Očijukanje, cmakanje & fašizam: Šta je hrvatsku predsjednicu preporučilo za Fulbright nagradu?

Ne znam za vas, ali nikad nisam sreo čovjeka koji je dobio nagradu a mislio da priznanje nije zaslužio. Ako nagradu nisu dobili bolji od mene, a ono jesu gori – to je rezon. Laureati koji su u stanju obuzdati taštinu i ushićenje po prijemu nagrade izjave kako „ne bi bilo pogrešno ni da je dobitnik neko drugi“, ili kako je „naročita čast nagradu dobiti u ovakvoj konkurenciji“. Ali niko zapravo ne misli da je žiri koji mu je nagradu dodijelio sastavljen od debila koji o onom o čemu su odlučivali ne znaju ništa.

PRIVILEGOVANI BIJELI MUŠKARAC

Desi se, dakako, tu i tamo, posipanje pepelom. Sjećam se nekog bijelog repera, mislim da se zove Maclemore, koji je, nakon što je primio Grammy, naružio žiri što je nagradio njega a ne, ako dobro pamtim, Kendricka Lamara – repera, ali crnog. Bio je to performans iz oblasti političke korektnosti  - a gdje ima političke korektnosti, osnovana je sumnja u iskrenost. Nauk političke korektnosti, naime, veli da bijeli reperi vrše „kulturalnu aproprijaciju hip-hopa“, kao crnačke muzičke forme. 

Mi sa Balkana smo lišeni obaveze da se držimo pravila zapadne liberalno-demokratske predstave o onome što smije a ne smije biti rečeno u javnom prostoru. Mi nismo držali robove, nego smo robijali. Nismo osvajali tuđe, nego su otimali naše. Imamo kolonijalnu prošlost: ali ne kao kolonizatori, nego kao kolonizovani. 

Ja nisam privilegovani bijeli muškarac – ja sam, kao i ostali Balkanci, white trash Evrope. To me čini slobodnim da mislim (i kažem) da su hip-hop izmislili The Beatles. Kao što su izmislili i metal („Helter Skelter“) i punk („Everybody’s Got Something to Hide Except Me and My Monkey“). Ako neko misli suprotno, neka stavi dobre slušalice i posluša „Strawberry Fields Forever“ (po mom skromnom sudu najbolju pop pjesmu ikada snimljenu), pa čuje kako Ringo bije hip-hop beat i kako Sir George Martin izvodi svu silu produkcijskih trikova koje ćemo kasnije čuti u hip-hopu – uključujući i manipulaciju trakom koja zvuči identično kao scratching. 

ČISTA KULTURA

 „Kulturalna aproprijacija“ je, hoću vam reći, jedan od (u žestokoj konkurenciji) najdebilnijih liberalnih koncepata: povijest kulture nije drugo nego povijest prožimanja, preuzimanja i ostavljanja tragova kojima će kasnije neko krenuti. Kao što ne postoji čista bijela, hrišćanska ili čista muslimanska kultura, ne postoji ni čista crna/afroamerička kultura. 

Najpoznatija pjesma jednog od najvećih crnih muzičara, Boba Marleya, „No Woman,  No Cry“ sa albuma „Natty Dread“ je volja vam varijacija, volja blatantna krađa Pachelbelove kompozicije „Kanon und Gigue für 3 Violinen mit Generalbaß“. 

Baš kao što su to i „Let it Be“, „With or Without You“, „Don't  Look Back in Anger“, „Down Under“, „I  Should Be So Lucky“, „All Together Now“, „Basket Case“ , „Ladies and Gentlemen We are Floating in Space“, himna Sovjetskog saveza, „Go West“, i još nekoliko stotina pop hitova.

Nego, da se vratimo na temu nagrada... 

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović dobitnica je nagrade za životno djelo koju će joj dodijeliti  Fulbright Association. Njene odnose sa Fulbrightom ne bi bilo pogrešno ocijeniti kao “otvorene i srdačne”. Kolinda Grabar Kitarović bila je stipendistkinja te fondacije od 2002. do 2003. godine, na postdiplomskom programu za međunarodne odnose i bezbjednosnu politiku na Univerzitetu Džordž Vašington iz Vašingtona, podsjetili su mediji. 

NAGRADA NA NAGRADU IDE

Kao i pare, nagrada na nagradu ide. Hrvatska predsjednica je ovu, kako se kaže u obrazloženju, dobila zbog  „svog globalnog doprinosa kao vođa, diplomata i javni službenik“.

Da su Rusi nekom od kandidata za predsjednika neke zapadne zemlje dali nagradu, to bi bilo protumačeno kao “miješanje u unutrašnje stvari suverene zemlje” i “podrivanje demokratije”. Kada to urade Amerikanci, to je podrška suverenosti laureatove zemlje i snažan doprinos tamošnjoj demokratiji.  

Teško je reći šta je Kolindu preporučilo za priznanje. Očijukanje, cmakanje i grljenje sa ustaštvom, hrvatskim fašizmom? Ogavan odnos prema migrantima? Nipodaštavanje i podrivanje susjeda (čitaj Bosne i Hercegovine)? Bizarna, fašistička epizoda sa srpskim čokoladama? Ili sve to zajedno? Baš kao i Gospodnji, čudni su putevi doprinosa globalnoj stabilnosti.

Kako bilo, nije to nešto zbog čega bi se ni dokon čovjek trebao nervirati. Nobelovu nagradu za mir ne tako davno dobio je Obama, šef najvećeg globalnog izvoznika oružja. Koliko je on doprinio svjetskom miru, toliko je i Kolinda doprinijela globalnoj stabilnosti. 

Ovo je svijet u kojem su nagrade za umjetnost teško politizovane, a nagrade za politiku temeljno depolitizovane. Prve dobijaš  za perpetuiranje vladajuće ideologije kroz umjetničke forme, druge dobijaš za služenje onome što stoji iza ideologije: moći, novcu i njegovom oružju/oruđu svih vrsta.

(zurnal.info)