Biografija Ahmeta Erteguna: Kako su Rolling Stonesi upoznali sultana rock and rolla

Mick mrzi ljude koji su previše napeti, ali ja sam otišao u drugu krajnost.
Zadrijemao sam u trenutku kada mi je saopštavao da Rolling Stonesi žele
potpisati ugovor s Atlanticom.

Ahmet Ertegun

Da su stvari zaista bile tako jednostavne, Ahmet narednih osamnaest mjeseci svoga života ne bi morao provesti radeći napornije nego ikad prije kako bi uvjerio Micka Jaggera da je Atlantic pravi izbor za Rolling Stonese. Iako Stonesi Atlanticu nikada nisu donijeli ni približno toliko novca kao Led Zeppelin, Ahmet ih je smatrao “najpoželjnijim bendom na muzičkoj sceni”, krunskim draguljem koji će bez svake sumnje potvrditi da je Atlantic najbolja diskografska kuća na svijetu.

Članove benda prvi put je sreo 23. oktobra 1964. na gala zabavi koju je fotograf Jerry Schatzberg organizovao povodom dvadeset četvrtog rođendana Baby Jane Holzer u svome stanu u južnoj Park aveniji na broju 333. Na Jaggera je ponovo naletio dvije godine kasnije na press zabavi za Bobbyja Darina u Londonu. 

“Bilo nam je zabavno skupa, dobro smo se nasmijali, ali nakon toga smo, bez nekog posebnog razloga, izgubili kontakt. A onda me je Mick nazvao nekih godinu dana prije isteka njihovog ugovora s engleskom ispostavom Decca Records, kada su članovi grupe odlučili da je vrijeme nešto promijeniti.”

Rolling Stones su zbog utiska opasnih momaka koji su ostavljali na sceni, seksualno sugestivnih tekstova i reputacije da se ponašaju antisocijalno, u Americi doživljeni kao sušta suprotnost Beatlesima. U Americi su postigli ogromnu slavu kakvu su uživali u Engleskoj tek nakon što je njihova pjesma (I Can’t Get No) Satisfaction 1965. zasjela na čelo svih američkih muzičkih top listi.

Stonesi su se zadnje sedmice oktobra 1969, kada se Ahmet našao s Jaggerom u Whiskyju, u Los Angelesu pripremali za svoju prvu američku turneju u tri godine. U julu te iste godine, nedugo nakon što je zamoljen napustiti bend, osnivač Rolling Stonesa, Brian Jones, u nerazjašnjenim okolnostima se utopio u bazenu svoje kuće. Stonesi su ga nakon smrti, na velikom besplatnom koncertu održanom u londonskom Hyde Parku, zamijenili s Mickom Taylorom, bivšim glavnim gitaristom engleske rock grupe Bluesbreakers.

Jagger i Richards su 1967. uhapšeni na LSD zabavi u seoskoj kući Keitha Richardsa u Engleskoj. Suđeno im je zbog posjedovanja droge i proglašeni su krivim, ali je viši sud poništio prvostepenu presudu protiv njih. Tokom trajanja sudskog procesa stekli su status heroja kontrakulturnog pokreta. Beatles su prestali ići na turneje, a Stonesi su se pripremali da u Americi dokažu da su najbolji rock ‘n’ roll bend na svijetu.

Nakon veoma uspješne trosedmične turneje, tokom koje su nastupili u petnaest gradova, a koja je uključila i tri rasprodana koncerta u njujorškom Madison Square Gardenu, Stonesi su 2. decembra 1969. avionom otputovali u Atlantu. Iz Atlante su otišli u Muscle Shoals u Alabami, gdje su snimili tri pjesme Mississippi Fred McDowella – You Got to Move, Brown Sugar i Wild Horses. Iako je inače rijetko posjećivao studio koji je po prirodi stvari postao kraljevstvo Jerryja Wexlera, Ahmet je otputovao u Muscle Shoals dočekati Rolling Stonese.

Fotografija napravljena tom prilikom prikazuje Ahmeta u besprijekornom tamnom odijelu kako fokusirano i s iznimno ozbiljnim izrazom na licu razgovara s Jaggerom. Jagger, sa druge strane, izgleda kao pravi hipik, raščupane kose, s kožnom ogrlicom s nitnama oko vrata i glave ukrašene cilindar šeširom napravljenim od britanske zastave. Iako njih dvojica izgledaju kao ambasadori dva različita svijeta, činjenica je da su se odlično slagali i to ne samo zato što su obojica voljela blues.

