Abdulah Sidran (1944 - 2024): Strašan se dažd sručuje

NE MOGU DA ZASPIM

Ne mogu da zaspim. Pod uhom, u jastuku,
čujem svoje bilo. Ko preglasan, sa džamije,
ezan, što me budi i kad kao mrtvac spavam,
ne da mi, ono, da zaspim, ovakav, tužan i trijezan.
Na jedno čulo sveden, radim, i postojim, samo
sluhom.
Ništa mi zapravo nije. Šta jeste, ne boli. Kako da
Vam kažem? Sklopljenih očiju, strašan i ružan,
nekakav, u tami, vidim lik. Gledam ga, gleda me,
dok o njemu krojim slik. Da mu dadnem oblik.
Cijelu sobu obujma, a više ga nema, nego što ga ima.
Naučio sam, davno, taj nauk: hoće, i voli, u sliku
da se pretvori zvuk. S velikom mukom, odmahnem,
nejakom, unutarnjom rukom. Jednom, pa opet.
Slušam, potom – a golo olovo u očnim kapcima –
okolo, sve odjekuje. Krevet i pod, zidovi i strop.
U njima, gromoglasno, moje srce bije. A ništa
mi nije. Samo: ne mogu da zaspim. Čujem svoje
bilo. Sve čujem: topi se, na sjeveru Kugle, golemi
led. Struji struja. Sve čujem: gine, i jeca, u Africi,
nekakva rogata životinja. Toplo diše mrav. Čujem:
sanja me žena. U njoj, moje srce tinja. U igri i
veselju, pominju me djeca: «Ocu je danas stoti
rođendan!» Dođe mi da se prekrstim, spoljašnjim
rukama, odjednom objema, kako se nikad niko
krstio nije, niti se krsti. Otkloni, Alahu! Svemilosni,
otkloni!
Ne mogu da zaspim. Trnu nožni, trnu gornji prsti, i
trnem cio, kao da ničega više nisam ni sin, ni brat, ni
otac – ni dio. Tutnji, tutnji i tutnji krvotok. Još sam,
dakle, živ. I čujem, u jastuku, pod uhom, vlastito bilo.
Što ne da mi da zaspim. Što hoće, i čini, da zdrav i
budan i trijezan, za postelju nesvezan, mirno dočekam
Smrt. Svoj posljednji, prelijepi, ezan da čujem duhom
a ne sluhom, i u oči da je gledam, dok me uzima, i
prima. Mene, i ovo moje strašno bilo.
I sve da mi bude – i lijepo i milo.
Kako nikad nije bilo.

MORA

Šta to radiš sine?
Sanjam, majko. Sanjam, majko, kako pjevam,
a ti me pitaš, u mom snu: šta to činiš, sinko?
O čemu, u snu, pjevaš, sine?
Pjevam, majko, kako sam imao kuću.
A sad nemam kuće. O tome pjevam, majko.
Kako sam, majko, imao glas, i jezik svoj imao.
A sad ni glasa, ni jezika nemam.
Glasom, koga nemam, u jeziku, koga nemam,
o kući, koju nemam, ja pjevam pjesmu, majko.

TUGA

Tuga ima šape od svile, i hod mačiji.
Plovim nebesima, sretan, dok milujem kosu
djetinju, a ona se, niotkud, prikrade, posred mi
duše legne: pretvori me – u avetinju.
Zaboravim, ponekad, ko sam i šta sam dok
žmirim, i puštam da muzika, u jeziku nijema,
kovitla me i opija. Odnekud, niotkud, preplavi me ona,
kao kakva nježna krvopija. Da mi kaže ko sam. I da
ne da baš ono što hoću: da to ne znam, i da me nema.
Umijem, kad duša poželi i hoće, skloniti se u
kristalno carstvo samoće. Da ne poludim, odagnavam
iz sebe cio, predobri i teški, svemir ljudi. Učim govor
zvjerinja i bilja. Da to bude moje življenje i zbilja.
Ona se odnekud dovuče, jezikom zmije i kandžom
mačke, žacne i zagrebe, žestoko, duboko, ko prstom
u oko. Zaboli, zaboli, ko suza dječija. Avaj, avaj, avaj!
i tisuću još puta: avaj! To li je, Bože, sudba čovječija?
To li je, Bože, življenje ljudsko, tegobno i bijedno?
Zaplovim ponovo u nebesa, milujem, ponovno,
kose djetinje. Vabim je, neka dođe, nek čini šta hoće.
Biće mi svejedno.
Zar nismo,
otkako se znamo,
ja i ona – jedno?

