Pisma iz Paname

Karipski blues: Nemilosrdne kiše i gitara Badena Powella

Piše: Mehmed Begić

Sad već znam da ne mogu pripadati nijednom poretku. Nikada to neću moći. Ni totalitarizmu, niti demokratiji, niti ću ikada pristati na cenzuru. Nijedno društvo neće dobiti moju podršku. Ali se lako prepuštam rijekama

Dani karnevala

Bio je maj kad smo se sreli. Čvrst stisak ruke, zagrljaj i osjećaj da se oduvijek poznajemo. Nikada ne treba zanemarivati moć pisama –  lekcija je naučena. Imali smo jasan plan, nakon nekoliko dana u Managvi prebacujemo se na drugu obalu Nikaragve.

Na ulicama i terasama slavili smo ujedinjenje. Ovo je dobro mjesto za to.
Nakon Tihog okeana treba doći do Atlantika, do zemlje indiosa i kreola, tamo gdje je holandski gusar Abraham Blauvelt u sedamnaestom vijeku izgradio skrovište. Na tom mjestu je sada grad Bluefields.

S nama je Rahsaan Roland Kirk. Duh njegovog piska pripovijeda o crnim notama, smrti i moždanim udarima. Ujedinjuju se srca i boje, ujedinjuje se prašina sa kišom, i još se jedan maj se transformiše u sveto blato.

 

Tristeza

Nekoliko godina nakon našeg prvog susreta i zajedničkih avantura na cesti, slavim uz ploče koje su mi upravo stigle. Zvučne su razglednice od tebe. Niko ne može ni naslutiti moju sreću. U Nikaragvi nije lako doći do bilo kakve ploče. Zamisli kako je doći do ploče koju ne prestaješ okretati. Upravo to mi radi Baden Powell i njegova Tristeza on Guitar.

Tražio sam te po Havani kao što je Joachim Berendt tražio svog čovjeka po Brazilu. Znao je da postoji, svi izvještaji su to govorili. Niko kao Powell nije spajao latinske ritmove i američki džez. Na kraju su ga isporučile ponoćne prazne ulice Sao Paula i sve se poklopilo.

Berendt je iz Hamburga otišao u Brazil, znajući dobro šta radi. Stavio je sebe u službu džeza još za vrijeme drugog svjetskog rata kada je u Trećem Rajhu džez mogao da postoji samo u podzemlju. Njegov otac, protestantski sveštenik, ubijen je u koncentraconom logoru Dachau. Mladi Berendt je preživio, okružen poezijom i džezom.

Par decenija poslije, obreo se u Brazilu, detektivski pokušavajući ući u trag najpoetičnijoj gitari latino džeza. I uporno završavao pred zidovima slijepe ulice svojih informacija. I kad se odučio da pomisli na odustanak, jer Baden Powell je sve više djelovao kao legenda umjesto stvarna osoba, oproštajna šetnja Sao Paulom je potpuno okrenula stvari.

Možemo to zvati sudbinom, nemam ništa protiv – u noći odustanka naišao je na Powella, u malom baru pokraj prostorija diskografske kuće, u društvu djevojke i gitare. Sedmicu dana poslije, radili su na ploči Tristeza on guitar.  Snimili su je u Rio De Janeiru, početkom juna 1966. godine.



 

Karipska obala

Godinu dana prije Havane putovali smo na karipsku obalu Nikaragve. Iz Managve do Bluefieldsa postoje dva puta – avionom i brodom.

Avion je bio spreman. Pilot je dobio jasne instrukcije i čekao pokraj pajpera. Na kraju je dobio slobodan dan jer smo se odlučili za spuštanje rijekom. I dobro je da smo uradili tako. Sve je trajalo duže, uključujući i muziku i kišu i obale koje označavale crtu džungle, i jasno sam čuo harmonij Big Johna Pattona.

Na brodu sam zapisao svoj karipski blues.

Prokletstva šanti gradova
i svjetlost Kariba
sa čovjekom ostaju zauvijek
i nikad ga ne napuste.
Nema mjesta za tebe
među lešinarima bilo kakve ideje.
Blagonaklonost te neće zavesti.
Sistem je tvoj smrtni neprijatelj
ili će države pasti
ili će poezija umuknuti.
Sve drugo je neodrživa laž
na koju imaš pravo
ali bolje da je se odrekneš.
Ispričao si svoje viceve
zaveo si žene
koje sam želio odvesti kući.
Vragu njegovo
bilo je zabavno dok je trajalo.
Sad dozvoli da ti natočim piće
i predložim neku
prihvatljivu iluziju
u ovoj sobi
sa pogledom na nemoguće

Sad već znam da ne mogu pripadati nijednom poretku. Nikada to neću moći. Ni totalitarizmu, niti demokratiji, niti ću ikada pristati na cenzuru. Nijedno društvo neće dobiti moju podršku.

Ali se lako prepuštam rijekama. Tamo znam da pripadam. Skrivena rijeka (Rio Escondido) je u davnim vremenima služila kao utočište piratima Atlantika. Tako je i dobila ime. Dok sam čekao kišu, njene naoko neprohodne obale su mi povjerile svjedočanstva iz vremena gusara i revolucije. Nisam tad znao da će mi nekoliko godina poslije Pattonova ploča stići na vrata.

„Volim trube, volim trombone, volim sve sa piskom, sve to volim...“. rekao je Patton i dodao da je njegov stil sviranja Hammonda samo pokušaj da harmonijem oponaša omiljene trubače i ostale duvače. Big John Patton je najbolje opisao naše putovanje vodom. Njegov album je proticanje Skrivene rijeke.



 

Van Morrison tvog davnog druga

Kiše su ovdje nemilosrdne kada dolaze u maju. Dajući život, donose smrt. Ulice postaju rijeke i rijeke nezaustavljivo nose sve pred sobom. Maj maj maj – išao je prepjev one stare talijanske pjesme. Pjesma o nečemu što ću ovog puta preskočiti.

Ako izuzmemo ljudski faktor i mislimo na prirodu, maj je buđenje, radost i povratak života. Kad se umješa čovjek ništa nije onako kako bi trebalo da bude. Osim ako slavi maj. Tada se sve pretvara u karneval.

Pričaš mi o Danijelu Dragojeviću i Borisu Maruni. Govoriš o jednom albumu, jednoj ploči, jednoj pjesmi. Ponekad je i ljubav samo jedna. Album je Astral Weeks, ali meni je Van Morrison ipak sinonim za T.B. Sheets.

Sjećamo se pješačenja jadranskom magistralom. Bilo je zabavno posvećivati se zasoljenim kilometrima u potrazi za prijateljima i obrisima čežnje, zaključujem. Poseban je ritam tih koraka. Možeš ga zaboraviti,  ali se vraća, poput vožnje biciklom i plivanja. Ritam imaš ili nemaš, na kraju se sve na to svede.



(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Baden Powel, Mehmed Begić, Čitaonica Žurnal, Pisma iz Paname, Muzika