Iako su do tada u Americi i Engleskoj već izdali četrnaest albuma i 29 singlova, Stonesi su i dalje bili bez novca zbog katastrofalnih menadžerskih ugovora koje su potpisali prvo s Loogom Oldhamom i Ericom Eastonom, a zatim i s Allenom Kleinom. Jagger, koji je pohađao čuvenu London School Of Economics, već je pokazivao iznimnu sklonost za biznis i poznavao je kretanja unutar diskografske industrije jednako dobro kao Ahmet.

Rolling Stones su 6. decembra 1969. održali veliki besplatni koncert na trkalištu Altamont u sjevernoj Kaliforniji, na kojem su pripadnici motorističke bande Hells Angels, koji su tom prilikom pristali u zamjenu za besplatno pivo raditi kao njihovi zaštitari, ubili osamnaestogodišnjeg mladića Mereditha Huntera. Taj zlosretni koncert nagovijestio je kraj američkog kontrakulturnog pokreta i to manje od četiri mjeseca nakon što su ga mediji proglasili rođenim na festivalu umjetnosti i muzike u Woodstocku. Zao glas koji je Stonese već pratio u Americi nakon koncerta se proširio brzinom šumskog požara.

“Ahmet je počeo sarađivati sa Stonesima odmah nakon Altamonta”, kasnije je pričao Peter Rudge, koji je – kada je grupa na redni put krenula na turneju po Americi – preuzeo posao njihovog koncertnog menadžera. 

“Stonesi su se tada našli na prekretnici i mogli su krenuti u bilo kojem pravcu. Zahvaljujući Ahmetovom udvaranju i činjenici da ih je nagovorio potpisati ugovor s Atlanticom, nisu ostali upamćeni tek kao jedan od boljih rock bendova, već su ušli u historiju. Ahmet je bio direktno uključen u njihov uspjeh iako je sve vrijeme ostao u sjeni.”

Iako je Ahmet u konačnici odigrao ključnu ulogu u karijeri Stonesa, Mick Jagger na početku nije bio spreman odobriti potpisivanje ugovora s Atlanticom sve dok se ne uvjeri da im neko drugi neće dati bolju ponudu. Direktor Blue Thumb Recordsa iz Los Angelesa, Bob Krasnow, bio je jedan od mnogih diskografa koji su na sve moguće načine pokušali uvjeriti Jaggera da je njihova izdavačka kuća najbolji izbor. 

Krasnow je kasnije pričao: 
“Mick i ja smo sjedili u mom uredu i ja sam ga, kao lud, pokušavao uvjeriti da izabere nas. Rekao sam mu: ‘Slušaj, čovječe, svijet se mijenja i mi se u Americi moramo držati zajedno kako bi osigurali da će se promijeniti nabolje.’ Mora da sam bio totalno napušen i zato sam održao jedan od svojih ezoteričnih govora kojim sam sve sjebao. Mislio sam da je Mick društveno angažovan, a on mi je rekao: ‘Hej, ja sam ovdje samo turist’ i nakon toga mi se više nije javljao.”

Krasnow se u to vrijeme također dogovorio s Chessom da kod Stonesa lobira za njega ne bi li ga članovi benda angažovali kao menadžera. Chess je nešto ranije, nakon što je kompaniju koju su utemeljili njegov otac i ujak otkupio jedan konglomerat, napustio poziciju predsjednika Chess Recordsa. Shvativši da je bolje da on i Krasnow ostanu prijatelji nego da rade zajedno, Chess je Krasnowa zamolio da mu dopusti da sam kontaktira Jaggera. Krasnow se složio s tim i dao mu Jaggerov telefonski broj u Londonu. Chess je nazvao Jaggera i dogovorio da se nađu u Londonu.

Međutim, kada je došao u London, rečeno mu je da je pjevač “u Irskoj, gdje piše, mada je zapravo otputovao jer je tamo imao neku zgodnu žensku”. Nakon nekoliko dana čekanja Chess se konačno našao s Jaggerom u njegovom londonskom stanu, a pjevač ga je zatim odveo upoznati ostale članove benda u sali u istočnom Londonu u kojoj su održavali probe. Chess se vratio kući, a onda je dvije sedmice kasnije primio telegram s pozivom da se vrati u London. 