ZAPIS O ČUDU

Ja nikad ništa nisam vidio prvi put!
Ti lijevom rukom sklanjaš gust pramen kose sa čela i ja
netom selim u sjećanje taj pokret, i već ne vidim kako rukom
sklanjaš kosu sa čela nego se sjećam tog pokreta, sjećam se: ti
lijevom rukom sklanjaš gust pramen kose sa čela.
Ti kažeš, glasom koji treperi i pomjera plamen svijeće na
stolu pred nama: “Napolju je oluja”, i nešto što nisam ja, ali u
čemu me ima, itekako, seli u sjećanje taj glas, i dok te čujem,
ja kao da se sjećam kako te čujem, kao da se sjećam tvoga
glasa što treperi i pomjera plamen svijeće na stolu pred nama,
sjećam se večeri, i glasa što govori: “Napolju je oluja.”
A još je napolju oluja, i još traje veče, jednako kao što traje i
život, kojeg eto kao da ne živim, već kao da ga se sjećam,
poput glasa kojim govoriš “Napolju je oluja”, glasa kojeg se
sjećam, poput ruke kojom pomjeraš pramen kose sa čela dok
govoriš, poput ruke koje se sjećam, dodirujući je prvi put.

NOĆNI ČAS U TUŽNOM DOMU

Ti još plačeš, a već je dugo noć, sestro moja.
Nad tvojim čelom bdije strah-ptica,
pucketa stari namještaj
i duh našeg oca, eno, šeće tužnim sobama.
Eno, uzima knjigu sa stola!
Eno, miluje stolicu na kojoj je sjedio!
Eno, pred zidom, okreće listine kalendara!
Koji je ovo dan?
Čiji je ovo dom?
Koji je ovo svijet?
Pa sklopi oči, ne gledaj, sestro,
strašan se dažd sručuje
na užasnuto lice tvoga brata, strašan dažd,
prejaka kiša mudrih udaraca s neba…
Treba,
sjećaš li se?
na prstima koračati
dok otac spava.

LJETNA NOĆ NA SELU

Vascijelu
noć
gledam
u nebo
I ništa
ništa
ne razumijem
 
 
MORIJA

Rat je bio mila majka
Šta nam učiniše
Ove godine potom
Iz čista mira
Po Sarajevu
Počeše najbolji ljudi da mriju
Tri godine evo
Kako stoje svi poslovi
Sa sahrane
Na dženazu
Sa dženaze
Na sahranu
Tri godine evo
Kako naše Sarajevo
Ne suši obraza
A kad je u postelji
Smrt iščekivo
Emir Imamović Arči
Sestra mu Hajrija
Vidjela suze u očima
Pa leđa okrenula
Da svoje suze sakrije
I rekla
Da barem razbije
Nesnosnu tišinu
Zašto plačeš, braco?
Žao mi, sestro!
Čega ti je žao, brate?
Svega, sestro!

