Da bi tačno znali dimenzije i konture onoga što je učinio jedan čovjek čelične volje, moraćemo još malo sačekati. Ono što već sada znamo je ovo: sve ono što nam je učinjeno nije se moralo desiti – da smo bili ljudi sa više mudrosti, hrabrosti i volje

Alkoholičare obično optužuju da su loši za familiju, da misle samo na sebe. Ovakav vid alkoholizma bio bi društveno prihvatljiv, čak uzorit, čak martirski. Umjesto da piješ i sve raskućiš, ovako bi pio a sticao

Naravno: bolje je da pobijedi Komšić nego Čović, bolje je da pobijedi SDP i ljevica/liberali nego SDA... No pitanje je šta oni korisno mogu uraditi, čak i kada bi bili mnogo bolji no što jesu, osim odraditi mandat (ili pola) pa štafetu opet predati desnima.

Kapitalizmu, kao što znaju svi malobrojni čitaoci “Melanholije ljevice”, želim da krepa. Želim mu da krepa sporo i bolno. Želim mu da, kao ranjena zvijer, urliče u najvećim mukama.

To što je Tito učinio nezamislivo je za današnje lidere postjugoslovenskih država. Prvo, najviše što oni mogu dobaciti u vašingtonskoj hijerarhiji je susret sa državnim sekretarom i, iznimno, potpredsjednikom. Nikoga od njih, pa da vladaju još 100 godina, neće sa najvišim državnim počastima primiti američki predsjednik

Odsad će izbjeglicama Zapadni Balkan biti najzapadnije što će vidjeti. Niti oni hoće na Balkan, niti Balkan hoće njih, ali to je posve irelevantno, jer Evropa ih želi na Balkanu

Ključni i, pravo govoreći jedini tekst crnogorske ljevice u 21. vijeku napisao je Amfilohije. Je li Amfilohijeva aproprijacija lijeve ideologije incident ili najava nove strategije djelovanja organizacije kojom on komanduje, ubrzo ćemo znati

Demokratija i kapitalizam kod nas su započeli guslarskim sijelima u Zetri i umilnim zvucima obernarodnjaka “SDA, demokratija, SDA, ljudska prava sva”. Kako je počelo, tako će i završiti

Danas je dan pobjede nad fašizmom. Šta se pod tim misli, u našim državicama nije jasno. Jer fašizam je, fudbalskom terminologijom (tako sličnoj onoj ratnoj) ovdje izgubio na terenu, ali mu je pobjeda – i titula – dodijeljena naknadno, za zelenim stolom. Poraženi je rehabilitovan i okrunjen, pobjednik je osramoćen i detronizovan

Andrej Nikolaidis podsjeća balkanske lidere: Kao buduće članice Evropske unije, a Crna Gora i kao članica Sjevernoatlanstkog saveza, naše su države u obavezi da stanu u zaštitu demokratije – ne samo u zemljama kakve su Avganistan i Libija, nego prije svega tamo gdje je ona danas najdramatičnije ugrožena: u Ujedinjenom Kraljevstvu

Đukanović je sve ono što bi Dodik želio biti: uspješan separatista, otac države čiji je evo-skoro-doživotni vladar. A nije ni bez para. Ali jedno je željeti, drugo umjeti. Dodik nije razumio najvažniju stvar. Dugovječne vladavine ovdje nema bez podrške Zapada. A Zapad toleriše dugovječne prozapadne lidere, ne i one proruske

Prosječan Sarajlija ima sva znanja o preživljavanju nakon kataklizme koja, recimo, Bill Gatesu ikad mogu zatrebati. Gates i ekipa prave bunkere za dan poslije nuklearnog napada. Dobro, na Sarajevo nije pala atomska. Ali postoji škola mišljenja koja kaže da je bolje jedna atomska, nego svaki dan, tokom četiri godine, po 329 granata prosječno

Gradsko vijeće Sarajeva za dodjelu priznanja uspjelo je nemoguće: da je pristojnog čovjeka, nakon epizode sa Pamukom, u kojoj se snishodljivost takmičila sa bestidnošću, a obje ih sustigla glupost, sramota postati počasni građanin Sarajeva

Moguć je siguran seks, sigurne droge, sigurni izbori, siguran skok iz aviona ili „sa ivice svemira“. Ali sigurno slobodno mišljenje – e, to nije moguće

Oni koje je turska vojska napala su, rekosmo, takođe muslimani, ali oni nemaju ambasadu u Sarajevu i njihovom lideru Alija Izetbegović nije u amanet ostavio Bosnu. Reklo bi se da su u pitanju manje vrijedni, nekako pogrešni muslimani

Zato što su vam neki tetovirani ljudi u maskirnim uniformama, naoružani dugim cijevima, pobili familiju i zapalili kuću nije razlog da do kraja života poprijeko gledate sve tetovirane ljude u maskirnim uniformama sa dugim cijevima, naročito kada dolaze iz zemlje iz koje su stigli i oni koji su vam okrastili porodično stablo, naročito kada nose iste zastave i pjevaju iste pjesme kao oni

On je coca-cola zla: jednako crn, jednako lightproof, jednako neodoljiv za one kojima je krv najslađa. I jednako otrovan

Svijet se ne može mijenjati – ni na gore, kamoli na bolje. Da je bolji svijet moguć, do sad bi ga neko već stvorio. Imalo se kad. Intelektualce, inovatore, političare i sve ostale prodavače nade koji nude lijek za bolji svijet i bolju budućnost trebalo bi umakati u katran pa u perje – kao što su na Divljem zapadu činili sa šarlatanima koji su prodavali lažne ljekovite napitke

Zašto zakone, umjesto Skupštine, ne bi donosila advokatska kancelarija koja pobijedi na tenderu? Zašto neki privatni think tank ne bi preuzeo Ustavni sud, a ostale sudove među sobom rasporedile advokatske firme, što domaće, što strane? Zašto posao Vlade ne bi preuzeo privatni kapital: policiju i vojsku - zaštitarske tvrtke, finansije - banke i brokeri, poljoprivredu – uvoznici hrane, urbanizam – graditeljske firme...