U Londonu je komercijalni bankar, princ Rupert Lowenstein, kojeg je Jagger angažovao da uvede red u haotične finansije Stonesa, formalno ovlastio tada dvadeset sedmogodišnjeg Marshalla Chessa da u ime benda započne zvanične pregovore za sklapanje novog izdavačkog ugovora. Pritom je dogovoreno da će Chess preuzeti i upravljanje novom muzičkom etiketom koju su Stonesi namjeravali pokrenuti.

Chess, koji je Ahmeta upoznao još 1955. kada je s Jerryjem Wexlerom došao na njegovu bar micvu, kasnije je rekao: “Razmatrali smo više mogućih diskografskih kuća, ali Stonesi su željeli potpisati ugovor s Atlanticom. Atlantic je definitivno bio naš prvi izbor jer su Mick i Keith voljeli Ahmeta i željeli su sa rađivati s njim. Ali pregovarali smo i s predstavnicima dvije ili tri druge velike izdavačke kompanije, između ostalih i s Chrisom Blackwellom iz Islanda. Ali Atlantic je bio njihov izbor i prije nego što smo uopšte počeli razgovarati o novcu.”

Ahmet se u to vrijeme u potpunosti posvetio osvajanju Stonesa. Jerry Greenberg, koji je tada bio na početku svoje karijere promotera u Atlanticu, prisjećao se: “Kad god sam Jerryja tih dana pitao: ‘Gdje je Ahmet?, odgovarao je: ‘S Mickom.’ Godinu dana je u stopu pratio Micka. Možda bi bilo pretjerano reći da se ponašao kao očajnik, ali bez sumnje je silno želio Stonese. Možda je razlog za to bila činjenica da je Jerry u Atlantic doveo Led Zeppelin, možda je htio dokazati da je vlasnik najbolje kompanije na svijetu, a možda je naprosto volio Micka Jaggera.”

Ugovor s Decca Recordsom koji je Allen Klein isposlovao za Stonese istekao je 31. jula 1970. Mjesec dana kasnije, dok je Jagger još uvijek razmatrao različite opcije, Ahmet se u devet sati ujutro sastao s osnivačem Elektra Recordsa, Jacom Holzmanom, u apartmanu Oliver Messel londonskog hotela Dorchester da razrade planove za snimanje skorašnjeg muzičkog festivala na otoku Wight. Ahmet je prethodne noći tako dugo ostao napolju s Jaggerom da je njegov vozač od umora zaspao za volanom službenog Rolls‐Roycea parkiranog ispred hotela. Ahmet je tokom sastanka nazvao Jaggera da mu kaže da se odlično proveo u njegovom društvu, a Mick mu je spremno uzvratio kompliment.

Budući da je već uložio jako puno vremena i novca da pridobije Jaggera, istovremeno gradeći i “odličan odnos” s princom Rupertom Lowensteinom, kojeg je opisivao “kao sjajnog čovjeka koji je vrlo brzo naučio sva prevrtljiva pravila muzičkog biznisa”, Ahmet je pjevaču saopštio da je krajnje vrijeme da se nađu i potpišu ugovor. Nakon što mu je Jagger na to odvratio da će se rado naći s njim čim porazgovara s Cliveom Davisom iz Columbije, “Ahmet je naglo preblijedio” i brzo prekinuo razgovor. 

“Ahmet je pričao s Mickom i u suštini mu se ulizivao s pričom tipa ‘kako smo se dobro proveli sinoć’, a onda mu je Mick rekao: ‘Čujemo se čim porazgovaramo s Cliveom Davisom.’ Ahmet je bio tako opsjednut Stonesima da se nakon toga više nije mogao skoncentrisati na naš razgovor”, prisjećao se Holzman.

Jedva kontrolišući bijes, Ahmet je dograbio telefon i “vrlo sračunato” okrenuo Jaggerov broj. “Mick”, rekao je, “jasno mi je zašto želiš razgovarati s Cliveom Davisom i slažem se da trebaš razgovarati s njim. Ali moram ti reći da ja ove godine mogu sklopiti samo jedan veliki ugovor i moram izabrati ili vas...”, zastao je, a zatim rekao: “... ili Paula Reverea i Raiderse.” Nakon toga je spustio slušalicu. Telefon je zazvonio trideset sekundi kasnije, ali Ahmet se nije javio ni tada ni narednih četrdeset pet minuta tokom kojih je telefon neprekidno zvonio.

