjerojatnim vlastima iz srednjega vijeka. U tvrđavi Theodoro Mangup boravila je nezavisna grčka vlast kojom su vladali gotski prinčevi. Ali što je “grčko” ili “gotičko” značilo ovdje gore? 

Goti su do Crnoga mora i Krima došli iz neobičnog smjera, sa sjeverozapada umjesto s istoka. Protogermanska konfederacija naroda s juga Skandinavije zauzela je Krim u 3. stoljeću tokom osvajanja većeg dijela sjeverne obale Crnoga mora. Stotinu godina kasnije su Huni pora-zili crnomorske Gote. Mnogi su se uputili prema zapadu, to jest, u sljedeću fazu njihove migracije koja bi ih u vrijeme praunuka odvela u Italiju kao vojsku kralja Teodorika Velikog. Ali neki su ostali u krimskim planinama. Pokršteni i uključeni u Bizantsko carstvo, još su i u 6. stoljeću bili tamo kad je car Justinijan I podigao tvrđavu na Mangupu kako bi zaštitio obalne gradove od napada iz stepa. 

Kad su Hazari osvojili Krim u 8. stoljeću, ostatak krimskih Gota se povukao u planinsku zonu duha. Ivan, knez-biskup od Gothie, spustio se s Mangupa kako bi poveo neuspješnu pobunu protiv Hazara, ali bizantski su ga vladari izdali. Radije su sklopili savez s požidovljenim Hazarima smatrajući ih snažnim saveznicima koji bi mogli predstavljati tampon zonu između carstva i divljih nomadskih naroda koji su se približavali Crnome moru kroz stepe. Dva bizantska vladara – Justinijan II i Kon- stantin V – oženili su hazarske princeze. Gothia se vratila svojim brdima i ostavila povijest na gotovo sedam stotina godina. 

Ispod tog “izgubljenog svijeta” na visoravni, svijet se nastavio mijenjati, ali Gothia je nastavila moliti se bogu u svojoj ogromnoj bazilici ignorirajući nemire u podnožju svojih litica sve do 1475. kad su došli Turci. Brišući granice Bizantskog carstva i nakon zauzimanja Konstantinopola 1453. godine, Turci i njihovi saveznici krimski Tatari osvojili su Teodorikovu kneževinu na planinama i izbrisali Gothiu. 

Bazilika Konstantina i Helene iz 9. stoljeća neko vrijeme je stajala napuštena. Poljski plemići su se 1579. sakupili kako bi je pogledali. Kralj Stefan Batory poslao je Marcina Broniewskoga (Broniovius) u diplomatsku misiju Mehmetu Girayu, kanu krimskih Tatara, koji je napisao otmjen izvještaj – Tartariae Descriptio – koji je stotinu godina kasnije Samuel Purchas preveo na engleski jezik. “Marcopia (Mangup)... je imao dvije tvrđave, grčke hramove i raskošne kuće, ali osamnaest godina kasnije kad su ga osvojili Turci (kako tvrde grčki kršćani), sve je bilo uništeno u iznenadnom i strašnom požaru.” 

Broniewski je tamo zatekao “grčku crkvu svetog Konstantina i manju crkvu svetoga Jurja. Tamo borave jedan grčki svećenik i poneki Židov i Turčin, zaborav i propadanje su progutali ostatak; nema niti ljudi niti priča o bivšim stanovnicima, koje sam brižljivo i s trudom uzalud svuda tražio.” No Broniewski je razgovarao s ortodoksnim svećenikom koji mu je rekao “da su, prije no što su ga Turci opkolili, ovdje boravila dvojica grčkih vojvoda carske krvi iz Konstantinopola ili Trapezonda (Trapezunt) koje su žive odveli u Konstantinopol te ih je Selim, turski vladar, vlastoručno ubio. Na zidovima grčkih crkava naslikani su imperijalni prizori i običaji...” 

RUSKI HIPIJI

Ništa osim temelja nije ostalo od bazilike i arheolozi s Uralskog sveučilišta mogli su samo sanjati o “imperijalnim prizorima”. Zona duha je sada gotovo prazna. Jedini stanovnici Mangupa su naseobina ruskih hipija, na sjeveroistočnoj strani visoravni, na stijeni koja strši na tisuću stopa visine. Hipiji žive u starim stražarnicama uklesanima u stijenu, zamotani u pokrivače na kamenim podovima, udišući ošamućeni, dim zelenih štapića. Reže, hrču, prde i ponekad riču. Mlade djevojke iz sveučilišne ekspedicije naučile su da ne posjećuju same ovaj dio visoravni, ali skupine studenata ponekad dolaze i ostavljaju limenke s čajem ili suhi kruh pored ruba litice. Povlačeći se neko liko jardi, čekaju i promatraju dok se hipiji poput zvijeri ne izvuku iz svoga groba i ne bace na hranu. 

Gotski, uz grčki te vjerojatno i hebrejski, bio je jedan od jezika koji se i dalje koristio na Krimu dok je ulazio u moderno razdoblje. On je bio i pisani jezik. Biskup Vulfila preveo je dio Biblije na zapadni vizigotski jezik u 4. stoljeću, ali jezik je preživio na Krimu dugo nakon što je zapadni dijalekt izumro. Austrijski diplomat Ogier Ghislain de Busbecq (više poznat kao onaj koji je prvi poslao lukovice tulipana iz Turske u Evropu) 1562. je zapisao listu od osamdeset i šest riječi i fraza na gotskom koje je sakupio od Krimljana koje je upoznao u Konstantinopolu, a oni posljednji koji su govorili gotskim jezikom su umrli neg- dje u sedamnaestom stoljeću. 

