Šta jeste književnost (audio): Krleža i djevojka sa tetovažom vještice

Odmah na početku da naglasim, da ne bi bilo zabune - oni koji čitaju nisu ništa bolji ljudi od onih koji to ne rade. Fenomen zla ipak nije toliko banalan. Zbog toga mi je uvijek smetala arogancija ljudi koji navodno čitaju knjige. Od toga mi još više smeta arogancija pisaca. To je tek sasvim neopravdano. Niko ne piše zato što je bolji, pa ni pametniji od drugih. Taj poriv nepoznatog je porijekla.

...

Ljepše je biti čitalac nego pisac. Čitaoci znaju da u književnosti nema takmičarskoga metra, da nije važno ko je više ili brže pročitao, da je važno samo ono što se dešava između čovjeka i knjige, da je taj međuprostor jedino pravo poprište. Čitalac je uvijek dostojanstven.
(Iz "Autobusnih bilješki")

Mislim da imamo manjak strastvenih čitalaca i višak dosadnih pisaca. Taj nesrazmjer je toliki da bi svaki pisac trebao da se stara o bar jednom čitaocu, da mu obezbjedi ugodan i dugovječan život, kako bi ga neko mogao čitati.
...

Čitanje, jednako kao i pisanje, može biti subverzivno.
- Nešto u odnosu između čitatelja i knjige priznaje se kao mudro i korisno, ali se na to isto tako gleda s prezirom, kao isključivo ili isključujuće, možda zbog toga što slika pojedinca sklupčanog u kutu, nesvjesnog prigovaranja sa strane, govori o neprobojnoj privatnosti i sebičnosti, čudnoj tajnoj radnji. (...) Pučki strah od onoga što bi čitatelj mogao učiniti između stranica neke knjige, sliči vjekovnom strahu koji muškarci osjećaju prema onome što bi žene mogle činiti u tajnim mjestima svoga tijela i prema onome što bi vještice i elhemičari mogli činiti u mraku iza zaključanih vrata - piše Alberto Manguel u "Povijesti čitanja" (preveo Živan Filippi). 
Također, čitanje, kao i pisanje, može biti sasvim površno i samo sebi dovoljno.

Danilo Kiš u Homo Poeticusu pisao je da su pisac i čitalac samo dvije samoće, slučajan susret dva srodna senzibiliteta:
"... ali iz tog susreta ne može se roditi ništa, osim možda sumnje. Publika traži odgovore, a pisac samo postavlja pitanja. Odatle razočarenje u literaturu."

...

Teško je i dalje vjerovati u moć literature. Ovo je doba buke, u kojem svi govore uglas, pa se najbolje čuju najglasniji, koji sve pojednostavljuju i sebi povinuju. Ali, sumnja koju Kiš pominje je zaista veliki dar koji dobijamo od književnosti. Sumnja čovjeku omogućuje da ne robuje dogmama, sumnja je preduslov slobode.
Potpuno razumijem "razočarenje u literaturu", naročito razočarenje u same pisce. Ima među njima mnogo onih kojima nije dovoljno to što imaju barem jednog čitaoca, oni žude za dodatnim priznanjem, za bilo kakvom satisfakcijom koja će opravdati frustrirajuće, samotne sate, neki od njih traže bijeg iz siromaštva ili anonimnosti, onim gorima ambicija ne dozvoljava nikakve moralne granice, svjesno izdaju čak i vlastite junake, spletkare, lažu, ulaguju se jačima, i u tom amoku ne primjećuju da su im knjige beskrvne, papirne.

Ako imate nekih indicija, slobodno među takve uključite i mene. Ipak, sam i ja nekakav pisac. Ali, znam ko nipošto ne pristaje u taj opis - Lana Bastašić, naravno.

...

U svom odgovoru moćnim izdavačkim kućama, literarnim agencijama i festivalskim direkcijama koji su joj zamjerili suosjećanje sa nevinim palestinskim žrtvama, Lana je podsjetila šta književnost mora da predstavlja - nepokolebljivu ljubav prema čovjeku i svetosti ljudskog života. 
- Iako sam svjesna činjenice da su vas sredstva koja primate unutar sistema u kojem živite sigurno učinila da zaboravite što je zapravo umjetnost, ipak vas želim podsjetiti da (na sreću nesigurnih pisaca poput mene), vi niste književnost. Vaš novac nije literatura. S. Fischer nije književnost. Njemačka nije književnost. A mi, književnici, pamtit ćemo.

...

U Krležinom romanu "Banket u Blitvi", Nielsen tvrdi da ima smisla pisati samo istinu, a to je izgovorena riječ "koja se ni u kome slučaju ne podudara s našim sitnim, sebeljubivim trenutnim interesom":
"To je istina! Istina je kada čovjek osjeća potrebu da nešto kaže, što bi sa gledišta svoje lične probiti bolje i mudrije i uviđavnije bilo da je progutao, to je istina! Ima li uopće kakve koristi od izgovorenih istina? Nema, jer za istinom kao takvom već su vjekovima raspisane tjeralice".

Lana je izgovorila takvu istinu, koja joj ugrožava trenutne interese pa i egzistenciju. U ova nesigurna vremena, kada su budućnost obezbijedili samo najgori među nama, takva hrabrost je rijetka. 

Ima li neke koristi od istine? Nažalost, oni koji je izgovore dobiju samo tjeralice, svi ostali izvuku mnogo više koristi. Ta korist nije dnevnogeopolitička, niti važi samo za jedan rat, ona se proteže mnogo dalje i dublje. Svi to znamo, ma koliko šutili o tome. 

(zurnal.ionfo)