Melanholija ljevice

DESET PROSTIH NACIONALISTIČKIH ZAPOVIJESTI: Kad počiniš zločin, pozovi se na naciju, Boga svog

Piše: Andrej Nikolaidis

Ja sam nacionalizam, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje jugoslovenske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene

Eto. 

Za razliku od Radovana Karadžića koji, budu li ga poslužili gorštački geni i bude li ga vrijeme što je pred nama gađalo skraćenjem kazne, smrt može dočekati u beogradskom stanu, dajući intervjue za „Politiku“, „Večernje“ i „Praktičnu ženu“, Ratko Mladić je na „suđenju vijeka“, onom koje je, takoreći, bilo pečat na rad Tribunala u Hagu, dobio doživotnu. 

I šta ćemo sad? 

Odgovor baca u očaj. Jer odsad ćemo – kao i dosad. 

Mladić je osuđen za protjerivanje, progone, silovanje, okrutna i nečovječna postupanja, za kršenje zakona i običaja ratovanja, genocidnu namjeru u pet opština i genocid u Srebrenici. 

Kakve će ta osuda praktične posljedice imati na zemlje bivše Jugoslavije i njihove politike, prije svega na Bosnu i Hercegovinu, poprište Mladićevih starozavjetnih zlodjela? Iste kao da je osuđen za obijanje trafike i krađu žvaka.

To je – dakle ništa – krajnji domet međunarodnozajedničkog projekta „suočavanje sa prošlošću i pomirenje“. Sa prošlošću smo se suočili,  u miru čekamo, spremni da je ponovimo.

Sada, kada je sve rečeno i učinjeno, na gomilu zajedničkog poraza imam dodati šest prostih teza.

ŠEST PROSTIH TEZA

Prvo. Suočiti sa prošlošću ima smisla nekoga ko te prošlosti nije svjestan, ili je odbija priznati. 

Oni koji su svih ovih godina branili Mladića i Karadžića nisu to činili zato što misle da oni nisu počinili genocid, nego baš zato što znaju da jesu.  

Baš zato što jesu počinili genocid, Dodik je po Radovanu nazvao studentski dom a Vučić „performativno“ otvorio Bulevar Ratka Mladića. 

Njih dvojica, Dodik i Vučić, politička djeca Ratkova i Radovanova, nisu prisiljeni čak ni da se performativno ograde od njihovih zločina. Dodik ih, te zločine, brutalno veliča, dok ih Vučić kvarno relativizuje. 

Hag zvaničnom Beogradu i Banjaluci Mladića ne tura pod nos, niti za tim ima potrebe – jer Mladić je, kako bi se reklo, već u njihovom srcu, molitvama i mislima. Osim toga, i u srži nacionanog projekta koji sprovode evo skoro tri decenije. 

Kakva je svrha „suočavanja“ kada oni koje „suočavate“ drže kako su Mladićeva djela remek-djela?

Andrija Mandić, jedan od političkih lidera Srba u Crnoj Gori, kao nosioca tog remek-djela imenuje „srpsku vojsku“. Koju, kaže, „srpski narod nikada neće i ne može, nezavisno od presuda i odluka Tribunala, zaboraviti“. Vojska na čijem čelu su, podsjeća Mandić, bili Radovan Karadžić i general Mladić, „obezbijedila je opstanak našeg naroda na teritorijama zapadno od rijeke Drine i spriječila da nam se ponovi ono što se dogodilo 1941-45. godine“.

Uzgred... Nije sud u Hagu onaj koji Srbima nameće kolektivnu krivicu, niti taj sud ima moć da takvo što učini. Srpske vlade to čine, u kontinuitetu. Dodik i Vučić to čine. Ni oni, sami, nemaju moć kolektivizacije krivice. Ali u tome im pomažu mediji, akademije, univerziteti, pisci, reditelji, napokon i građani, i to nije drugo nego udruženi zločinački pothvat protiv srpskog naroda. Sud u Hagu učinio je sve da krivicu individualizuje, dok srpske vlade krivicu neprekidno kolektivizuju, i tako svoje građane pretvaraju u živi štit nacionalnog projekta. 

Drugo. Republika Srpska je dokaz da se zločin isplati.

Treće. To što je Srebrenica, mjesto genocida, pripalo Republici Srpskoj, čija je vojska genocid počinila, dokaz je da se zločin isplati.

Četvrto. Da nije bilo presude Ratku Mladiću, ne bismo znali za kakav rafinirani cinizam je sposoban Milorad Dodik. „Ne znam da li iko živ u RS-u smatra da je general Mladić kriv“, rekao je. Ne smatra, jer je sve one koji bi mogli smatrati Mladić pobio, ili raselio iz Republike Srpske.  Rezultat zločina se uzima kao ključni dokaz da zločina nije bilo. To je dijabolično.  Na to ćemo se vratiti u posljednjoj tezi. 

Peto. Presudom Mladiću priča o ex-Yu ratovima devedesetih, njihovim razlozima i posljedicama, nije okončana. Ratko Mladić je bio egzekutor. Ljudi čije je ideje sprovodio u djelo na slobodi su i na slobodi umiru. Njihove ideje, nažalost, umrijeti neće. Izučavaće ih u školama, na fakultetima, o njima će se govoriti na simpozijima i u Akademiji. Jednoga dana, biće reciklirane, onako kako se već reciklira smeće.

Promašaj „Projekta Hag“ sastoji se u tome što se sudilo ljudima, ne idejama. Mnogo važnije od toga hoće li Srbija sudu izručiti ljude koje ovaj potražuje bilo je da se u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni zabrani reciklaža i nova proizvodnja ideologije koja je dovela do rata.

Zločinačka organizacija iz sjenke je pobijedila: sva priča onih beogradskih, podgoričkih i banjalučkih medija koji tužno trube posmrtni marš o izdaji i nepravdi samo su govna kojima oni đubre cvijeće zla koje tek treba da nikne.

Šesto. Ratko Mladić, njegovi sljedbenici i njihova ideologija dokaz su da je nacionalizam djelatni satanizam. Kako? 

Evo vam uprošćeni Dekalog.

Ja sam Gospod, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene.

Ne izusti imena Gospodina, Boga svoga, uzalud.

Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji.

Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji.

Ne ubij.

Ne sagriješi bludno.

Ne ukradi.

Ne reci lažna svjedočanstva.

Ne poželi tuđeg ženidbenog druga.

Ne poželi nikakve tuđe stvari.

 

A sad vam evo Deset prostih nacionalističkih zapovijesti.

 

Ja sam nacionalizam, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje jugoslovenske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene.

Kad počiniš zločin, pozovi se na naciju, Boga svog.

Slavi naciju svoju.

Mrzi im i oca i majku, da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji.

Za svoj narod: ubij.

Za svoj narod: siluj.

Za svoj narod: ukradi.

Za svoj narod: laži.

Njihove žene su tvoje.

Njihova zemlja je tvoja.

 

I rest my case.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Ratni zločin, Andrej Nkolaidis, Melanholija ljevice, Ratko Mladić