“Nemam pojma čim su se Paul Revere i Raidersi tada bavili, ali Ahmet je pomenuo baš njih da bi sjebao i iznervirao Micka. Da je izabrao neki tada aktuelniji bend, Mick bi mu možda i povjerovao.” “Ali Ahmet je”, kako je Holzman kasnije napisao, “bio najbolji pokeraš u našem poslu”.

Rupert Lowenstein nakon toga je kontaktirao Clivea Davisa. Kada se Davis telefonom čuo s Jaggerom, saopštio mu je da on poslu pristupa drugačije nego Ahmet i da se, iako ponekad putuje, neće moći prečesto družiti s njim. Jaggerov komentar na to je bio da ga zanima samo posao i da njegova odluka neće zavisiti od privatnih relacija. Pošto je znao da “je Columbia najjača kompanija na tržištu” i bio veoma svjestan Davisove reputacije, Jagger je ohrabrio Davisa da Stonesima ponudi ugovor, ali mu je istovremeno rekao da o konkretnim iznosima razgovara s Lowensteinom.

Davis je pričao da ga je Lowenstein zatim informisao kako Stonesi traže predujam u iznosu od 5 ili 6 miliona dolara (zauzvrat bi se najvjerovatnije obavezali da za Columbiju snime pet ili šest albuma) i “šokantno veliki postotak zarade” od korištenja njihove muzike. Drugi izvođači koji su u to vrijeme snimali za Columbiju – uključujući Chicago, Santanu, Blood, Sweat & Tears, te Simona & Garfunkela – ostvarivali su znatno veću prodaju od Stonesa, čiji su se albumi do tada prodavali u tiražu između 750.000 i milion primjeraka. Davis je strahovao da će ga eventualno obnavljanje ugovora s tim komercijalno uspješnim umjetnicima jako puno koštati ukoliko pristane na uvjete koje su mu postavili Stonesi, zbog čega ih je i odbio.

Moguće je i da je Davis bio svjestan da kraj Ahmeta nema realne šanse da ih dobije i da članovi benda s njim pregovaraju samo kako bi sebi podigli cijenu. Keith Richards, kasnije je pričao: “Mislim da smo pokušavali upecati najbolji mogući sporazum, ali saradnja s Atlantic Recordsom u Engleskoj je predstavljala veliku stvar. Već nas je i sama ideja da bismo mogli snimati za Atlantic obarala s nogu. Čovječe, osjećali smo se kao da smo umrli i otišli u raj. Clive mi se nije pretjerano sviđao, a Atlantic me je privlačio zbog njihovog poznavanja crnačke muzike i zato što su znali kako snimiti dobar album. Ahmet je proganjao Micka, ali to je bilo logično, zar ne? Nisam imao ništa protiv da Micku prepustim brigu o poslu, ali mislim da smo i on i ja znali da je Atlantic Records pravi izbor za nas.”

Ahmet je znao da se članovima Stonesa sviđa ideja da sarađuju s Atlanticom, ali kada je Clive Davis izrazio interes za bend, ulozi su porasli. 

“Kad god bih ugledao Ruperta ili Micka s nekim drugim, srce bi mi potonulo. Udvaranje Stonesima za mene je bilo bolno i ekstatično iskustvo”, pričao je Ahmet. 

Dodatno pojačavajući intenzitet svoje grčevite potjere za Stonesima, Ahmet je organizovao jedan od najnadrealnijih poslovnih sastanaka svih vremena. Naime, okupio je Lowensteina, Marshalla Chessa i Stevea Rossa u hotelu Beverly Hills i, dok su stajali u plitkom dijelu hotelskog bazena, strastveno im je objašnjavao šta bi sve uz Rossovu pomoć mogao učiniti za Stonese ukoliko bend potpiše ugovor s Atlanticom.

Na potonjem sastanku održanom u konferencijskoj sali poslovne zgrade Atlantic Recordsa u New Yorku, na križanju 61. ulice i Broadwaya, kojem su, uz Ahmeta, prisustvovali Chess, Lowenstein i njihov advokat, te Atlanticov advokat Mike Mayer i glavni finansijski direktor Sheldon Vogel, utvrđeni su svi detalji ugovora. 

