Jugo na Čiovu Bobe Đuderije: Sve sam svoje vriskove pretvorila u šale

PTSP

On je bio vojnik pokajnik
 i zbog nekih slika 
više nije mogao stati 
ni u jedan okvir.
Njegove moždane stanice
ispaljivale su se iz redenika glave 
uz buku koju je samo on čuo.
Svako razbijeno ogledalo 
donijelo mu je sedam godina nesreće.

Potapanje
Ne pratim više ratove
lažem sebi da su daleko
Ne pratim više deložacije
svaki put isele i mene
Ne mogu više ni poplave
osjećam se
jednako potopljeno
Ne pratim više ni sebe
možda sama sa sobom zaratim
možda samu sebe iz sebe iselim
možda sve svoje svjetove
od nemoći
ravnodušno potopim.

 

To whom it may concern

Moja slova ne obvezuju nikog
(na ništa)
a ponajmanje mene
(ponajmanje mene).
Moji snovi
ne duguju nikom
osim meni
(mene jaču).
Pišem sebi 
i ponekad svijetu
ne pišem za bolje sutra
niti za ponovno jučer.
Pišem sebično
bez predumišljaja
kao kad sebi kuhaš svoju prvu kavu
jutrom.

 

 

Šta?

Možete li doći 
na našu književnu večer
Šta?
Ne, na žalost nema honorara
ali evo bit ćete spomenuti u novinama
znamo da se vi škrabala
ovlažite
kad vam se ime pojavi
na našim stranicama.
Možete li napisati pričicu
do dvije
Šta?
Ne, na žalost nema honorara
ali evo bit ćete potpisani
ispod vlastite priče
pred takvom časti, zar ne
nijedan pisac
ne uzmiče?
Kako to mislite
u to pisanje
uložen je nekakav rad?
Dajte
ne budite tašti
knjiški gad.

Puni krug

Nema ništa začudnije nego kad u pedesetoj 
tražeći nešto sasvim pragmatično
tipa rezervna žarulja ključ račun
iz ladice iskopaš crnobijelu fotografiju sebe
iz vrtića.
Imala sam četiri godine kratku kosu
i frizuru 
istu dječačku frizuru
baš kao i sad.

Imala sam i prestravljeni izraz lica
isti prestravljeni izraz lica

Baš kao i sad.

 

 

1963.

Ponekad se iživljavam nad svojim starenjem slušajući hitove iz osamdesetih
zgusnuti zrak ispod svjetlosne disco kugle
ja imam dvadeset i vrtim se u smjeru suprotnom od stvarnosti
ja imam dvadeset i još nikada nisam bila na dijeti
momak kojeg želim 
na šanku ležerno napušen čeka sentiš
pa da mi dođe i odvrti me
u smjeru suprotnom od godina
i rata ispred nas.

 

Domaćica

Kupila je set lonaca
delimano
i sad je samo trebala dosjetiti se
gdje smjestiti set lonaca
zepter
i set plastičnih posuda
tupperware
i kamo sa
košuljama svog muža
koji je otišao sa
dvadeset godina mlađom
tajnicom
koja pravi izvrsne sendviče.

 

Šale i vriskovi 

Posivjele mi vjeđe
od predugog čekanja
od uzaludnih nadanja
dani se nastavljaju
kao nikom potrebna
patetična štafeta.
Odšapći mi priču za bebe
ja vjerujem
u sva sunca 
i, hvala na pitanju,
također i u mjesece.
Ja sam tako plodno tlo
za prodavače magle
sve sam svoje vriskove
pretvorila u šale.

 

Dodir

Kad narastu vode u nama
zatvorenih očiju
preopreznih prstiju
mjesečarimo jedno drugome
po koži.
Postoji li riječ ljepša
od riječi
dodir.
Postoji li drugi način
da ti kažem:
Ti si moj mir.  
 

