Naravno, zanimljivo je šta je Krleža pisao o Bosancima. Ali, ništa manje nije zanimljivo ni šta je pisao o nacionalistima, uzor patriotima, fanaticima, lopovima, mitomanima, nepismenjacima, lažovima, udvoricama, sažaljenja dostojnim bijednicima, životinjama najmajmunskijim, crvima, generalima, ministrima, članovima središnjih odbora, njihovim tetkama, strinama, zatvorenim veleizdajničkim krugovima…

Nema stanara u zgradi prekoputa parka koji se nije pitao o životu čovjeka u sivom odijelu, s crvenim šalom. Nema gdje da ode? Ima li prijatelje? Umro mu je prijatelj, i sad sam sjedi na klupi. Ima li posao?

On nije imao više želja. Da se pobrine za unuku, koja je imala samo njega, i posao od kojeg je jedva preživljavala. To je, naravno, namjeravao učiniti što ekspresnije moguće – tako što će osvojiti jackpot na lotu. I revnosno je uplaćivao svake sedmice, i čekao. I dvadeset godina je tako čekao. Duša mu je ostarila čekajući. Ostarila je unukina duša.

Reditelj Zlatko Paković se optužuje da ismijava religiju, vrijeđa šehide, majke, sestre, zahuktali intelektualci onda pominju agresiju, fašizam, šovinizam, genocid (čak sedam puta) i udruženi zločinački poduhvat, pa kad su se tako lijepo zagrijali prelaze i na klanje, silovanje i raseljavanje. Naravno, ništa od navedenog nema u predstavi, ali je saopštenje s tolikom strašću napisano da se čini kako bi žarko željeli da ima. 

Divljan, Fadejev, Blok, Simić, revolucija, djeca i gomila malih grafitnih olovaka...

Snijeg je možda najbolja ideja koju nam je priroda ponudila, kao oblik utjehe duši. Možda jer ne može bolje, a možda zato što je u pravu. Samo pokušajmo zamisliti, u trenucima kad smo povrijeđeni, kad osjećamo bol duše kao živu ranu, kao da krvarimo sebe i kao da će nas nestati, baš tada, da se u nas sruče loptice meke vate da nas pokupe.

U Čitaonici Žurnal objavljujemo odlomak iz nove knjige Dragana Markovine "14. februar 1945." (Art Rabic Sarajevo)

Sve do prije nekoliko mjeseci Bosna i Hercegovina bila je mirna i prosperitetna državica. Šta se dešavalo prije prvog pomena “relaksacije odnosa”? 

Mirisalo je na trulo lišće, gladne vozače koji se vraćaju s posla i dječje priče iz škole. Samo što je zrak bio gušći nego što ga pamtim iz svojih ranijih šetnji. Puno gušći. Čovjek bi se morao probijati  kroz njega nekim oruđem. Treba imati poseban alat za pretvaranje srca u savršenu mašinu. 

Do sada su političari iz Federacije, čim se Dodik približi “crvenoj liniji” trčali kod zapadnih saveznika i tražili od njih da ga zaustave. Ali, šta sada, pošto u posljednje vrijeme govore da nam Zapad baš i nije neki prijatelj? U kojem smjeru sada trčati? Jer, to su bile njihove jedine konkretne akcije.

Sedam podsjetnika i sedam pjesama za kraj godine...

Ova novogodišnja bajka obradovala je vascijeli bosanskohercegovački ološ. Raduju se tajkuni, ratni profiteri, perači novca, ucjenjivači, dileri, prodavci diploma i radnih mjesta, posrednici na crnom tržištu, politički i nacionalni prekonoćni konvertiti i slični šljam jer im se konačno vjeruje da im je milione poslala tetka iz Amerike.

Bijes, ljudska, česta, najčešća emocija, laž je, pomislila sam. Ljubav sve zaustavlja. I ljubav sve pokreće.

Vladimir Nabokov je napisao da je pisanje uzaludan posao ako prije svega ne podrazumjeva umjetnost posmatranja svijeta kao mogućnost za književnost.

Gledajući film Buntovnik bez razloga (1955)

Uz odobrenje izdavačke kuće Buybook objavljujemo dijelove nove knjige Geerta Maka "Velika očekivanja". U drugo nastavku Mak piše o Bosni i Hercegovini: Nacionalisti su stručno uništili tu zemlju iz snova, a da bi to objasnili i učinili prihvatljivim svuda su jako cenzurisali i iznova pisali historiju. usponu Vladimira Putina, od napuštanja Istočnog Berlina do prvog ulaska u Kremlj.

Vjerujem, da smo svi mi ukusni komadići nanizani na štapić našeg skeleta. Ukusni komadići duše, neki više, neki manje sočni. I da, dovršavajući ili gradeći sebe završimo u pogrešnoj pripremi.

Uz odobrenje izdavačke kuće Buybook objavljujemo dijelove nove knjige Geerta Maka "Velika očekivanja". U prvom nastavku Mak piše o usponu Vladimira Putina, od napuštanja Istočnog Berlina do prvog ulaska u Kremlj.

Nepunih osam decenija poslije, “nerazrušivo” bratstvo naroda, izboreno u krvi, zbog sitnih političkih interesa i prizemne materijalne koristi svakodnevno se razara.