“Imao sam utisak da bolje od Ahmeta znam koliko košta štampanje jedne ploče jer smo ih u Chessu sami štampali. Atlantic nam je ponudio po dolar za svaku prodanu ploču, dakle više nego što je bilo ko do tada ponudio bilo kojem drugom izvođaču, i avans od milion dolara, što bi bilo jednako kao da vam danas neko ponudi pet miliona. Ahmet je brisao glavu svojom bijelom sulka maramicom jer se počeo preznojavati kada sam mu rekao: ‘Nemoj me zajebavati, štampanje jedne ploče košta osamnaest centi.’ Nije bilo lako, ali za dva dana smo postigli dogovor i ja sam bio presretan”, prisjećao se Chess.

Prvog aprila 1971, osamnaest mjeseci nakon što je Ahmet zadrijemao na sastanku s Mickom Jaggerom u Whiskyju, Rolling Stonesi su potpisali ugovor s Atlanticom. Mega ugovor koji je Marshall Chess isposlovao u New Yorku predviđao je uspostavu etikete Rolling Stones Records kao i da će bend, uz 10 posto zarade od svake prodane ploče, za svaki od ukupno pet ugovorenih albuma dobiti avans od po milion dolara. 

“Mislim da bi Jagger volio da su mogli izdavati pod nekom funky etiketom, vjerujem da bi mu bilo drago da je to mogao biti Excello. Potpisivanje ugovora s nama bilo je najbliže što je mogao stići ostvarenju te želje, a da istovremeno dobije pet miliona dolara”, kasnije je izjavio Ahmet.

Uvjeti koje su Stonesi isposlovali ugovorom bili su nevjerovatno povoljni za njih. Nijedna druga diskografska kuća nije im bila spremna ponuditi sličan ugovor, ali činjenica je da im ga ni Ahmet ne bi ponudio da je morao ulagati vlastiti novac.

Ahmet je u saradnji sa Stonesima ubrzo preuzeo istu ulogu koju je tokom godina igrao s drugim vrhunskim Atlanticovim muzičarima čiju je muziku instinktivno shvatao. Andy Johns, kojem je tada bilo dvadeset godina i tek je počeo raditi za bend kao audioinžinjer, prvi put je sreo Ahmeta u londonskom studiju Olympic. Naime, dok je Johns miksao pjesmu Bitch s prvog albuma koji su Stonesi izdali za Atlantic, u studio je ušetao veoma šarmantan stariji muškarac kojeg nije poznavao. 

“Bio je to Ahmet, koji je nedugo prije toga vjerovatno bio kod frizera u Francuskoj, a zatim otišao na ručak u Budimpeštu.”

Nakon što je zauzeo mjesto u začelju kontrolne sobe, Ahmet je, po Johnsovim riječima, neko vrijeme u tišini posmatrao “kako se pomalo mučim da smiksam pjesmu, a onda je rekao: ‘Hej mali, mislim da trebaš malo spustiti gitare, a pojačati bas.’ Djelovao je autoritativno, pa sam učinio što je rekao i bingo! Rezultat je bio fantastičan. On je ustao sa stolice i izašao, a ja sam se okrenuo Keithu i pitao: ‘Ko je ovo, jebote?’ Keith je rekao: 

‘Ne znaš ko je to? To je Ahmet Er‐te‐gun! Lik koji je počeo praviti hit ploče prije nego što si se ti rodio.’ Stonesi su potpisali ugovor s Atlanticom zato što su bili silno impresionirani Ahmetom. On je bio tip čovjeka koji je mogao provesti jutro družeći se s premijerom, a onda uvečer duvati s nekim jebenim basistom.”

Mick Jagger i Keith Richards, koji su tokom mladosti u Engleskoj slušali muziku Chucka Berryja u izdanju Chess Recordsa i muziku Raya Charlesa i Ruth Brown u izdanju Atlantica, sada su imali vlastitu diskografsku etiketu kojom je rukovodio sin Leonarda Chessa, a albume koje snime pod tom etiketom trebao je distribuirati čovjek koji je snimao s mnogim od muzičara koji su bili njihovi idoli. Stonesi su dobili potvrdu da su napravili pravi izbor odlučivši se na saradnju s Atlanticom kada je Ahmet, nedugo nakon što je ugovor konačno potpisan, posjetio Jaggera u Londonu. 

“Bili smo u mojoj kući u Londonu i on je tako puno popio da se, u trenutku kada smo se rukovali zbog postignutog do govora, prevrnuo sa stolice i pao na pod”, prisjećao se Jagger. 

Svi uključeni u pregovore postignuti dogovor doživjeli su kao brak zaključen u raju i bili su spremni za početak medenog mjeseca.

(Prevela: Sabina Nikšić)

(zurnal.info)