Slušajući Ministarstvo straha: Na kraju se kolju janjci

Vrijeme je straha. (Nekada sam pjevao "Vrijeme ironije". Nije li to prethodilo?)
Ljudi su ustravljeni. Boje se smrti, boje se rata, nasilja, gladi, medija i aidsa. 
Plaše se arogantnih političara, plaše se terorizma; strah od brašna, nezaposlenosti, plaše se straha, susjeda, te vokalnih solista.
Osluškuju korake na ranom jutarnjem stubištu.
Boje se gubitka ljubavi, novca, časti i prijatelja.
Na vratima noći sa zebnjom dočekujemo zbunjenu djecu.
(...)
Združeni rade istjerivači vraga i utjerivači dugova. 
Strah kao radno mjesto.
U ovom strašnom času - osjetljivim prirodama strah je postao zanimanje. 
Ostalo su ostaci života. 

Ovaj tekst Arsen Dedić napisao je 1996. godine u Šibeniku, povodom albuma "Ministarstvo" koji je objavljen naredne godine u izdavačkoj kući "Koncept VD". Bila je to njegova 18. po redu ploča. Dobila je izvanredne kritike, kritičari su je nazivali "remek djelom", a Dedića poredili sa Brechtom. Nagrađen je i "Porinom", kao najbolji album zabavne muzike te godine.

Ali, album nije puštan na radio stanicama, zaobilazili su ga javni servisi jer je bio suviše političan i direktan, a muzički urednici manjih radio stanica nisu znali šta bi s njim - bio je previše depresivan za zabavnjačke top liste. Ipak, "Croatia Records" album ponovo objavljuje 2000. godine, ovaj put pod nazivom "Ministarstvo straha" - prema filmu Fritza Langa i knjizi Grahama Greena. Kako je napisao Dedić, u tekstu u knjižici napisanoj za reizdanje, taj naziv ga je oduvijek fascinirao pa je odlučio da i on napiše svoje "Ministarstvo straha" - "ne bez uobičajenog ironijskog, kabaretskog odmaka ili uzmaka".  
Knjižica je opremljena i sa nekoliko citata o strahu, poput "Najbjednije od svega je bojati se" (Faulkner) ili "Strah je glavni izvor predrasude i jedan od glavnih izvora okrutnosti" (Russell). 
Ponovo nije bilo promocije dostojne Dedićevog statusa, CD je skrivan iza pultova ili na perifernim policama prodavnica. Na radio stanicama puštane su pjesme koje je publika mogla lakše progutati, poput ljubavne "Dva ljubljanska dana", ali najvažnije, one zbog kojih je Dedić album nazvao "Ministarstvo straha", bile su ponovo prešućene. Muzički urednici i dalje su se plašili da zavrte, recimo, pjesmu "Ratni profiteri", jer bi se u njoj lako mogli prepoznati najveći oglašivači. 

Dolaze ratni profiteri, 
Kupuju srce, kupuju krv, 
Nadiru strašni amateri –
U trulom voću truli crv.
Dolaze ratni profiteri, 
Kupuju povijest, kupuju mit, 
Njihovi sinovi i kćeri
Već beru užasni profit.
Ah, Mitteleurope,
Ah, taj naš Weltschmerz,
Dok posvuda cvjeta
Domoljubni šverc.
Dolaze ratni profiteri,
Sad lažni sin i lažni brat
Drmaju u toj atmosferi

Al’ ide vrijeme kuca sat.
...

Bez velikog hita, album se slabo prodavao, pa je godinama poslije, izvlačen iz skladišta i prodavan u korpama supermarketa za par eura. Po toj cijeni sam ga i ja kupio.  
Ponovo sam ga slušao u vrijeme kada je Milorad Dodik sa govornice Narodne skupštine RS iznova raspirivao strah, prijetio da će uraditi ovo i ono, protjerati, zabraniti, kazniti, napustiti, uzeti... Ali, ne odmah, nego "kada dođe vrijeme", a to je "vrlo brzo", "čim se steknu uslovi", možda već narednog mjeseca, ili iza praznika. Bjesnio je, lupao šakom po govornici, vrijeđao, psovao, pljuvao. Asistirao mu je i predsjednik Srbije koji je dodavao da će uskoro, "za dva dana", "najkasnije za mjesec" saopštiti nešto strašno važno ili strašno i važno, nisam siguran.
Uglavnom, sve su učinili da nas uvjere kako u narednim danima nikome od nas neće biti dobro, da dolaze odlučni dani, dani rizika, strepnje, straha...

Radim u Ministarstvu straha
Radim od sedam do tri
Moja je jedina dužnost
Strahovati

Radiš u Ministarstvu straha
Radiš od sedam do tri
Za plaću moraš sad
Strepjeti

I ništa, ništa više
Samo se strahuje
A naš nas dobri boss
Nadahnjuje

Jer on se užasno boji
Njega je strašno strah
Na dlanu mu stoji
Pepeo i prah

Radim u Ministarstvu straha
Radim od sedam do tri
Moje je jedino pravo
Drhtati…  

Manipulacija ljudskih strahovima je oduvijek najefikasnija politička taktika. Ako na ovim prostorima želite zagarantovanu političku pobjedu, govorite o nepomirljivim razlikama, sjetite se poraza iz daleke prošlosti koje je neophodno osvetiti, obećavajte krv, znoj i suze i slobodno ponavljajte da će biti sve gore i gore. Narod će pucati od ganuća i klicati. Oni koji najviše govore o prošlosti, proglašavaju se "vizionarima", a oni koji najavljuju nove tragedije postaju narodni spasioci. Priče o jednakosti, boljoj budućnosti, ekonomskom prosperitetu, sreći, radosti, unaprijed su osuđene na poraz, a njihovi propagatori optužuju se za izdaju nacionalnih interesa. 
Samo strah je na cijeni, sve ostale emocije su manje vrijedne, jer prestrašeni ljudi nisu u stanju normalno rasuđivati.

Oni nikad neće pasti
Nove face, stari znanci
Bilo tko da je na vlasti
Na kraju se kolju janjci

Ništa kod nas ne funkcioniše kako treba, izuzev Ministarstva straha. Njegovi rezultati su vidljivi. Kada je Dodik došao na vlast, u Republici Srpskoj živio je 1.1 milion stanovnika. Ostalo je 700 hiljada, ali ta brojka je svakim danom sve manja. Ljudi odlaze, jer ovdje "samo se strahuje, a naš nas dobri boss, nadahnjuje"...

...

I tako, dok nam je jedina dužnost strahovati, a jedino pravo - drhtati, sve oko nas lagano se pretvara u pustinju. Opsjenari koje godinama biramo ubijediće nas da ne vjerujemo svojim očima, da se u stvari radi o višku životnog prostora, da nam je tek sada ugodno i komotno. Zaista, u našim gradovima nema djece da galame pod prozorima tokom poslijepodnevnog odmora, niko nas ne ometa u našoj dugogodišnjoj letargiji. Možemo 16 sati, bez ikakve razumne reakcije, ovisnički gledati prenos Skupštine tokom kojeg dobijamo nove doze neophodnog, anestezirajućeg, straha.

Zaslužili smo ovu našu pustoš, za nju smo dali, i daćemo opet ako zatreba, sve što smo imali.

(zurnal.info)