Pjesma o Kolindinom graničaru: On čuva igračke tvoje, radosti djetinjstva ranog, čuva i tvoga zeca, u svesci nacrtanog

KGK, osebujna predsjednica lijepe (iako ne naše) zemlje prošetala je hrvatsko-bosanskohercegovačkom granicom pa se iz prve ruke upoznala sa silnim nepodopštinama koje ilegalni migranti poduzimaju ne bi li se dokopali Europske unije, kao i inventivnim, odlučnim i pravičnim potezima koje hrvatska policija poduzima ne bi li ih u tome spriječila.  

Ti migranti... to skače, trči, puže, kopa, vere se, to je živahno kao skočica-loptica: taman kad pomisliš da si hin uhvatio, ono isklizne kroz prste i nastavi da skakuće, po pravilu baš kamo ne treba. 

MUP NIJE GLUP

Migranti, saznala je hrvatska predsjednica, poznaju teren, ali i policija zna znanje. Što rekla stara poslovica: OZNA sve dozna, a ni MUP nije glup. Migranti neprekidno smišljaju inventivne načine upada u Hrvacku, ali policija je uvijek korak ispred njih. 

Predsjednica je bila vidno zadovoljna, a kako i ne bi: zaštita državne granice od spoljnog neprijatelja koji, ako u nepažnji sklopiš oči ili skreneš pogled za tren postane unutrašnji – odlično funkcioniše.

Nemojmo požuriti sa osudom represivnih praksi još mlade hrvatske države... Sjetimo se: i Titovu je Jugoslaviju neprekidno trebalo braniti od neprijatelja što vrebao je i dan i noć. Spoljni i unutrašnji neprijatelji – sa njima se još i može. No šta kada shvatiš da si sam sebi najgrđi dušman? Tada ti preostaje samo samoubistvo. Nedostajući dio Miljanov Popovićeve trijade: junaštvo, kao odbrana sebe od drugog; čojstvo, kao odbrana drugog od sebe; suicid, kao odbrana sebe od sebe. Nije čudo što su i Crna Gora (1918.) i Jugoslavije (1991.), države permanentno mobilisane protiv neprijatelja, počinile suicid.

Ako ste se školovali u Titovoj Jugoslaviji, vrlo je vjerovatno da ste imali priliku da pred razredom recitujete Ćopićevu pjesmicu „Čuvar tvog djetinjstva“. Neznatno izmijenjeni, njeni stihovi opisuju i čine nam razumljivom, ako ne i opravdanom, brigu hrvatske predsjednice za bezbjednost državne granice.

 

Granica...

Zimsko veče... 

Oblak se pahulja roji.

Na stijeni,

pažljiv i budan,

Kolindin graničar stoji.

 

Cvili sjeverac,

bije,

ledena kruta riba,

trza se,

skače uvis

i morim repom šiba.

 

Uporno stražar bdije

i stoji, 

stijena prava...

Granični goli sektor, 

mećava zavijava...

 

Nad našom zemljom cijelom,

punom poleta,

rada,

stražari,

moćna i čvrsta,

policija naša mlada.

 

Ona i tebe čuva, i mamu tvoju,

i tatu,

tvoju rijeku, i školu,

i tvoga malog batu. 

Čuva igračke tvoje,

radosti djetinjstva ranog;

čuva i tvoga zeca,

u svesci nacrtanog.

 

ŽRTVE TERENA

Doduše... dobri ljudi u uniformama svoju su borbu sa migrantima predsjednici predstavili kao kombinaciju šaha i American Ninja Challenge: ima, doista, tu taj fizički dio, sa preskakanjem, trčanjem i puzanjem, ali u pitanju je, prije svega, intelektualna borba, puna inovacije u ofanzivi i anticipacije u defanzivi. U migrantske tokove i policijske tehnike neverziran posmatrač bi ono što vidi protumačio kao kretanje gomile ljudi koja trči sve dok ih drugi ljudi ne izudaraju palicama i otjeraju natrag, tamo odakle su došli. No nije li slično i kada posmatramo rekonstrucije mečeva Fišera, Spaskog ili Kasparova: za nas, neupućene, to je tek nasumično pokretanje figura kojem ne razumijemo uzrok, metod niti ishod. 

KGK je, na koncu posjete, poručila kako su migranti koje je hrvatska policija zvjerski premlatila zapravo žrtve nepristupačnog terena. Uzrok njihovim modricama i teškim tjelesnim povredama nisu pendreci i policija, nego granje, trnje i priroda, poručila je.

Lako je tuđim migrantima gloginje mlatit, rekao bi naš narod.

Dok je Srba, muslimana i jugonostalgičara, sve će sa Hrvatskom biti u redu. No neprijatelji nisu ni neiscrpan ni obnovljiv resurs. Dođe trenutak, velim, veli istorija Crne Gore i Jugoslavije, kada državni primjeri čojstva i junaštva, dakle ni Jasenovac ni Gradiška Stara, ni Bljesak ni Oluja ni granične patrole, više nisu dovoljni.  

(zurnal.info)