Dijala Hasanbegović: Žena je zakopana u temelje kuće

Prošla je sedmica dana, i moja prijateljica otvorila je oči, pridigla se u ogromnom bračnom krevetu, na kojem je spavala sama i pogledala po svojoj sobi kao da nešto traži. Nije tražila nikoga, i ništa. Uvijek je gledala po sobi kad se probudi. Jer, ko zna šta se može desiti, preko noći. Tako se prije sedmicu dana, preko noći, rastala s mužem. Čekala je dok se spakirao i otišao. A sve drugo, ostalo je. I pogled po sobi, da se nešto nije promijenilo. Jer to je njen posao. Žena, ona je temelj kuće. Moguće da je to pogrešno zapamtila, možda je žena cigla, malter, ali krov sigurno nije. Može bit da su to vrata prozori, ali ona je zapamtila da je ona temelj. 

I ja sam. Čula sam da je žena temelj kuće još od svoga dede, kao djevojčica, i zamislila to na svoj način, za koji sam kasnije utvrdila da nije jako pogrešan, pa ga i zadržala. Dakle, žena je temelj kuće, jer se gradnja kuće temelji na tome da se „on“ ženi. Pa je zato žena u temeljima. Kad se kuća završi, reklo bi se da bi muškarac trebao biti u zidovima koji kuću čine i na koje liježe -  krov. Krov nad glavom, koji onako, samo legne na kuću, ali bez kojeg kuća nije kuća. I to je to. Na muškarca, na krov, padaju kiše, tuče, snijeg, crijepove lomi vjetar, ali ga žena u temeljima podržava. Krov možemo popraviti, ali ženu iz temelja ne možemo iskopati. Učinilo mi se to logično, iako klaustrofobično istovremeno. 

Prijateljica je prošetala po svojoj kući dok je prala zube, izbjegavajući onaj klimavi, koji ju je bolio u korijenu ako bi ga dotakla. Uvijek je šetala dok je prala zube. Za njom je često ostajao trag od bijelih tačkica, a nekad i bijele lokvice. Kao da je neko svaki dan pomalo krečio zidove. Prestala je na momenat kako bi poslušala kišu kako pada, udara u prozore, krov. Nekako je krov još tu, pomislila je dok je ispirala usta, a hladna voda prodirala u rasklimani korijen zuba i pekla. Ali iako je krov još tu, ona je nekako ispuzala iz temelja. Istjerana je iz temelja. I sad, istjerana iz temelja, šeta sama po svojoj kući. 
Nije se, naravno, desilo preko noći. Ništa se ne dešava preko noći, barem ne za ženu, pa tako ni za moju prijateljicu. Preko noći se stvari dešavaju za komšiluk, poznanike, kolege, medije i komentatore na socijalnim mrežama. Mogu oni čuti, vidjeti, pretpostaviti, pa zašutjeti, previdjeti, zaboraviti, distancirati se. I onda kažu: „Desilo se, preko noći, eto. On je samo otišao.“

Kad se obukla, prijateljica se počešljala, i pažljivo obrisala ostatke paste za zube iz kutova usana. Uporna pasta za zube, kao kreč, zalijepi se za kutove usana, tu se betonira, ne može se čovjek nasmijati. I nije odoljela da ne dotakne rasklimani zub. Cimala ga je dok nije zabolio jako. Postala je ovisna o tom bolu, koji je iz korijena zuba prodirao do vrha glave, i izbijao suze na oči. Modrilo na usni je skoro sasvim izblijedjelo, ali ostala je ta bol. I dok ju je osjećala, čula je kako joj cijeli tihi svijet na koji se svela, zvoni u ušima. Zvoni, kao u nekom hramu, zvoni kao na verandama u američkim filmovima, ukras za tjeranje zlih sila, negativne energije, noćnih mora i duhova. I zamišljala je da je „on“ daleko, mnogo daleko, toliko daleko da dalju tačku na Zemlji nije mogla ni zamisliti. I onda je ustajala, uzimala torbu, i kretala u kupovinu u kvartu. 

Dok je koračala pločnikom, razmišljala je o tome kako će već sljedeće sedmice početi ići u nešto udaljenije prodavnice. Treba joj šetnja, neka fizička aktivnost. Otkako je ispuzala iz temelja, osjeća se kao duh iz podruma. Da je barem istina, a možda je i istina da smo pogrešno zapamtile metaforu, ona i ja, i da je žena neki drugi elemenat kuće. Ili makar dvorišta. Ali nema veze, svakako. Ona je sad svaki elemenat u kući, kojoj treba i krečenje i crijepovi. 
U mesnici, dok je birala komad koji će kupiti, kroz staklo je iznenada, opet, počela rikati crvena boja mesa. U kutu hladnjaka, za nekoga spremljena, ležala je teleća glava. Viđala ih je obično, samo pečene. No, ova je još imala boju mrtvog mesa, koje je mjesecima viđala na svojim usnama. Na usnama po kojima su pretrčavale riječi koje svome mužu nije smjela izgovoriti (temelji su snažni, ali su šutljivi, moraju takvi biti, to su temelji), pa bi dobila snažan udarac po ustima. Od šake, zidova, podova. Od cijele kuće. 

- Gospođo, evo, ovo vam je dobro, nije masno, malo prošarano. Može? Može. – mesar je izvagao komad i umotavao ga u bijeli papir, kao u plahtu za krevet - Kako je muž? Radi?
Prijateljica ga je gledala neko vrijeme, dok je osjećala kao da joj je glava odsječena od tijela. 

- Radi. Da, radi. 

- Na istom mjestu?

- Na drugom mjestu. 

- Tamo mu je bolje?

- Meni je bolje. 

Izišla je iz mesnice i neko vrijeme osjećala blagu vrtoglavicu, disala kako joj je doktor preporučio, i nastavila dalje do obližnjeg marketa. 
- Ćao, draga, e žurim, ljubim te, pozdravi čo'eka! – bivša kolegica s posla žurila je sitnim korakom i zapahnula je zimskim parfemom prekasno poklonjenim za Osmi mart. 

Ušla je u market, i kupovala, evo već sedmi dan, kao da kupuje sebi. Smrznute knedle sa šljivama. Smrznuta pita od višanja. Dva litra limunade bez konzervansa. I krenula na ispitivanje, na kasi, artikl po artikl. Kako posao, kako zdravlje, kako vrijeme, kako skupo, kako noge bole i...

- A gdje ti je muž? Nisam ga baš dugo vidjela. 

Kroz otvorena vrata marketa, moja je prijateljica pogledala na pločnik među gajbama, gdje su šetale dvije vrane, pokušavajući iskljucati ostatke trulog voća koje se otkotrljalo na pločnik. 

Prodavačica je, čini se za nju, predugo čekala odgovor, gledajući je u lice. 

- Gdje...

- U KINI – viknula je prijateljica, i krenula iz prodavnice, dok je prodavačica izlazila s njom i njenim namirnicama.

- Pa šta, tako, preko noći? 

- Preko noći. 

Žurnim korakom, moja je prijateljica, slušajući zvuk svojih potpetica, krenula u udaljeniju prodavnicu. Najdalju na Zemlji. 

(zurnal.info)