Luciću ne možete ništa: Zbog vas samih, prestanite praviti majmune od sebe!

Građanin Predrag Lucić je, nažalost, mrtav.

No književnik Predrag Lucić nije, niti može biti. Zato što je Predrag Lucić postavio tako visoke standarde u pjesničkoj, dramskoj i novinarskoj obradi ovdašnje tragedije, da bi se moglo pokazati kako je i vječnost prekratka da bi u književnosti pisanoj na našem jeziku ti standardi bili dosegnuti. 

Insistiram na tome da je ono što s pravom zovu briljantnom Lucićevom satirom u biti tragedija, dramska vrsta koju je ovaj pisao shodno uputu Thomasa Bernharda da komediju treba pisati isključivo kao tragediju, a  tragediju isključivo kao komediju.    

Lucić je znao da nas zasmije, da nas od smijeha baci na pod, pišući o stvarima nad kojima obično – šta obično: uvijek – ronimo suze, pišući o stvarima nad kojima će generacije naricati. To je činio ne zato što je zlodjela minimizirao, relativizirao ili negirao (oni koji to čine vaši su ugledni, takozvani ozbiljni književnici, akademici, autori proznih i poetskih dijela koja kao školsku lektiru uče vaša djeca), nego zato što je znao da je smijeh najbolje oružje protiv zla. 

Ono je, zlo, iznimno moćno. Uz to je i tašto. Zato što je tašto, zlo boli kada ga ismijavate. Zlo se hrani vašim suzama, no kao ranjena zvijer urla kada mu se smijete. 

Luter je tvrdio da je Đavo majmun Božiji – što je, zapravo, bio čest opis Đavola u evropskom srednjovjekovlju. Zašto je Luter to rekao, na šta je mislio? Zato što, kao što je pjevao Željko Brodarić Jappa, „majmun radi što majmun vidi“. Za Lutera, Đavo je majmun zato što nema istinsku moć kreacije. Sve što on može je da imitira Boga, onako kako majmun imitira čovjeka, da ponavlja za Bogom i izokreće značenje njegovih riječi: krst okrenut naglavačke, tama umjesto svjetlosti, smrt umjesto života, prljavština umjesto čistote, itakodaljeitomeslično.   

Danas u Đavola ne vjerujemo, no u zlo smo prisiljeni vjerovati: za njegovo postojanje postoje takozvani empirijski dokazi. Bosanska groblja puna su njegovih žrtava. Zlo je majmun dobra, u to smo se mogli uvjeriti, ono izokreće značenje dobra. Zlo poziva na odbranu vrijednosti i principa, koji postaju njegova prva žrtva. Zlo odbija prihvatiti odgovornost, zlo neprekidno laže u odbranu svoje navodne istine, laž je njegov vrhovni princip. Ono se odbija predstaviti: zato ovdašnji fašisti uporno tvrde da to nisu, kao da vjeruju da će, ako samo jednom kažu istinu, dobiti rak.      

Tom se majmunu nije smijati, onako kako smo se smijali dragom Tarzanovom ćiti. Naša je dužnost ismijati ga.

Niko zlo nije ismijavao kao Predrag Lucić.

Kada je na Lucića, zbog njegove pjesme „Ići, mići, Ahmići“ odapeta hajka, zatraženo je da se autora proglasi personom non grata u Bosni i Hercegovini. Poručeno mu je da Bošnjaci znaju da se Lucić sve one godine samo pretvarao da im je prijatelj.

Sam Lucić je pojasnio kako rečena pjesma  “nije satira o zločinu, već je satira o odnosu prema zločinu, odnosno ne samo o odbijanju suočavanja već, naprotiv, o negiranju i veličanju zločina”. 

Stvari budu, pa prođu. Ovo je bilo, no nije prošlo. Prije neki dan saznam da po bespućima interneta Lucićeve riječi i dalje izokreću, i dalje lažu o istini njegove pjesme, lažu o divnom čovjeku i velikom piscu.

Ljudima koji u Lucićevoj pjesmi „Ići, mići, Ahmići“ pronalaze autorovu namjeru da „uvrijedi žrtve zločina“ i njegovo navodno ustaštvo, bošnjakomržnju, promociju zločina i zločinaca, imam reći samo ovo.

Građaninu Luciću, koji je nažalost mrtav, ne možete ništa. Književniku Luciću možete još manje – taj će vas sve nadživjeti.

Zbog vas samih, samo zbog vas samih: prestanite praviti majmune od sebe.

(zurnal.info)