Iz knjige Bitka na Sutjesci: Sudbina Dječjeg doma

Na začelju kolone 7. banijske divizije zajedno s divizijskom bolnicom kretao se i Dječji dom u kojem su bila djeca izbjeglice bez roditelja i žene poginulih boraca s djecom, njih oko 120, a koje su Nijemci zajedno s bolnicom zarobili na Ozrenu. O putu Dječjeg doma do Sutjeske i o prelasku preko rijeke svjedočila je Jolanda Levinger, politički komesar Dječjeg doma: 

„Do Sutjeske smo stigli dobro. Za sve vrijeme puta Miodrag Miljković-Zeja, komandant Dječjeg doma, išao je naprijed, Ada Prica, upraviteljica Doma i ona Zagrepčanka, profesorica, u sredini, i ja - na kraju kolone. Niti jedno dijete nije zaostalo. Imali smo muke samo sa jednom osmogodišnjom djevojčicom. Bila je teško bolesna od tuberkuloze i nije mogla sama ići. Molila nas je da je ostavimo, da je ne mučimo i da se mi ne mučimo.

Govorila je: „Drugarice politički, ostavi me, zarobit će te zbog mene“.

Ljubila me je i molila da je ostavim. Bila je vrlo bistra. Nisam je htjela ostaviti. Nosila sam je na rukama i pričala joj kako ću je, kad se završi ofanziva, smjestiti u selo i njegovati i ona će ozdraviti. Nepovjerljivo se smješkala i ponovo me molila da je ostavim. Naravno, ja je nisam slušala, nosila sam je i dalje. Umrla mi je na rukama, negdje pred Sutjeskom. Baš u to vrijeme kad je ona umirala, nastala je zabuna u našoj koloni. Neke žene su zaostale, pa je komandant naredio da se nitko ne čeka, nego da svaki  ide naprijed kako može, jer je takvo naređenje dobio.

„Mora se žuriti“, govorio je, „da bi se rijeka prešla u tijeku noći i da je pitanje, ukoliko se to ne uspije, da li će se poslije toga uopće moći prijeći“.

To je izazvalo paniku. Posebice kada se kolona u mraku prekinula, a Zejo sa jednim dijelom otišao naprijed. Žene u drugom dijelu kolone zahvatila je panika. Legle su sa djecom, govoreći da više ne žele lutati i da će tu pričekati dok ne svane. Govorila sam im da je situacija teška, da se ne smije gubiti vrijeme, jer tko zna što se sve u toku noći na prelazu može dogodit, mogu ga i Nijemci zauzeti, i da zato treba žuriti za vojskom koju smo čuli kako pored nas prolazi. Ali, nitko me nije htio slušati. Počela sam ih i pojedinačno uvjeravati, ali su svi odgovarali:

„Bježi, ostavi nas na miru da se odmorimo. Ako ti se ide, ti idi, nas ne diraj!“

Prigrlivši svoju djecu žene su ležale i nisu htjele ni mrdnuti dalje usprkos svim opasnostima o koji ma sam im govorila. Toliko ih je sve zahvatila demoralizacija, umor i ravnodušnost. Kada sam odlučila poći sama, ne čekajući nikoga, sa mnom su pošle Ada Prica, jedna Banijka sa malim djetetom, čiji je muž bio borac i dječačić Dorđe Umičić. Kod Sutjeske smo stigle Zeju sa ostalom djecom. Manju djecu borci su prenosili na leđima, dok su veći dječaci morali gaziti, držeći se starijih u lancu. Borci su im pritrčavali u pomoć pa su se neki, spasavajući djecu, i podavili. Neka djeca su se plašila vode i na sav glas su plakala. Mali Đorđe do pola rijeke je išao dobro, ali se odjednom uplašio. Voda je bila ledena i brza. Pustio je prethodnika i prekinuo lanac. Sva sreća što ga je Ada Prica čvrsto držala za ruku, pa nas je voda sve troje ponijela do drugog lanca koji nas je zadržao. Tako smo prešli na drugu stranu, padajući više puta u vodu.