 
ŠETNJA SA STEVANOM

Da krenemo onda u konačnu ovu šetnju, brate
Stevane. Zar nismo već kazali sve – govoreć
jezikom u kom stanuje božansko, i miriše
lipa, slavenska sasvim, a pomalo ledna –
zar nismo već kazali sve, nije li već prozvana
bila svaka stvar, spomena vrijedna?
Da krenemo u izlišnu ovu šetnju, Stevane
brate. Još jednom nam valja obići grad, i
svesti, na koncu, račun: zbog čeg se traćilo
vrijeme, na što se trošila snaga, i čemu
mrčio papir? Nije zár: u ime strofe, i stiha,
i presvijetle pjesme?
Da krenemo u žalosnu ovu šetnju, Stevane moj.
Nek bljesne munja minulih godina! Način
ljudski u svemu, jesmo li našli? Vrlina i
znanje, jesu li uporedo rasli? Govor svekoliki
bijaše li nužna svjetiljka od riječi, svjetlost
na čelu – kako smo željeli da bude?
Da krenemo, brate, ponovo istim putem. Al
najprije: zaboraviti treba oholo ono lijepo
kazivanje, nipošto birati riječi, već pustit
s lanca pseto govora, nek laje i sikće, utrobom
izvrnutom. Nipošto reći: kao, jer neuporedive
su stvari i ništa ničemu nije nalik.
Istim ćemo krenuti putem, i ponovo iste
gledati stvari, ali iz drugoga sada ugla –
iz općeg ugla, i pod drugim svjetlom, pod
svjetlom apsolutnim. Iste ćemo one žene
gledat, kako nose svoja tijela, i nikad ne
znaju, nikad, šta uzimaju, dok nam se daju.
Nešto nam više grubosti treba, po koži lirike –
bič činjenice!
Jer hoću, anđele, da pokažem ti Noć. Mjesta
gdje skuplja se ološ, neopjevan još. (Pesnici, eno,
regulišu nišanske sprave, na mjesečinu naslonjeni,
u beskrajnom polju manevara izlišnih!) Da
pokažem, hoću, taj život, stvarniji od ovog
uz stihove (sa placebom, iz dana u dan), harmoniju
alkohola, noćne tetovaže, javna kupatila,
kuhinje narodne!
Posvuda, ljudi u poslu, ljudi na djelu, oporba,
pogodba, mudrost popuštanja, koristan vjetar,
iz trbuha i sa mora! Pa kome je, ikada, trebala
naša patnja anahrona! Tu, gdje nekada hapsana
je bila –trgovište, gužva: u ljeto – bostan,
zimus – kupus, između – zelen, paprika i peršun.
Cvate trgovina, zri retorika, u naglom usponu
igre na sreću!
Tamo je Pobjednik podigao Hram, od pobjeda
silnih da iskupi dušu. Tu možemo stati, tu čuti
možemo kako nam raste kosa, kako niču nokti, kako
truhnu zubi, kako sjajno radi prijemni aparat,
za posmrtnu obradu skupljajuć podatke! Avaj,
kud nestade moj leteći ćilim puberteta?
Ja sada vidim samo stvarnost: granice moga
tijela su i granice moga duha! Je li to kazna
za dvostruki moj ateizam? Neka i jeste, ali ja
za sobom ostavljam kost, ja ključnu za
sobom ostavljam kost, i po njoj biće
rekonstruisano biće ove nesreće!
Čitači budući naši tako će pronać zvučnu onu
tačku, kad most se ruši, kad sve se ruši, u
utrobu svoju, u suštinu. I onaj koji ovo piše,
u golo će da se pretvori stablo, u zimsko stablo
golo, koje raste iz betona, s lišćem od jauka,
s granama od krika!
Ulicom prolazi, eno, vojnička majka, Šuhra
Milosnica. Travnjaci, mirno! – Nas, međutim,
čekaju poslovi, javna djelatnost što ne trpi
odlaganja, književne večeri, humor i satira:
Kuda sa konjima? U sonet, u sonet, u kola
pod bič! Kuda sa ovcama? U sonet, u sonet,
u klaonicu pod nož! Kuda sa ljudima? U rime,
u drame, u rov i u grob!
Ovdje je truhnuo bidermajer, tamo krepavala
Evropa: tuga i leš prekriven zastavom:
liberte, egalite, fraternite, tj. mladost,
siromaštvo, dobro raspoloženje! Pogledaj tamo:
životna radost u propnju stenje, onamo, vidi: pognute
glave, crni jarboli, bandiera bianca, bandiera bianca!
Pa gdje nam je barka? Ovamo čamac! Dodaji
lavor! Priteži uže! Zaveži! – Zar nismo, već
davno, kazali sve, što trebalo je reći?
Duh Sidranov, eno, lebdi nad Miljackom!

ZABORAVITI ITAKU

Vratiti se na Itaku
Nesalomiva je
Tvoja nakana

 A prepreke
 Na putu do nje
 Takve
 Da te svaka može
 Požderati
 U trenu

 Zato
 Da bi se na nju vratio
 Moraš ponekad
 Zaboraviti
 Itaku 

UZEVŠI KOST I MESO

Meni više ništa, ni ružno ni dobro,
ne može da se desi. Ostalo je naprosto
da brojim dane, ko smjeran redov, s malom
razlikom u smislu i žestini. Treba to pojmiti
i izgovoriti, napokon, mirno: doći će
i uzeće sve, uzevši kost i meso.

A juni je mjesec u svijetu, i cvate dud,
ospu se kiše, i minu, tren prođe, odjednom,
odasvud, u visinu, uzlijeće ljubav i prepun je
polena zrak, u polenu patnja mužjaka vri,
i nebo zari ljubavlju, jer juni je
mjesec u svijetu, i dud zri.

Ona će doći. Uzevši kost i meso, uzeće sve:
olovku s grafitnim srcem na stolu, pamet i
dušu, na zidu sliku – muziku od koje soba sja,
suzu i strah, i prepun polena zrak. Potom:
mrak, mrak, mrak, mrak.

A juni je mjesec u svijetu. Ospu se kiše,
i minu. Ljubavlju gori nebo i mrljaju pisci
ruke indigom ko djeca dudom. Prepun je polena
zrak. U polenu patnja mužjaka vri.
Juni je mjesec u svijetu, i dud zri.

