GRAĐANI KAO INSPEKTORI: Prijavi bližnjeg svog

Čitam ovih dana u crnogorskim medijima: sistem građane poziva da umisle da su inspektori. Odnosno, da citiram informaciju, da se građani pojave „u ulozi poreskih inspektora“. Ima nekakav broj na koji građani mogu pratiti da li je prodavac državi uplatio porez na artikal koji je građanin „u ulozi poreskog inspektora“ kod njega kupio.

Građani su, dakle, pozvani da malo glume da su inspektori i preuzmu njihovu funkciju. Izlišno je napomenuti da građani za svoje inspektorske poslove neće biti plaćeni: kao, ipak, glumci-amateri, od njih se očekuje da volontiraju. Uz puteve niču bilbordi sa natpisima „prijavi korupciju“, ali ni oni prijavljivaču ne obećavaju novčanu naknadu.

Očito se računa na doušnički mentalitet građana. Koji je, kao što znamo, ovjekovječen u „Balkanskom špijunu“. Čiji su autori bili preoštri prema nama Balkancima. Nijedan Ilija Čvorović u špijunstvu ne može opepeliti austrijskim i švajcarskim babama, koje po čitav dan stoje na prozorima svojih stanova i vrebaju hoće li uočiti da je neko na ulici učinio nešto nelegalno, pa pozvati inspekciju ili policiju. Prijatelj mog prijatelja, mislim da je momak rodom iz  Zenice, prvi mjesec svog boravka u Beču radio je kao konj – čistio je snijeg. Pola plate otišlo mu je na kaznu. Nekakva ga je baba prijavila da je u pola šest ujutro kod Naschmarkta prošao kroz crveno. U Švajcarskoj vas babe „u ulozi komunalnih inspektora“ sprječavaju da smeće bacite u kontejneru koji se ne nalazi u vašem kvartu. Valjda su opremljene detektorima lica i nepogrješivo znaju ko su im komšije – ko, dakle, ima pravo smeće odložiti u kvartovskom ekskluzivnom kontejneru. Probajte u Švajcarskoj dijete povesti u nasumice odabrani park-igralište. Nema trika: švajcarske babe ne dopuštaju bespravnu igru djece iz drugih krajeva grada ili, ne daj bože, drugih krajeva svijeta. 

VARKA DRŽAVE

Tako vam je to u liberalnoj demokratiji, u kojoj je antikorupcijska borba, kao i čistke u staljinizmu, permanentna. Ako liberalna demokratija neprekidno istrajava na borbi protiv korupcije, to je zato što je korupcija inherentna liberalnoj demokratiji. Zato što je inherentna, antikorupcijska borba nikada neće biti dovršena: korupcija nikada neće biti pobijeđena. 

Kako bi i mogla biti pobijeđena, kad u središtu civilizacije koja je u stalnoj borbi protiv korupcije stoje banke, najkorumpiranije institucije u istoriji čovječanstva?

U borbi protiv korupcije nije dovoljno da učestvuje država. Ne: za konačan uspjeh potrebno je da se uključe građani, potrebna je lična inicijativa. Stoga sistem novinskim oglasima, bilbordima, tv, radio i internet reklamama građane poziva da uoče i prijave korupciju. Sad građane pozivaju i da glume da su inspektori. Gradovi su prepuni javnih poziva na doušništvo. Tako se formira nova verzija Hristove zapovijesti: prijavi bližnjeg svog. 

Građani snimaju korupciju i snimke dostavljaju policiji. NVO otkrivaju mahinacije i zahtijevaju akciju tužilaštva. Mediji otkrivaju afere i alarmiraju javnost. Svi oni funkcionišu kao ekstenzija represivnog sistema, koji mobiliše čitavo društvo. Na djelu je neprekidno vanredno stanje, permanentni rat protiv korupcije. Čitav javni prostor pretvara se u bojno polje. Neprekidno se traže nova hapšenja – evropski zvaničnici u svojim staljinističkim poslanicama građanima balkanskih država pozdravljaju svako novo hapšenje, ali dodaju da to nije dovoljno i da očekuju još. Ako nema hapšenja, to ne znači pad stope kriminala, ne znači da je korupcija suzbijena, nego da nedostaje „antikorupcijska inicijativa“. Cilj nije društvo u kojem se neće hapsiti, jer nema zbog čega, nego upravo suprotno: društvo koje će neprekidno hapsiti, jer uvijek ima zbog čega. U krajnjem, hapšenja nikada ne smiju prestati, proces samopročišćenja sistema nikada ne okončava, jer čitava antikorupcijska mreža kao neprozirni veo prekriva suštinsku korupciju, crno srce sistema. Drugo ime kapitalizma je korupcija. Ne postoji nekorumpirani, corruption free  kapitalizam. Tačka.

Igranje borbe protiv korupcije, naravno, ima granice. Kad neko, „Žurnal“ na primjer, snimi i objavi korupciju, na primjer u obrazovanju ili državnom tužilaštvu - najednom država, koja je vazda odlučna da se obračuna sa korupcijom među pekarima, piljarima i ostalim državnim neprijateljima koji ne izdaju fiskalne račune, sav svoj represivni aparat usmjeri protiv novinara „Žurnala“. 

Jer kod nas policija i tužilaštvo odrađuju ulogu švajcarskih baba. Svaka institucija, svaki tajkun, imaju svoju kantu za smeće, u kojoj su odložene njihove kriminalne tajne. Policija i tužilaštvo su tu da se pobrinu da niko sa strane, a naročito ne novinari „Žurnala“ koji su umislili da su borci protiv korupcije, oni koji su ozbiljno shvatili performativne pozive države da prijave korupciju, u te kontejnere ne zavire.

ANTIKORUPCIJSKA IGRA

Volim „Žurnal“, radim za „Žurnal“, ali moram konstatovati kako su novinari „Žurnala“, valjda zbog socijalnih inhibicija i nerazvijenih socijalnih sposobnosti, potpuno pogrešno protumačili pozive na razotkrivanje korupcije.

Kad te država pozove da otkriješ i prijaviš korupciju, pa ti to stvarno uradiš, to je isto kao da te poznanik, u prolazu, dok obojica trčite na tramvaj, jer kasnite na posao, pita kurtoazno „Đe si, kako si“, a ti ga zaustaviš i detaljno mu ispričaš kako imaš problema sa gastritisom, kako ti je žena na zračenju a dijete se uhvatilo lošeg društva.      

Ukratko, imam prijedlog za drugu igru, mnogo bolju od ove aktikorupcijske koji nudi država. Budući da živimo u kapitalizmu, koji visoko vrednuje privatno preduzetništvo, zašto vlada građanima, umjesto da se stave u ulogu doušnika i inspektora-volontera, ne bi ponudila da razviju svoj poduzetnički potencijal tako što bi se stavili u ulogu gazde pivare, gazde fabrike vode, gazde banke, gazde hotela… napokon, i poslanika i ministra u vladi. Da se oni koji su siromašni malo stave u ulogu bogatih pa da malo upravljaju bogatstvom, a oni bogati da malo, koju godinu, za početak, glume siromašne. I to, ako je moguće, po method acting sistemu Stanislavskog: dakle da se toliko užive sa siromašnima da praktično žive siromašno. Da se na koju godinu,  još bolje – koju deceniju, stavimo u ulogu ljudi koji ne žive u kapitalizmu, nego, recimo, u nečem nalik Titinom socijalizmu.   

To ne može?

Ah, onda ništa. Nećemo da se igramo.

(zurnal.info)