Dijala Hasanbegović: Velika, bijela utjeha

Snijeg je možda najbolja ideja koju nam je priroda ponudila, kao oblik utjehe duši. Možda jer ne može bolje, a možda zato što je u pravu. Samo pokušajmo zamisliti, u trenucima kad smo povrijeđeni, kad osjećamo bol duše kao živu ranu, kao da krvarimo sebe i kao da će nas nestati, baš tada, da se u nas sruče loptice meke vate da nas pokupe. Da nas upiju u sebe kako bismo se ponovo mogli sabrati. Sličnu je ideju imala priroda, kad je čovjeku poslala snijeg. Prekrije snijeg ulice, krovove, drveće, brijeg, ali utiša i svaki vrisak i svaki korak. I čak i kad izdiše, kad se topi, naši koraci ne udaraju tlo, već šljapkaju po vlažnom ostatku. Snijeg je savršena utjeha prirode. Ali kao i svaka utjeha, ima svoju cijenu. Hladan je. 

I samo ga djeca vide kao igru, a dijete u nama odraslim šuti i osluškuje tišinu. Grije se uz peć, ako je ima. „Zima mora da se iživi, inače, eto je u maju“, govorio je moj deda. Utjeha mora doći, makar nasilu, jer tako se utjeha jedino može primijeniti. Silom. Očajni rijetko traže utjehu. Očajni rijetko viču za utjehom. Utjeha dolazi tiho i prisilno, padne kao bijeli prekrivač preko našeg tijela, i može nas oživjeti ili prekriti nam i lica, i tako završiti s nama. Utjehu, upijemo kao toplota snijeg, ili je pustimo da nas zatrpa. 

Kad prestane da pada, zrak počne da reže grlo – tiho. Bez zvuka, kao što nas nečija šutnja reže bez riječi. Bolnije i teže nego bilo koja riječ, ili bilo kakva vika. Ili nas muklo boli hučanje vjetra kroz rupe na prozorskim oknima, kao podmuklo mrmljanje o nama. Priroda je to smislila savršeno: nema utjehe bez cijene. Ničega nema bez cijene. Svako olakšanje ćemo platiti. Neko smrznutim stopalima u hladnim stanovima, neko gledajući djecu kako se vrišteći bacaju u snijeg koji pršti kao bezglasna eksplozija bjelila. Sniježni je prekrivač kao pokušaj da se od slike svijeta napravi tabula rasa, da se ispiše sve što u nama šuti, a da se pritom ne progovori niti jedna jedina riječ. 

Dječiji vrisak na bijelome platnu, iz kojih vire narančasti nosevi Snješka, još više naglašavaju neizrečenu ali pristiglu utjehu. Šutnja nije zlato. Šutnja je snijeg. 

Kažu nam i da je temperatura zraka oko nule kada pada snijeg. Tačno nula hrabrosti, ili oko nule, treba i za šutnju kao utjehu. Nula. Zato snijeg, za razliku od kiše, pada skoro nečujno. Pada u usta da začepi riječi, pada u uši da začepi slušanje, pada u oči da ne vidimo. Amortizira postojeću stvarnost. 
I mi smo prisiljeni da ga poslušamo. Da ostanemo kući, da uzmemo taksi do kuće ako imamo novaca, da naložimo peć ako drugog grijanja nemamo, da se svađamo tiho sa cjepanicama. Sve, samo da nas ne prekrije i preko glave hladna i čista utjeha snijega i vlažne hladnoće. 

I neće dugo trajati, naša velika, bijela utjeha, jer užarena stvarnost nešto je što jedva čega da skoči na naše rane. Za razliku od snijega, koji nas tjera da u tišini njegove bjeline više razmišljamo, vrelina nas paralizira. Misliti ne možemo, ponašamo se kako osjećamo, a na vrelini sva osjećanja ključaju, sve rane se otvaraju, i nema te misli koja ih može zatvoriti. Zato biramo jedno ili drugo, bjelinu mišljenja u tišini ili vrisak osjećanja, bez nagovještaja utjehe, na vrelini. Ali nema razlike između vriska i šutnje, napokon ćemo spoznati. Jer uglavnom, oni koje najviše boli, jednako pate i od šutnje i od klevete. Nema spasa za čovjeka. 

Stoga bismo se možda mogli ugledati na djecu, ili na dijete u nama, koje sigurno postoji u svakome. Baciti se u svoju utjehu kao na gomilu snijega, pustiti je da pršti, da samu sebe slavi u hladnome zraku. Zabosti u svoje utjehe narančaste žarove cigareta, prskalica, svijeća. Možda možemo slaviti svoju utjehu kao djeca, kao oni koji, barem po nekakvoj pravdi, ne bi trebali imati, još uvijek, velikih životnih boli. Pa da od utjehe napravimo slavlje, prvo, drugo, treće. Sve nove godine, božiće, sve praznike. Da se ispraznimo u svojoj prisilnoj utjehi kao djeca u prisilnom spavanju popodne u vrtiću. Jer naš vrisak i naša šutnja prirodi su od iste materije. Samo je ponekad šalje hladnu i meku, a ponekad užarenu i tvrdu kao Sunce. 

(zurnal.info)