Auto Kino: Dobri, stari dani 

Oživljavanja 

Oživim jednom u svakom desetljeću. Vratim se svijetu onakav kakvog me se taj stari svijet sjeća. Obučem odijelo svog oca i spustim se niz krivudave uske ulice. Pozdravljam prolaznike, sjećam se sebe boljeg, skromnijeg i ljubaznijeg. Sjećam se sebe preplašenog svime što će da se desi, što se u međuvremenu dogodilo i prošlo. Veliki, a mali strahovi, čine nas ovakvima. I takav jesam, sjena sa ožiljcima umjesto osjećaja. 

„Kako da doprem do tebe kad su srednjoškolski dani vrhunac tvog života. Tada si bio kralj jedine uzvisine.“

Prošlo je dovoljno, bol bi trebala početi da popušta, svjetlo na kraju tunela se nazire. Varljivo je i nestalno. Tek ponekad bude drugačije i tad znam da se bol dugo neće vraćati. Treba proći kroz snijeg i blato, da bismo u potpunosti bili u stanju osjetiti proljeće, kada ono dođe. Jagodice vježbaju iščekivanje, prsti su mladi kao nekada. 

Tišine

Samo je ponekad strah jednak osjećaju odgovornosti. Samo u određenim situacijama ljubav prema drugima uslovljava ponašanje koje će nam jednom nedostajati. Onakvo kakvo će se proučavati u svetim knjigama budućnosti. Iskorišteni smo za dizajn koji naši umovi nisu u stanju pojmiti i sasvim slučajno smo akteri nečega mnogo većeg od života za koji se plašimo i koji nas tjera da svakodnevno drhtimo. 

„Znaš kako to ide s počecima? Kad se tek zaljubiš i ne možeš ni da jedeš, ne možeš da spavaš i samo jedan poziv je dovoljan za savršen dan. To je kao kad ugledaš zvijezdu padalicu. Ali, neizbježno, sve to nestaje. Utiša se. Zašto onda ne imati dva, tri ili više takvih početaka, prije nego se skrasiš u velikom nestanku.“

Kada nemam više ništa za reći, tišina me obgrli i govori bolje nego što ću ikada znati, vještije od svakog usavršenog pokušaja, od svakog uvježbanog mene koji misli da zna šta radi. A istina je uglavnom jednostavna. Za neke od nas, riječi su samo pauze između dvije tišine. Ona treća tišina ostaje misterija, neobjašnjiva sama po sebi, do samog kraja. Nemoj ni pokušavati da se baviš njom. 

Dileme

Osjećam tvoju dvojbu. Saosjećam se samom sobom. Ti si kao prvi čisti snijeg mog djetinjstva. Pamtim te tako jasno, i jedno je sigurno – takav se zapamćen nikada nisi desio. Prolaze decenije i naši putevi se sve manje ukrštaju. Da li je san zbog toga veći? Da li su dileme nepodnošljive u samo jednom ukrštanju? Nešto mi govori da se kasnije stvari same od sebe riješe, ako ih već mi sami ne riješimo. Ali, ti se uporno vraćaš.

„Dozvolio si joj da pomakne zavjesu. Znam da jesi. Nikad im ne dozvoli da provire s druge strane zavjese. Nikad im ne smiješ dozvoliti da vide malog starog čovjeka iza zavjese, kako radi na mašineriji koja pokreće veliki i moćni OZ.“

Ako me ne zagrliš sada, nijedan zagrljaj budućnosti neće biti dovoljan. I znam da nije pametno govoriti o tome u ovom trenutku, ali u trećoj šutnji ostajem bez opcija i najlakše je odustati od pameti. Ako odeš, postoji šansa da se jednom vratiš, promijenjen i bolji. Iskusniji i odgovorniji. Samo se nemoj osvrtati. Tvoja ulica i tvoje uzvišenje žive samo u glavi. Sve ostalo odavno pripada duhovima.

(zurnal.info)