Dijala Hasanbegović: Ljubav zaustavlja, ljubav pokreće

Umiljato i prirodno punašno bijelo mače bilo je mačka „avlijanerka“ oko kuća u naselju Sanjine strine. Otkako je odnekud misteriozno ušetala u naselje, drugarica Sanja je samo o njoj pričala. Krenula je u višemjesečne prepirke s gazdom o tome smije li ili ne udomiti mačku. Gazda, kako je mijenjao pića i lijekove, mijenjao je mišljenja svaki dan, skupa s religijom. Od: „Mačke su čiste i čista ljubav“ do „Prljavi dlakavi pišaneri koji uništavaju ovo malo što sam stek'o“. Sanja nije odustajala. 

U međuvremenu, punašno bijelo mače rješavalo je svoje egzistencijalne probleme. Naime, onako savršene dlake, kosih rječitih očiju, ljupkih okruglih šapa i svih drugih mačjih atributa, nedostajalo joj je nešto važno mačkama. I ljudima, u čitanju mačjih namjera i raspoloženja. Rep. Bijelo je mače imalo nezgodu koje se vjerovatno i ne sjeća, i Sanjina strina ju je odvela veterinaru, koji je spriječio infekciju, popravio stvar, a bijelom je mačetu od repa ostala – bijela čupava kuglica. I mačje oči, s hiljadu i jednim izrazom u sebi. I kako je rasla, bila je jača i snalažljivija. Ostalim se mačkama nije sviđala. Njeno samopouzdanje, njena druželjubivost, njen osjećaj pozvanosti u svaki prostor, svačiji život i na svaki obrok. I nije im se sviđalo što iz njene čupave kuglice nisu mogli pročitati nikakvo raspoloženje. Nije se kostriješila, nije se ježila. I nije imala rep. 

Međutim, ona je odlučila, sasvim prirodno i sasvim spontano (ili smišljeno i lukavo, ne možemo s mačkama nikad biti sigurni, pogotovo onima bez repa), da učini ono što bi svako živo biće s nekim od temeljnih nedostataka identiteta učinilo: razvila je disocijativni poremećaj ličnosti i postala – zec. 
Skakala je i trčala kao zec. Bježala od drugih mačaka kao zec, ali vraćala se opet, kao jako hrabar zec. Kao jedini zec među mačkama, izborila je posebno mjesto u dvorištu Sanjine strince. Prošlo je neko vrijeme, ali ostale mačke su je prihvatile kao zeca kojeg je po repu, nemoguće pročitati. I dobila je ime – Zeko. Kombinirali smo razne varijante, ali Zeko je bilo pravo ime za nju, iako je ženka. Bilo je zabavno među prijateljima izjaviti: „Okotio nam se Zeko!“, i gledati njihove face koje su govorile: „Auuu, jesu na*ebali!“. 

I jedne je godine, Sanja konačno uspjela ubijediti gazdu da udomi mačku (dobra kombinacija lijekova s lozovačom plus odlazak žene s mlađom ŽENOM uspio mu je malo promijeniti prioritete). I Zeko je napokon imala svoje carstvo. Polako, ispod zeca koji skakuće, pojavila se mačka koja mrda bijelom čupavom kuglicom i koja joj se nakostriješi kad je (rijetko) ljuta. Moja je prijateljica Sanja ove godine odlučila proslaviti udomljenje Zeke kupovinom kaputa od kašmira. Ljubičasto-crnog, )„ma džaba, džaba – za tu cijenu kašmir!“) i pozvala mene na demonstraciju sreće i ljubavi. Okitila je sve osim jelke, jer jelka se sa Zekom, iako je maca bez repa, ne može održavati. Stavila je kaput na displej, na trpezarijskom stolu, i prolazeći do kuhinje po još delicija, svaki put mu je nalazila nove odlične kvalitete. 

I dok je rana večer tekla, mi se bavile važnim ženskim i socijalnim pitanjima, Zeko je pronašao svoj omiljeni novogodišnji poklon – kaput od kašmira. Ljubičasto-crni, „džaba“. Dok smo mi uživale u svojoj odluci da budemo radosne bez razloga, u mraku da budemo radosne, bez novaca da budemo radosne, da budemo zahvalne, i kompletan taj spisak radovanja u doba kad se svi raduju, pa bolje da i mi nego da plačemo, na putu do kuhinje, Sanja je vrisnula. Ja sam ustala kao Supermen, doletjela do trpezarije misleći da je odrezala sebi prst (ni bez vina nije najspretnija), i vidjela Zeku kako leži na kaputu od kašmira, u kašici sadržine vlastitog želuca. Koji je odlučila da vrati. Pogledala sam u Sanju i vidjela kako diže iznad sljepoočnica ruke, malo cvili, a onda po svojoj prirodi, skidajući i Zeku i povraćotinu s kaputa, nabraja opcije od kojih niti jedna nije idealna. Ni hemijska čistionica, ni kućna radinost, ni soda bikarbona, ni ocat, ni ulje gaveza... Digla je šake opet iznad sljepoočnica, gledajući u Zeku koji je iz mačjih svojih očiju gledao hiljadu i jedan svijet.

Sagela se do njega, ja sam se pomalo uplašila, ali ona je zaplakala i izljubila ga između ušiju. 

„Zeko, Zeko, šta si to uradila“, govorila je sve je ljubeći, a kaput od kašmira, ljubičasto-crni, stvarno mi je izgledao „džaba“ u tom momentu. 

Pretvorile smo večer u anegdote o kućnim ljubimcima koji su demolirali namještaj, odjeću, ukrase, razbijali stakla i međuljudske odnose, i kad joj se prispavalo, ja sam krenula kući. 

Na putu kuči, vidjela sam kako malena djevojčica skida kapu s glave, mnogo lijepu kapu, s vunenom kuglicom na vrhu, i baca je pod auta. Sniježno bijela kapica bila je pregažena, kuglica nestala bestraga. Majka, s još jednim djetetom u naručju, koje je spustila u kolica, dignula je pesnice kod sljepoočnica da vrisne, i progutala vlastiti vrisak. 

„Nemoj da ti je palo na pamet da istrčiš na cestu!“, i ljubila joj je oči. 

Bijes, ljudska, česta, najčešća emocija, laž je, pomislila sam. Ljubav sve zaustavlja. I ljubav sve pokreće. I krenula sam svojoj kući s dva mačka, u kojoj je sve okićeno osim jelke, da na dlanovima skupljam ostatke papirnatih zlatnih ukrasa, svud po kući, svud po duši. Naizgled jeftina, ali najskuplja ljubav mog života. 

(zurnal.info)