Evolucija u rikverc: Napredak užasa je jedini progres u ljudskoj istoriji

Da vam ne prepričavam, evo vam tekst sa index.hr:

“Fanovi Kylie Jenner doniraju novac da bi njihova mezimica postala najmlađa milijarderka u povijesti koja je novac stekla sama. Nakon što je Kylie osvanula na naslovnici Forbesa i objavila da je na kozmetici zaradila 900 milijuna dolara, njezini fanovi su se osjetili razočarano i sada skupljaju lovu da joj daju te da što prije dođe do prve milijarde.

Crowdfunding kampanja za sirotu Kylie je počela, a fanovi uveliko doniraju lovu.

"Moramo skupiti 100 milijuna za Kylie i dati joj, jako je važno", stoji u objavi njezinih fanova. Većina ih daje po pet dolara, ali se jedan isprsio i Kylie poklonio čak 1000 dolara”.

DISTOPIJSKA PROZA

Da je citirani tekst proza, bila bi mizantropska, u ravni Swifta. Bila bi i distopijska, jer bi govorila o najglupljem od svih društava. Ali nije proza, i nije smješteno u budućnost, niti negdje gdje nismo mi. To je sada, to smo mi. To rade pripadnici ljudske vrste koji žive u samoproglašenim  najnaprednijim, uz to i najslobodnijim i najbogatijim državama. Ti retardi su iz svijeta za koji je Fukuyama procijenio da je razvio najsavršeniji društveno-ekonomski sistem u povijesti (to bi mu bila liberalnokapitalistička demokratija) pa, budući da se nema kamo dalje i đe bolje, proglasio kraj istorije. Te retarde je proizveo taj sistem.

Ja jesam mizantrop, ali moja se mizantropija ne odnosi na podbića o kojima vam danas pišem. Oni su za mene ontološko drugo. Za njih nemam mržnju, dakako ni ljubav, čak ni ravnodušnost. Odbijam ih smatrati žrtvom vremena i sistema, jer oni iz svog idiotizma crpe nemali užitak. Moglo bi se reći kako im želim sve najbolje, jer želim im da skupe novac koji Kajlici nedostaje za prvu milijardu. Onda im želim da joj skupe još jednu milijardu. Pa još jednu. Da prodaju kuće, daju se u ropstvo, stradaju, sve ne bi li joj skupili i još koju milijardu. Svaki sistem treba martire, pa i najgluplji od svih. Martirstvo je win-win. Svi dobijaju: i ono za šta se žrtvuje, i oni koji se žrtvuju. 

Tako, dakle, izgleda progres: tako izgleda evolucija u rikverc.

Čovjek koji vjeruje u progres izgubljen je za mišljenje. Ideja progresa je ideologija. Ja sam protiv progresa. Ja sam na strani apokalipse. Apokalipsa nije nešto što bi omelo progres. Ona bi nas spasila od njega. Apokalipsa nije distopijski, nego utopijski scenario. Ona nije stvar straha, nego nade.    

NAPREDAK UŽASA

Ovako o progresu u intervjuu za Die Zeit, objavljenom 2015. godine, govori vjerovatno najveći živi mislilac, Giorgio Agamben. 

“Uostalom, moram priznati da uopće nisam suglasan s vama, kad kažete „zapadnjačka filozofija, to jest ona koja vjeruje u napredak“.  Meni nije poznat nijedan filozof što bi ga trebalo uzeti zaozbiljno, koji bi se nazivao progresivnim, naprednim. Svaki informirani povjesničar zna da ideologija napretka nije ništa doli jedna od dviju strana – takoreći lijeva ruka – kapitalističke ideologije, čijoj borbi nasmrt upravo pribivamo”.

Kapitalizmu, kao što znaju svi malobrojni čitaoci “Melanholije ljevice”, želim da krepa. Želim mu da krepa sporo i bolno. Želim mu da, kao ranjena zvijer, urliče u najvećim mukama.

To što mu mi nismo mogli doći glave ne znači da ne bismo mogli uživati u muzici njegovog samrtnog ropca.

Da: bilo bi lijepo tako reći. 

Problem je u tome što poslije liberalno-demokratskog kapitalizma neće doći ništa bolje, neće stići manje okrutna zvijer, neće nastupiti svijet bez zvijeri. Naprotiv. U svijetu u kojem ljudi dobrovoljno skupljaju novac ne za one koji umiru u nemaštini, nego za one koji sami imaju više blaga no što su ga imale mnoge civilizacije koje su nestale, ukinuta je svaka mogućnost ljevice. Ono što dolazi biće gore. Uvijek je gore. Napredak užasa jedini je napredak koji se doista događa u ljudskoj istoriji.  

Cijenu svih naših poraza nećemo platiti mi, nego naša djeca. Njima ćemo nahraniti zvijer koju nismo ubili. Ono što će odjekivati svijetom neće biti samrtni ropac ranjene zvijeri, nego jauci našeg potomstva: muzika budućnosti.

Tako zvuči progres. 

Tako, u patetici, završava mizantropija. Koja je, i to je njena slabost (ili, ako želite da uložite još na ono što uvijek gubi – snaga), diskurs vjere, nade i ljubavi. 

(zurnal.info)