Uzaludno se prolilo jezero tinte zbog Mangupa i “problema krimskih Gota” koji ustvari nisu bili problemi nego svojeglavi, perverzni pokušaj da se moderne definicije etniciteta pripišu drevnoj zajednici u kojoj su one bile nevažne. Iskapanja su započela na vrhu Mangupa u devetnaestom stoljeću. Antikvari Uvarov, Brun i Lepier iznosili su svoje teorije. Njemački učenjaci uzbuđeni zbog germanskog etniciteta Gota, na Krimu su željeli pronaći dokaze o drevnoj teutonskoj državi koja je podizala kamene gradove i dominirala nad svojim susjedima. Ali nije bilo puno dokaza. Znanstvenici su odbacili maštanje o pranjemačkom Krimu, o teutonskoj urbanoj civilizaciji koja je podigla baklju kulture kad ju je dekadentni Rim ispustio. 

No kasnije su je ponovno oživjeli nacistički umovi – magnet slomljenih, diskreditiranih i gnjilih ideja – i reciklirali je u novu verziju pseudopovijesti i političke autentičnosti. Krim se mora ponovno osvojiti i opet se mora obnoviti gotsko kraljevstvo. Očišćen od Tatara, Židova i Rusa, osim povremene radne snage robova, poluotok bi bio destinacija za gomilu njemačkih doseljenika. Sevastopolj bi postao Theodorichafen. Simferopol bi postao Gotenberg. Krim bi se znao pod imenom Gotland. 

GOTLAND

Hitler je osobno bio suzdržan što se tiče onih iz redova Rajha koji su željeli izmišljati povijest. Taj entuzijazam je prepustio Rosenbergu i Himmleru čija zaluđenost arheologijom ga je potakla na pitanje: “Zašto insistirate pokazati svijetu da mi Nijemci nemamo povijest?” Ali Krim ga je pokrenuo. U aprilu 1941, dva mjeseca prije njemačke invazije na Sovjetski Savez, dogovoreno je da će Krim biti odvojen od Rusije i priključen marionetskoj ukrajinskoj državi. U julu kad su njemačke snage već duboko ušle u sovjetski teritorij, Hitler je vodio sastanak o krimskoj politici na kojem je projekt “Gotland” u principu bio prihvaćen. Što se tiče krimskih Tatara, zaključeno je da su rasno bezvrijedni – poput Židova – ali njihova deportacija je odgođena kako se ne bi uvrijedila neutralna Turska koja je bila njihov zaštitnik kroz povijest. Istinska privlačnost plana “Gotland” za Hitlera nije bila vezana za Crno more: nudila je moguće rješenje za dilemu oko južnoga Tirola. 

U planinskim dolinama gornje Adige, njemačka manjina bila je otcijepljena od ruševina poražene Habsburške monarhije 1918. godine i poklonjena Italiji od pobjedničke Antante. Ovaj čin je bilo ostvarenje mita obećanog nekoliko godina ranije kako bi se Italija priključila ratu protiv Središnjih sila. Nekoliko godina kasnije, stanovništvo južnoga Tirola pretvorilo se u osjetljiv diplomatski problem za novi nacistički režim u Njemačkoj. Nacistički program za njemačke manjine u inozemstvu sastojao se od pripajanja njihovog teritorija (kao u slučaju Sudetenlanda) ili seobe Heim ins Reich – naseljavanja unutar granica Rajha. 

Ali Mussolini je Hitlerov saveznik. Morala se napraviti iznimka u slučaju južnog Tirola. Mali broj paleogermanskih stanovnika u drugim sjevernim talijanskim udolinama (kao Kimbri koji su, pretpostavlja se, potomci hordi koje je Marije poklao i rastjerao u uvali Po 101. g. pr. n. e.) premješteni su u Njemačku na osnovi njemačko- talijanskog dogovora. Ali talijanska je granica ostala tamo gdje je bila, na razvođu Alpa kod prolaza Brenner, i južni Tirolci su ostali u Italiji. 

Taj kompromis je Hitlera uznemirio. Predlagao je novo rješenje. Nijemci iz južnoga Tirola trebali bi se naseliti u Gotlandu. Zašto ne? I tu je bilo šumovitih planina, plodnih dolina, vode u izobilju. Tu je bilo i vinograda koje su zasadili Katarinini strani doseljenici ili ruski zemljoposjednici. Možda kvaliteta nije bila ravna crnom vinu iz Bolzana i Merana s kojim su se tirolski seljaci obogatili, ali njemački Fleiss i vještina sve će to promijeniti. 

Ni Nijemci – Tirolci ili neki drugi – nisu se preselili na Krim. Ali Gotland plan je imao strašne posljedice. Jedanput je savezništvo između krimskih Tatara i osmanskih Turaka uništilo Gothiu. Sada je neispunjeni Gotlandski plan donio propast krimskim Tatarima. 

Prevela: Sabine Marić

(NASTAVIĆE SE…)

(zurnal.info)