DIJALA HASANBEGOVIĆ: Slatka, slatka jugovina

„Guši me u prsima, probada me, pa sve kroz plećku, ubi me donji dio leđa, glava me boli evo, ovako, ovdje, k'o da mi konj sjedi na glavi. A znaš šta još? Umorna sam a ne mogu spavati. I onda skontam da sam zaboravila disati. Ozbiljno. Sjedim i onda u po' frke – ne dišem. A ne mogu duboko udahnuti, pošto mi je kratak dah“, i tu se zadavih napadom kašlja od minut i po. 

„E, a i kašljem. Sigurno je upala pluća. Moram doktoru... I želudac me boli. I svaki dan, izmjenjuje se to. Nije sve u isto vrijeme, i nije svaka kombinacija svaki dan ista. Moram nešto...“, pa sam tu značajno povukla dim iz cigarete, duboko u pluća, da riješim tu upalu i kratki dah jednom dobrom dozom dima od gorućeg, švercanog duhana pomiješanog s nepoznatim komadima nečega što liči na duhan. 

„Promjena je vremena“, ležerno će moj prijatelj. „Stalno se mijenja vrijeme. Zar ne vidiš? Pogledaj kroz prozor, ja vidim kako se mijenja ovako dok sjedimo. I zrak je otrovan. Udišeš otrovan zrak.“, i tu i on duboko povuče dim iz, doduše, vrlo kvalitetne cigarete, koja efikasnije liječi bronhitis ili upalu pluća.

Živjeli smo polagan život, moj prijatelj i ja. Svi mi, uglavnom, živimo polagan život. I promjene su bile polagane. Davale su nam svima vremena da se naviknemo. Na novi život, na novi prostor, novo godišnje doba, na novu smrt. Onda je krenulo iz dana u dan, sada iz sata u sat. 

„Poremećaj prilagođavanja“, bila je dijagnoza moga prijatelja, koju je on poderao i bacio na cestu, sasvim neekološki, nasred glavne ulice u centru grada. 
„Poremećaj prilagođavanja!“, uzvikivao je, ljudi su se okretali. Izvadio je iz džepa „unučića“ i potegao. Povukla sam ga ustranu, kod prolaza u pijacu. 
„Šta me vučeš? Pelinkovac. Dobar je za želudac, boli me želudac, od promjene vremena. Hoćeš ti? Gorak je, ti voliš gorko.“
„Ne volim.“ 
„Voliš!“
„Ne želim!“

Ne znam kad je poremećaj prilagođavanja postao dijagnoza i šta to uopće znači, da je prilagođavanje poremećeno, i na koji je način poremećeno, da li se bolesno brzo prilagođavamo promjenama, ili bolesno sporo, ili nikako, ali nije ni važno. Kad su u pitanju četiri godišnja doba u jednom danu, neki je poremećaj u prilagođavanju zagarantiran. Zašto je to poremećaj? Zašto ne može biti nešto dobro u promjeni? Da nije promjene, ničega ne bi bilo. Ne bi bilo nas. Promjena znači pomjeranje i život. Tako su nas učili. Tako su mi u životu govorili. Da nije promjene, ne bismo znali šta je vrijeme, odnosno ne bismo ga vidjeli. Smrt bi došla naglo, u trzaju, kao što se pije gorki pelinkovac iz malene bočice. 

I tako sam ja, nekoliko dana nakon prvog razgovora s prijateljem, otišla doktoru da vidim šta je to s tim plućima, šta se promijenilo. Zrak je oduvijek bio otrovan, ovdje gdje ja živim. Uvijek sam pušila kao plemenski vrač. Davno sam počela zaboravljati da dišem. Šta se promijenilo? To sam htjela da saznam. 

Do mene u čekaonici sjedila je starija gospođa sa štapom, urednog izgleda, ispeglana i rumena. Mirisala je kao sve starije gospođe: slatkasto, puderasto, meko. Nakon mog napada kašlja, pogledala me je i nasmiješila se slatko kao da sam iskašljala buket mačića. 

„Ja ovdje dolazim samo na kontrolu. Da vidim funkcionira li. I bude uvijek dobro.“
„Lijepo.“
„Nikad se, stvarno, nisam osjećala bolje, ali moram se uvjeriti da djeluje.“
„Da šta djeluje?“, glas mi je bio bezvoljan, umoran i poderan, i zaista nisam htjela znati. Htjela sam biti pristojna. A i bolesno sam radoznala čak i kad sam bolesna. 
„Bejturan.“
„Ah. Dobro.“ 

Pauza je trajala minut, ali meni se činilo duže, jer znala sam da ću pitati. 

„Šta je bejturan?“

Gospođa se opet nasmiješila, ovaj put podu. 

„Dušo, bejturan ti liječi sve. To je biljka koja sve liječi. Bakterije, viruse, gljivice, amebe, koronu, ekceme, bronhitis, artritis... rak!“
„Rak?“
„Jest. I koronu. Još ga ispituju, ali ja sam ga ispitala. Meni ne treba drugo ispitivanje.“
„Nisam čula za njega“, sumorno promrmljah, osjetljiva na temu čudesnih lijekova za bolest koja ne prolazi niti kad je prošla i čekamo je da se vrati, ili ne vrati, i koja odnosi ljude koje volim za tri do šest mjeseci. 
„To ti je, dušo, slatki pelin.“
„Ali, pelin je gorak...“
„Ima slatki pelin. To ti je ovo što ja pijem.“

Pogledala sam po čekaonici, ljude koji ne znaju gdje bi pogledali osim jedni u druge. Sjetila se da dišem, udahnula duboko promjenu koja se desila u mojoj glavi, koja je iz pelina izvadila gorčinu i usadila u njega slatkoću, i ostavila sam gospođu u njenom blaženom stanju, i otišla iz ambulante slobodno, jer svoje liječenje plaćam i ne predajem zdravstvene iskaznice, izišla sam u promjenu. Novu promjenu vremena: ledeni je sjeverac zamijenila jugovina kao što je slatki pelin zamijenio gorki. 

Slatka, slatka jugovina. 
(zurnal.info)