ZAŠTO TONE VENECIJA

Za Pitera Vira (Peter Weir)

Gledam u nebo, iznad Venecije.
Ništa se promijenilo nije, posljednjih
sedam milijardi godina. Gore, ima Bog. On
stvorio je Svemir, u Svemiru sedam milijardi
svjetova, u svakom svijetu mnoštvo naroda, bezbroj
jezika, i po jednu, jednu – Veneciju.
Narode stvorio različitim, na uho im šapnuo: “Sada
upoznajite jedni druge.” Sijaset jezika dao, da ih uče,
jedni od drugih, kroz jezike da se upoznaju, i svi,
od toga, bivaju bogatiji, i bolji. Veneciju dao, kao
ticu i ribu što je dao, da ljudi i narodi vjeruju
u Njega – čudeći se Njegovim djelima.
Gledam u nebo iznad Venecije. Gore, i posvuda,
jeste – Bog. Jedan. Što stvorio je Svemir, sedam
milijardi svjetova u Svemiru, u svakom svijetu puno
jezika i naroda, i po jednu Veneciju. – I jedan malehni
narod dao, u jednome svijetu, na kopnu što ga zovu
Evropom, u plemenu Južnih Slavena. Tu je Granica.
Bosna. Bosna. Bosna. Dodiruju se tu, i tuku, Istočni
križ i Zapadni križ, od jednog Križa nastali. A
bošnjački narod je pitom. Zato prihvati ruku Treće
Vjere: u Jednoga Boga, Koji nije rođen, niti je rodio,
a Gospodar je svjetova, i Vladar Sudnjega Dana.
Gledam u nebo iznad Venecije. Zemaljski su
gospodari namjerili da bošnjačkog naroda – nema.
Venecija tone. Evropa tone. Tone kolijevka, i dijete
u kolijevci tone. Tonu kontinenti. Tone ruža u vazi
od stakla murano. Tone Murano. Hotelska soba tone,
i Društvo mrtvih pjesnika tone. Zašto ne treba
na svijetu da ima naroda bošnjačkog? Među bojama
– jedna boja manje? Među mirisima – jedan miris manje?
Zašto ne treba na svijetu da ima – ova Venecija?
Među čudima – jedno čudo manje?
Gledam u nebo, iznad Zemaljskog svijeta.
Jedna se zvijezda, u dugome luku, ruši u bezdan
Svemira. Kao da pade – usred Kanala Grande.
Zemaljski svijet, među sedam milijardi vasionskih
svjetova, hoće da ostane siromašniji za cio jedan
narod. Takva je volja zemaljskih gospodara.
U Svemiru, tada, jedna zvijezda pada. Zato tone
Venecija. Svemir bude siromašniji – za cio
jedan svijet. Takva je volja Gospodara svjetova.
Takva je volja Vladara Sudnjega Dana.

Venecija/Sarajevo, avgust/septembar 1993.
 
 Abdulah Sidran (rođen 2. oktobra 1944) bio je bosanskohercegovački pjesnik, prozaik, dramski pisac i filmski scenarist.
Uređivao je omladinske listove i časopise, predavačke tribine. Do aprila 1992. bio je zaposlen na RTV Sarajevo, kao “vodeći dramaturg”.U književnosti se javio šezdesetih godina, pjesmama i prozom, u generaciji mladih književnika koju često nazivaju “šezdesetosmaškom”. Za svoje pjesničke knjige nagrađivan je književnim i društvenim priznanjima (Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, Godišnja nagrada Udruženja književnika BiH, Godišnja nagrada Izdavačkog preduzeća “Svjetlost”, Zmajeva nagrada) U ratu objavljena, knjiga njegove poezije “Sarajevski tabut” nagrađena je priznanjem, “Nagradom slobode”, PEN-centra Francuske.
Izbori iz njegove poezije, u prevodu na njemački, francuski, italijanski, objavljeni u Austriji, Francuskoj, Italiji (Insel bin ich, im Herzen der Welt, Cercueil de Sarajevo, La bara di Sarajevo). Za italijansko, dvojezično, izdanje, dobio nagradu ”Premio letterario 1996 della Fondazione Laboratorio Mediterraneo”.
Scenarista je filmova ”Sjećaš li se Dolly Bell?”, ”Otac na službenom putu”, reditelja Emira Kusturice, ”Kuduz” Ademira Kenovića. Bio je redovni član Akademije nauka i umjetnosti BiH i majstorski kandidat u šahu. 

(zurnal.info)