Dijala Hasanbegović: Ljeto ne vidi tihe i tužne

Iznad kotline pokrivene gazom visokih oblaka krovovi svjetlucaju, njihova se svjetlost odbija od prozore i oči, stvara druge snopove i migove svjetlosti, i cijeli grad izgleda kao pokidana biserna ogrlica u zelenom baršunu planina. Ljeto je, i cijeli je dan Sunce jedini pravi vladar. Neizabrani, dodijeljeni. Ono golica našu stvarnost, dok iz nje ne počne da se smije, nestašno i isprekidano, svaki naš damar. Ono proizvodi zvuke u nama, Sunce. To je taj kikot, vrisak, po noći nestašni šapat. I sve izgleda kao radost, prvi i jedini put u godini. Skoro svima. Skoro.

Između zgrada, u zagrljaju zelenog baršuna koji šumi na toplom vjetru, prolaze oni tihi i tužni. Ljeto ne vidi tihe i tužne. Oni na svojim glavama nose šešire od sjene samoće, brige i nesanice kratkih ljetnih noći. I mi bismo svi najradije da zaboravimo na tihe i tužne, ne možemo im pomoć, možemo samo sebi uskratiti kikot, vrisak ili nestašni šapat. Oni su tu svakako, sva godišnja doba.
Ruku savijenih uz tijelo, pognute glave, pogleda uprtog negdje i nigdje, s kesom svega svoga u rukama. Njihovi su koraci lagani, oni nigdje ne žure. Znaju da je dan duži od godine, i da sutra čeka još jedan isti takav dan. I možda je i lakše misliti da će biti isti, a ne gori. Jer, uvijek može biti gori. Možda je bolje što je sunce, što se cijela kotlina cakli, i što od sjaja i krikova niko ne čuje njihovu tišinu, niko ne vidi njihova lica.

Nisu tužni samo oni koji ne znaju kako i od čega preživjeti dan. Postoji nešto gore od toga, što oni možda ne znaju. Postoje tihi i naizgled tužni, ali njihova kesa, njihova odjeća i njihov glas to ne odaje. Depresija, ta po Suncu zabranjena riječ, tinja i tokom najljepših dana i najkraćih, toplih noći. Pst! Niti riječi o tome. Vrijeme je za more osmijeha. Zaroni, ostani malo u dubini. Pogledaj gore. Plivaj prema svjetlosti, grabi rukama prema gore, izroni, uhvati dan. Zamahni desnom zamahni lijevom rukom. Plivaj. Plivaj do obale, niko te ne pita koliko dugo želiš biti u dubini i koliko možeš u njoj opstati. Izađi na kopno, nek se i na tebi zacakli ljetna biserna ogrlica, nek se žar tvoje duboke boli stopi sa sunčanim žarom. Odglumi to dobro, niko nije depresivan ljeti. Ono nudi toliko obećanja svakom svojom zorom, da tvoja duboka bora između očiju, koju si otrkio ne gledajući se u ogledalo, već opipavajući jedne noći svoje lice, kako bi vidio da li je još tu. I duboka je bila. Toliko duboka da se u njoj smirio vrh tvog nokta. I tako zaspiš, s prstom na dubokoj bori, u toploj, dragoj, zvjezdanoj ljetnoj noći.

Depresivni ne moraju da glume radost na jesen. Oni oblače jesen kao rukavice, navlače zimu kao topli džemper po plećima opterećenim svom težinom svijeta. Gospodar Sunce, sa svojom beskrajnom energijom je daleko, i tek ponekad proviri da ih podsjeti kako će se opet vratiti, kako vrijeme prolazi, kako odlazi noć i dolazi dan. Samo ne reci nikome, nikad, kako sunce više boli zabrinutu i zarobljenu dušu nego smrznuta, okrutna zemlja. Led po zemlji podsjeća na hladnoću svijeta koje su depresivni i tužni svjesniji nego drugi ljudi. Podsjeća nas da je jedina izvjesnost da će ih ta hladna i tvrda zemlja jedina, možda, primiti kad za to dođe vrijeme. Kad prođu, možda, još mnoga ljeta. S jeseni, raznobojnom, rašuštalom, svuda rasutom lišću ne moramo namještati osmijeh. Ono svjedoči kako je raznobojan, kako je razigran, kako je veličanstveno šušteći kraj svega što se rodi. I jesenji noćni šapati nisu nestašni, nego utješni. Jesen šapuće kako će sve biti kako mora i kako smo opet slobodni biti ono što jesmo.

Stoga, polako. Polako hodajmo između zgrada, obgrljenim zelenim baršunom visokih planina. Gledajmo ponekad u zelenilo čeznutljivo, kao za smirajem, kao da smiraj postoji. Udahnimo, ako možemo, pokoji miris ljeta koji lebdi iznad gajbi voća i povrća, iznad krošanja drveća, iznad hladnjaka sa sladoledom čija nas hladnoća probode u srce, a veselost boja u oči. I slatko, polagano neka se topi niz grlo sva tuga svakog ljeta.

Udahni-izdahni, dok ležiš na obali. Ljeto te može naučiti da dišeš, može da te prisili da dišeš. Zrak je slan i jestiv, jako ga želiš. Toliko ga želiš da možeš cijeli postati stub slanog zraka. Ustani prema suncu, i polako kreni opet u more, neka ga prvo osjetiš do članaka, pa do koljena, pa do pasa... Ne skači u vodu nikada, jer poželjet ćeš zauvijek ostati u dubini. Idi, dakle polako, i osjeti kako se gusti slani zrak stapa s gustom slanom vodom. I zaroni, duboko zaroni, plivaj prema svjetlosti, udahni, izdahni, lijeva ruka, desna ruka, plivaj prema obali, samo plivaj, uvijek ima neka obala. Moraš sebe vidjeti u toj svjetlosti površine vode, dok je gledaš iz dubine. Moraš sebe uvijek i svakog trenutka vidjeti, dok traje ljeto. Jedino ti i možeš vidjeti sebe, svi ostali su u kikotima, kricima, nestašnim šapatima i bisernim osmijesima.

Ljeto ne vidi tužne. Na obali, sam i slan, sam pogledaj sebe.

(zurnal.info)