Dijala Hasanbegović: Gdje gledamo vrijeme?

- Pokaži mi vrijeme.

- Evo ga. Evo vidiš, kuca. Vrijeme.

- Nije to vrijeme, to je sat.

- Koji računa vrijeme.

- Ali vrijeme – pokaži mi ga.

Dva su starija gospodina ostala iza mene na klupi, raspravljajući o vremenu jednog toplog julskog jutra. Nisam sigurna da ga je ijedan ovom drugom pokazao, ali makar je jedan od njih bio uvjeren da ga vidi u otkucajima sata. U kalendarima, aplikacijama, rokovima, borama, bolovima. Koje sve možemo osjetiti, pokazati i vidjeti, i koji su svi posljedica vremena, u koje ne možemo uprijeti prstom.

OD NASTAJANJA DO NESTAJANJA

Sunce izlazi i zalazi, mjesec se puni i prazni, ali samo mi zovemo to protokom vremena. Za sva ostala živa bića, to je izlazak i zalazak sunca, mjesečeve mjene. I možemo ih vidjeti i pokazati. I doživjeti ih onoliko koliko nam sila vremena, nevidljiva ali najjača od svih, dozvoli. Dok ne počnu sa nas da se krune, kao sa kamenja i stijena, sitni pijesak i kamenčići. Dok jednog dana ni sami ne postanemo svjesni da su izlasci i zalasci posadili u našim kostima čudne bolove, ukrutili ih, ukliještili. I da dan nekako sporo teče. Da od izlaska do zalaska ima puno, puno. Taman dovoljno da se umorimo čim zavlada mrak, i možda vidimo u kojoj je fazi mjesec prije nego što sklopimo oči.

Ponekad ćemo pogledati na sat, ali i to nam je sve manje potrebno. S rukama na leđima, pogledamo u nebo. Ako vidimo sunce, znamo i koliko je otprilike sati. Ako nemamo rok, i ako ne moramo znati je li ponedjeljak, utorak, srijeda. Januar, februar, mart. I sat i dan su nam važni dok taj rok ne prođe. Onda se opet obraćamo nebeskim tijelima. I svojim tijelima, koja pričaju priču, sličnu pričama svih drugih tijela, ali uvijek kao novoispričanu. Priču o tome kako vrijeme vidimo u iščezavanju sebe kakve smo poznavali, priču o tome kako vrijeme vidimo u vriscima i trci djece koja rastu.

Hodaj, prema tome, i spavaj, i diši. Sve te radnje, koje pretvaramo u sate i sekunde kreacija su i destrukcija u isto vrijeme. Negdje se proizvodi zrak koji udišemo, nekoga ubija zrak koji izdišemo. Posadimo zelenilo, osigurajmo dovoljno kisika za svaku sekundu našeg uzdaha i izdaha, gledajmo kako velika drveća rastu i šire se i kako u krošnjama drveća šumi beskraj. Beskraj, da. Bez kraja i početka, čudno more neuhvatljivog i nevidljivog, kojeg zovemo vrijeme. Osjetimo se u sadašnjem trenutku, jedino je u njemu moguće zaista osjećati. Osjećanja koja dozivamo iz sjećanja više ne postoje, nestala su kao zvijezde iz galaskija, i sjaje do sadašnjeg trenutka, iako odavno ugasle.

Možda ne možemo pokazati vrijeme prstom, i možda sve što kažemo da je vrijeme ima svoje drugo, konkretnije ime. Ali vidimo promjenu. Od nastajanja ka nestajanju. I ta promjena rađa nadu da zaista, možda, negdje, nekad ili u nekom neodređenom trenutku u nemjerljivom vremenu, mi sjajimo svojom svjetlošću na neka druga tijela ili svjetove. Ili, možda bacamo svoju mračnu sjenu jer smo negdje planina koja se naginje nad jezerom.

VRIJEME NA DLANU

S rukama na leđima, pogledajmo u nebo. Oblačno, sunčano, dnevno, noćno. Znamo otprilike koje je doba. Doba je da zastanemo i pogledamo u svoje šake, u duboke zareze kao u davno presušene rijeke koje su tekle nekad, nekamo. Možda baš na svojim dlanovima, na svojim prstima koji su polako promijenili oblik a koje gledamo tako rijetko, možemo pokazati sebi vrijeme. U svim stvarima koje smo tim rukama ponijeli, u svim milovanjima, u svim šamarima i suzama koje smo njima brisali. U dlanovima su našim utisnuti mnogi oblici. Oblik našeg lica koje smo prekrivali u teškim trenucima, oblici glava naše djece, unučadi i ljubimaca. Oblik olovke kojom smo nešto zapisivali. Na vrhovima prstiju još uvijek, upravo u tom momentu, titraju dodiri tipki na tastaturi. Ako sve to osjetimo, u tom trenu i tad, zastali s dlanovima okrenutim prema očima, možda ćemo osjetiti vrijeme. Pokazati ga, ali samo sebi, jer jedino ga sebi možemo i pokazati. Naše vrijeme, ničije drugo. Neka ga drugi gledaju na satovima i kalendarima, alarmima, rokovima. Pokažimo sebi svoje vrijeme, na svojim dlanovima.

- Pokaži mi vrijeme.

- Pa, pokazao sam ti maloprije. Devet sati i sedamnaest minuta.

Gospodin s filozofskim pitanjem o vremenu uzima ruku svog prijatelja, na kojoj je sat, i skida ga pažljivo. Prijatelj se bezglasno i dobrodušno smije. Gospodin spušta pažljivo sat na klupu i prima prijatelja za zapešće. Prstom lagano prelazi preko velikih, plavozelenih rijeka od vena. Nabreklim, nabujalim, na pocrnjeloj nadlanici. Zatim prestaje, podiže pogled prema prijatelju i kaže:

- Mnogo je vremena prošlo, druže. Mnogo ga je prošlo, i još ga je prolaziti.

(zurnal.info)