 

Ptice

Divne su riječi koje šaljemo
jedno drugom.
Kao mazne ptice što
pod krilom
čuvaju nam želju.
Tvoj dodir
granu masline
donose u kljunu
Moj nemir hrane
i potom
odlaze u luku.
 

 

Tko je jači

Braniš se cinizmom
nemušto
tvoj filozofski stav
i sva pročitana djela padaju
pred samo jednim
gizdavim pokretom
moga bedra.
 

 

Opisano

Jesenje lišće uvijek leti
kiša uvijek rominja
(po krovovima)
more se uvijek pjeni
iza broda uvijek ostaje
brazda
ljeto je jednako predvidljivo
majica uvijek klizi
s ramena na kojem je tetovaža.

 

(foto: Naklada Val)

Studeni

*
kad prešutiš neke riječi
one se u tebi razmnože i
pretvoriš se u
hodajuće korice
svoje najbolje knjige

**
ti si mi kao Island
nerazjašnjena čežnja
i led ledeni.

***
U studenom posebno teško podnosim
to što me ne voliš.
Zimski su uvjeti vožnje
ljudi paze čak i na svoje gume
a ja sam nepaženija
samotnija i od
snijegom pokrivene šume.

****
Na plaži 
naježenoj od prvih studeni 
šarena dječja lopta 
pozira za fotografiju 
na temu napuštenosti.

 

Jugo

Ja ću od svega na kraju
imati samo jugo i buru
kao porijeklo
kao domovinu
i prozor uz kojeg svako jutro
gledam veliku modru vodu
i mudre bijele ptice
što mi rezovima svojih krila
precizno nebom
crtaju slobodu

 

Labudovi na Gackoj

Ova kuća se budi i uspavljuje mekano, s maglom i oblacima u prozorima.
Labudovi ne dolaze često.
Dok klize po površini, izgledaju kao glatki, bijeli porculanski ukrasi koje je netko pustio niz rijeku.
Kad uzlijeću, za njima se podiže cijela dolina. 
Nebo ustukne. 
Izduženim vratovima prodiru kroz zrak kao da nešto žele dohvatiti. 
Teškim lepetom stvaraju zvuk koji nas zaustavlja u pokretu i ostavlja da gledamo za njima začuđeni, očarani. 
Rijeka se nakratko uznemiri i zadrži dah. 
Sve što je u tom trenutku na zemlji, prati taj zvuk. 
Svi izdužuju svoje vratove – trave i stabla, gljive i žabe, patke, voden konjici i čvorci.
I kuća. I mi.

 

Više ne slušam Ferrya

Di  je ono 
kad bi otiša
a ja bisno
stine
za tvojim brodom itala
Di je ono
kad bi se jubili
bez zavita
znajući valjda
iz ovakvih se jubavi
nikada 
u brak ne upliva

A di je ono
kad si onu jednu u lipoj vešti
pogleda
a ja poludila
pa si se smija
i onako me jubija
ka šta onu bezveznjakušu u vešti
niko nikad nije jubija

Di je brale ono
kad san rekla
aj ća
i da mi ne tribaš
a ti ka ti
stvarno otiša
a ja ka ja
cilu noć Ballantine
pila
i namjerno
duvan na šteriku palila
ko zna koliki je
nevini pomorac
zbog tebe platija

Di je ono misto
na mom vratu
šta si ga samo ti otkrija
di je
ono misto na svitu
di si bez mene
otplovija
i
bila bi te proklela
da nisan i ja
moru dušu prodala
i ovu pismu bi tvojim imenom
naslovila
da se nisi 
oženija
i svojim bi je imenom
potpisala
da se nisan 
udala.

Ma, nisan ti se ništa
prominila
samo više ne slušam
Ferryja
i zaboravila san
okus whiskeya 
(sad san ti ženstvena)
ovisna san još samo
o Pomorskoj večeri
iz splitskog studija
i više
ne znan ni ja
di je ono misto
na vratu
šta si ga samo 
ti, brale,
bija otkrija.

(zurnal.info)