Ozbiljne države sa ugledom ne trebaju sadaku od dječijeg hora. Država na koju se sažalio dječiji hor ne treba šefa diplomatije, a bogami ni vladu, nego staratelja, socijalnog radnika i bolnički smještaj.

Sposobnosti da sve neupitne užase života, sve dok nam se ne zalijepe za lice, tretiramo kao apstrakciju, dugujemo vlastiti opstanak. Inače bi se pred jezom koja je svuda oko nas isti čas razbili u svemirsku prašinu, kao Nietzsche pred konjem, u Torinu. Koronavirus je učinio da ono što je obično apstraktno postane vrlo konkretno

Ovo je naša realnost: niti su oni uspjeli uništiti državu, niti smo je mi, njeni lojalni građani, kao solidnu, ozbiljnu, pravnu i održivu, uspjeli izgraditi.

Fašizam će kod nas biti sve snažniji, antifašizam sve slabiji. Garancija za to su mladi. Koji su listom fašisti. Omjer fašista i antifašista među omladinom je stravičan i ne ostavlja mjesta nadi. Fašisti nas, da ponovim, tretiraju kao Amerikanci Indijance: sve naše su već uzeli ili uništili, više im nismo nikakva prijetnja i sada, prosto, čekaju da izumremo.

Svoju ću kćer odgojiti da čim bude mogla – ide, što dalje i ne osvrćući se, naročito ne na mene, ide tamo gdje će biti bolje plaćen rob koji živi u manje psećim okolnostima. Da išta valjam, već bih je ja vani poveo - i to ne juče, ni prejkuče, nego čim se rodila

Lucić je znao da nas zasmije, da nas od smijeha baci na pod, pišući o stvarima nad kojima obično – šta obično: uvijek – ronimo suze, pišući o stvarima nad kojima će generacije naricati. To je činio ne zato što je zlodjela minimizirao, relativizirao ili negirao, nego zato što je znao da je smijeh najbolje oružje protiv zla.

U zoru, kada su se rastale, dok je sa koferima u rukama stajala na trgu kojim je prolazio prvi tramvaj, i dalje je mislima bila u toj bogataškoj kući, pred kaminom. Vidjela je sebe kako na hrpu drva spušta kutiju sa šibicama koju je čuvala u džepu jakne. Moje šibice za vaše stvari, rekla je tiše no što pada snijeg.

Zato što je korupcija mehanizam pomoću kojeg su oni postali vaši gospodari. To je, ujedno, mehanizam pomoću kojega će, ne spriječite li to, djeca vaših gospodara postati gospodari vaše djece.

Sebija Izetbegović je pripadnica klase, zapravo kaste, koja trideset godina sije srdžbu. Ako se, nakon svega, ona ne osjeća sigurno, kakvi su izgledi za sigurnost onih iz klase donjih?

Region, je zapravo teritorija iz koje će strane banke i “investitori” isisavati novac. Na toj teritoriji u viziji planera budućnosti ne žive građani, nego stanovništvo. Ta je teritorija, postavljena ispred Šengena, tampon zona – koja ovoga puta ne štiti od ratne prijetnje, nego od migracija

Ako se sjećate, nekada su ljudi pare koje zarade nosili u SDK – Službu društvenog knjigovodstva. Dio tog novca uzimala je država i od toga gradila ceste, vrtiće, škole i bolnice. Sada pare nosimo u strane banke, da njihovi vlasnici mogu graditi heliodrome i bazene. Što je puno bolje.To se zove privatizacija i liberalizacija finansijskog sektora

Šta se njih tiču masovne egzekucije, masovna silovanja i kolektivna preseljenja ljudi koji nisu u stanju razumjeti kako su u očima velikana savremene ljevice krivi jer su primali pomoć od zle Amerike? Šta se velikih ljevičara tiču ljudi koji nisu bili u stanju razumjeti da su nužna žrtva u ovoj fazi borbe protiv globalnog imperijalizma?

Kada sljedeći put osjetite prezir ili sažaljenje prema ljudima koje vidite kako se šunjaju u kladionice, da tamo potroše par eura koje su izmuzli od roditelja ili sakrili od žene, imajte na umu ovo: to nisu kladioničari, nego brokeri, to nisu gubitnici, nego proroci. Oni rade isto što i najbogatiji ljudi na svijetu

Moralna panika uvijek je znak slabih uvjerenja. Oni koji traže zabrane po pravilu se boje svega što bi moglo biti iskušenje za zamkove od pijeska koje predstavljaju kao utvrde svoje vjere kamene

Teško je reći šta je Kolindu preporučilo za priznanje. Očijukanje, cmakanje i grljenje sa ustaštvom, hrvatskim fašizmom? Ogavan odnos prema migrantima? Nipodaštavanje i podrivanje susjeda (čitaj Bosne i Hercegovine)? Bizarna, fašistička epizoda sa srpskim čokoladama? Ili sve to zajedno?

Kad te država pozove da otkriješ i prijaviš korupciju, pa ti to stvarno uradiš, to je isto kao da te poznanik, u prolazu, dok obojica trčite na tramvaj, jer kasnite na posao, pita kurtoazno „Đe si, kako si“, a ti ga zaustaviš i detaljno mu ispričaš kako imaš problema sa gastritisom, kako ti je žena na zračenju a dijete se uhvatilo lošeg društva

Povijest je ljudska tako ogavna, tako puna zla i bestiđa, da je bilo koja definicija čovjeka koja ne obuhvata i ono najprljavije, ono najniže, jednostavno postavljena previsoko i kao takva - bezvrijedna

Ako ste se školovali u Titovoj Jugoslaviji, vrlo je vjerovatno da ste imali priliku da pred razredom recitujete Ćopićevu pjesmicu „Čuvar tvog djetinjstva“. Neznatno izmijenjeni, njeni stihovi opisuju i čine nam razumljivom, ako ne i opravdanom, brigu hrvatske predsjednice za bezbjednost državne granice

Ko je, naime, pokupovao naše firme? Negdašnji automehaničari, šoferi, bageristi i piljari, ljudi kojima ulaznica u svijet krupnog kapitala nije bio ni novac, ni znanje, još manje poduzetnički duh, nego poznanstvo – ne, doduše, sa Trampom i Putinom, nego sa ovdašnjim političarima, i samim mahom regrutovanim iz reda bivših robijaša i onih koji na robiji nisu bili samo zato što je u njihovom slučaju zatajio sistem