                                                                                  Djeca i psi (Krsto Hegedušić)

Za sve vrijeme oko nas su padale granate. Na obali, s jedne i druge strane rijeke, ležali su mrtvi i teško ranjeni. Na rukama i koljenima vukli su se kako bi pošli dalje, ne tražeći za pomoć. Pri prelasku Sutjeske Zejo je ostao sa dijelom Dječjeg doma kako bi pričekao zaostale i odmorio iako su mu drugovi iz brigade govorili da požuri. Sa Adom Pricom, Banijkom i njenim djetetom i malim Đorđem produžila sam dalje. Na jednom mjestu zastali su popiti vodu, a ja sam produžila kako me poslije ne bi čekali, jer sam išla sporije od njih. Ali me više nisu stigli. Toga dana i u tijeku noći posvuda sam se raspitivala za Dječji dom, ali mi nitko ništa nije znao reći. Tek kasnije, na Zelengori, prišla mi je jedna žena, strašnog izgleda. Upitala me je:

„Zar me ne poznaješ? Ja sam ona žena sa malim djetetom. Bila sam sa Adom Pricom i malim Đorđem.“

Da, to je bila ona Banijka sa djetetom. Kako se samo tako promijenila za ovo kratko vrijeme! Izgledala je strašno. To se ne da opisati. Ispričala mi je kako su ona, sa djetetom, Ada Prica, mali Đorđe i još neki bili zarobljeni. Kad su skrenuli sa staze ka izvoru da bi se napili vode, kojih pedesetak metara od staze kud su prolazile naše kolone, iz šume su se pojavile ustaše sa uperenim puškama. U toj gužvi ona je pružila svoje dijete jednom ustaši da ga pridrži da bi nešto izvadila iz džepa. Kad je ovaj prihvatio dijete, ona je skočila u obližnji potok, pa je kroz potok u šumu krenula u smjeru naših jedinica. Uspjela je pobjeći iako su za njom pucali. A što se tiče sudbine Ade Price, malog Đorđa Umičića i njezinog dvogodišnjeg sinčića, ona smatra da su ih pobili jer je ubrzo posle bijega čula pucnje, plač djece i neke poklike. Kasnije sam saznala da su i onaj dio Dječjeg doma sa komandantom Zejom Nijemci zarobili. Svi su postrijeljani. Onaj drugi dio, koji je bio zaostao, pristigao je ujutro kako bi prešao Sutjesku. Tada su već sve jedinice prešle. Ne znajući da je rijeka brza, žene su pojedinačno sa djecom pokušavale prijeći i mnoge su se podavile. Neke su ipak prešle i stigle dio Dječjeg doma sa Zejom tako da su i one poslije bile zarobljene.“ 

Sudbina Dječjeg doma i danas je nepoznata pošto nije nađeno niti jedno dijete iz te skupine koje bi moglo posvjedočiti što se dogodilo. Može se naslutiti samo ono najgore. Jedna osnovna škola u Zagrebu nosila je 1961.-1992. ime po Adi Prici, nakon čega je preimenovana u OŠ „Stenjevec“. Iako je trideset godina nosila to ime, danas se putem interneta ne može naći niti jedan podatak zašto se ta škola tako zvala i tko je bila Ada Prica. No, takvu su sudbinu doživjele mnoge danas zaboravljene heroina poput mlade šibenčanke Ande Žuljan, koja je na Sutjesci poginula kao bolničarka 2. dalmatinske brigade i čije je ime nekada nosio dječji vrtić na Šubićevcu u Šibeniku.

Odlomak iz knjige "Bitka na Sutjesci (Pakao u raju)" objavljujemo uz dozvolu autora Šimuna Cimermana i izdavačke kuće "Jesenski i Turk".

(zurnal.info)