Spori kadrovi (audio): Elvis has left the building

Imao sam sreću da vidim Elvisa. Bilo je to 1998. ili 1999. godine, ne znam sigurno, na rivi u Gradcu. Uz pomoć matrice nastupao je ispred tamošnje picerije, odjeven u bijeli kombinezon, ukrašen perlama, šljokicama i resama, okružen djecom koja su imitirala njegove plesne pokrete. Uz uvodni riff pjesme "Heartbreak Hotel" širio je ruke, maestral je mrsio zlatne rese, izgledao je kraljevski, što kraljevi uče od malena. S prvim stihovima "Love me tender, love me sweet, never let me go, you have made my life complete, and I love you so," skinuo je velike tamne naočale i zagledao u oči gošće picerije. One su crvenile i odlagale escajg u tanjire. 
Na kraju koncerta, glas s matrice je odjavio: "Elvis has left the building", a Elvis se poklonio i otišao sa platoa. Dok smo apludirali, krio se iza frižidera za sladoled, brisao lice peškirom i popravljao frizuru velikom četkom za kosu. Čekali smo, nije bilo bisa. Vidio sam kako je s ruksakom na leđima, u šorcu i majici, prerušen u nekog sličnog nama, Kralj napustio rivu i otišao u mrak, među čemprese.

...

Duško Mandić, puno čuveniji kao sarajevski Elvis, napustio je ovaj svijet u 76. godini. Nije dao puno intervjua, najzanimljiviji su oni za Graciju i StartBiH, iz njih se donekle mogu rekonstruisati dijelovi života. Kažem donekle, jer i u ovom slučaju se, kako je to uobičajeno kod rock zvijezda, neprestano prožimaju mit i stvarnost.

Kada je 16. avgusta 1977. godine umro Elvis Presley, na Radio Sarajevu su cijeli dan vrtili njegove pjesme. Duško je vježbao gitaru i pred ogledalom imitirao Kraljeve pokrete. Kod krojača je naručio bijela odijela, koja je sam ukrasio šljokicama i komadima pliša.  

– Nisam smio to nositi po gradu zato što sam znao da bi se ljudi smijali, izrugivali i dovikivali - rekao je u intervjuu za Graciju.

Posjetio je Elvisov grob u Memphisu i u Gracelandu upoznao njegovog ujaka. On ga je odveo u u studio Sama Philipsa, gdje je i Elvis snimao u ranim danima. Tamo je Duško sreo Ringa Stara i rekao mu da nikada nije pretjerano cijenio Beatlese, zato što su "svirali i pjevali na račun Chucka Berryja, Little Richarda i Elvisa Presleya." Bubnjar mu je odgovorio: "U pravu ste".
Odatle odlazi u Las Vegas, gdje je dopingovani Presley sedamdesetih godina nastupao iz večeri u večer, doslovno do posljednjeg daha. Duško je dogovorio nastup u nekom casinu i zaradio 10.000 dolara. Sve je prokockao za jednu noć. 
U Sarajevo se vraća 1997. godine. Pričao je da su ga u to vrijeme sa svih strana zvali da pjeva, na nekim nastupima je i njemu, iz večeri u večer, dolazilo 300 gledalaca koji su "ustajali na noge" kada se pojavi. Vremenom, pozivi su postajali sve rjeđi, pa je zajedno s mlađim bratom preživljavao od farbanja stanova i fasada na zgradama.  
  
- Nažalost, smrt brata ga je veoma pogodila i nakon toga više to nije bio Duško Elvis kakvog sam poznavao, veseo, otvoren i srdačan. To je bila jedna tuga velika. Mislim da je bila 2015. godine - sjeća se fotograf Milomir Kovačević Strašni.

...

- Ne mogu oni mene razumjeti, ni susjedi ni prijatelji. Ja sam unikatan, ovakvih nema, samo ja - rekao je Duško Mandić u jednom od svojih posljednjih intervjua za Novu BH.

Ne sviđaju mi se ljudi koji sebe doživljavaju suviše ozbiljno, koji uvijek znaju kako treba i savjetuju sve oko sebe, naročito one koji to ne traže, ljudi koji gledaju "širu sliku" i procjenjuju vlastitu stratešku poziciju unutar nje, koji imaju precizne planove za život, koji se nikada ne okreću iza sebe, jer tamo nema ništa što je zanimljivo, sve prilike su iskorištene, sve neophodne žrtve podnesene... Među njima su najgori oni koji ljude posmatraju samo kao šikaru kroz koju treba, po svaku cijenu, probiti put za sebe. Takvi ovaj svijet čine zastrašujućim mjestom, pogodnim samo za najjače. Ljudi kao što je bio Duško Mandić, čine ga podnošljivim, ljudskijim.   

Što se mene tiče, ona ljetna večer, 1998. ili 1999. godine, bio je momenat u životu kada sam bio najbliži Kralju rock'n'rolla. Tako nešto više se ne može ponoviti.

(zurnal.info)