Iluzije o komšijama: Šta Dodik može naučiti od Đukanovića?

U Crnoj Gori su u nedjelju održani izbori na kojima je 4273. put pobijedio Milo Đukanović.

Pitanje “zašto Milo stalno pobjeđuje?” donekle je nalik pitanju “zašto kriška pada na namazanu stranu?”. Niko zapravo ne zna, a mora da je u pitanju nešto vrlo jednostavno. 

Što se kriške tiče – nemam pojma, samo ostružem paštetu sa stola, ponovo razmažem i gledam da mi sljedeće kriške, zaključno sa šestom ili sedmom, ne padnu. Što se Mila tiče – imam nekoliko ideja.

NEKOLIKO IDEJA ZA MILA

Najprije, Crnogorci su svjesni da su promjene – precijenjene. 

Đukanović je vlast oteo od boljih od sebe: od starog crnogorskog komunističkog rukovodstva. To je bila promjena na gore. Ušlo se u drugu polovinu devedesetih a on je na izborima pobjeđivao bolje od sebe – Liberalni savez crne Gore i tadašnju iteraciju današnje Socijaldemokratske partije. Onda je saopštio da je Milošević prevaziđen političar, ušao u direktan sukob sa Voždom i na predsjedničkim izborima pobijedio gorega od sebe – Momira Bulatovića. Od tog trenutka igra se zvala “biraj manje zlo”. Od tada naovamo, Đukanović je prosto bio bolji, ili ako vam je draže, manje loš od nepregledne kolone onih koje je pobijedio na izborima. 

Ako promjena znači promjenu na gore, razumno je zahvaliti se i odbiti je. Što građani Crne Gore evo čine 20 godina odbijajući da na izborima promijene Đukanovića. Pri tome, Crna Gora se mijenjala radikalno, vjerovatno više nego bilo koja država u regionu. Od radikalnog srpstva i AB revolucije do priznanja Kosova i razbijanja Kosovskog mita. Od napada na Dubrovnik i “nas i Rusa 300 miliona” do članstva u NATO, zajedno sa Hrvatskom. Od Miloševićeve Jugoslavije pod sankcijama Zapada do nezavisne Crne Gore na pragu EU. 

Đukanović je zapravo bio agent promjene, a njegovi protivnici - protivnici promjena. Od 1997. naovamo on neprekidno pobjeđuje ultra-konzervativne snage, plus “progresivce” koji bi da sprovedu promjene  udruženi sa konzervativcima.  

Tačno je da sa Đukanovićem na vlasti Crna Gora ima nedovoljno funkcionalnu demokratiju. Kao što je tačno i da bi sa Demokratskim frontom na vlasti imala vrlo funkcionalan fašizam. 

Činjenica da se nakon trideset godina demokratije u Crnoj Gori izbor svodi na djelimično-prosvijećenu-djelimično-demokratiju-djelimično-autoritarni-apsolutno-predatorski-kapitalizam Mila Đukanovića ili živjeli-Putin-Milošević-Mladić-muslimani-su-prodali-vjeru-za-večeru-Crna-Gora-je-hrišćanska-pravoslavna-zemlja-kapitalizam Demokratskog fronta dovoljno govori o berićetu koji je demokratsko iskustvo donijelo građanima Crne Gore. 

Da ponovimo kratku povijest naših promjena. Za vrijeme zloglasnog komunizma meni je bio jednostavan: nekad pita, nekad čorba, nekad japrak, onda roštilj i, o praznicima, baklava. Taj nam je meni dosadio pa smo poželjeli promjenu. Dobili smo izbor između onoga što pas s maslom ne bi pojeo i onoga što svaki pas pojede, a samo rijetki ne crknu od toga.

ŠTA DODIK NE RAZUMIJE

Kako bilo, čestitku Đukanoviću uputio je i Milorad Dodik. Dakako da jeste. Đukanović je sve ono što bi Dodik želio biti: uspješan separatista, otac države čiji je evo-skoro-doživotni vladar. A nije ni bez para. 

Ali jedno je željeti, drugo umjeti. Dodik nije razumio najvažniju stvar. Dugovječne vladavine ovdje nema bez podrške Zapada. A Zapad toleriše dugovječne prozapadne lidere, ne i one proruske. 

U nedjelju, dan kada je Đukanović opet dobio izbore, Dodik je opet odbio da se rukuje sa američkom ambasadorkom u BiH. 

Tom prilikom je rekao: "Nikada ne možemo zaboraviti, a ni oprostiti Jasenovac", sa čim se razuman čovjek može jedino složiti. Potom je, pišu mediji, dodao “kako su Srbi u Jasenovcu stradali kao žrtve vlastitoga straha, ali i ‘iluzija o komšijama’ s kojima su nekada živjeli u zajedničkoj državi. Kao glavnu garanciju da se takvo što neće ponoviti Dodik vidi RS koju je opet označio kao ‘državu srpskog naroda’". Pa je poentirao: “Nećemo pasti u strah i iluzije uspostave društva na kakvome je propala bivša Jugoslavija". Nad čim se razuman čovjek može jedino zgroziti. A onda baciti na internet-pretragu načina kako da mu dijete, odmah nakon osnovne škole, ode u vrlo, vrlo daleko inostranstvo.

Činjenica da se nakon trideset godina demokratije u Bosni i Hercegovini izbor u jednom njenom dijelu svodi na RS-je-država-srpskog-naroda-u-kojoj-neće-biti-multikulture-putinovskog-kapitalizma SNSD-a i mi-smo-stvorili-državu-srpskog-naroda-i-iz-nje-etnički-očistili-svaku-pojedinačnu-pretpostavku-multikulture-putinovskog-kapitalizma SDS-a, dovoljno govori o berićetu koji je demokratsko iskustvo donijelo građanima Republike Srpske.   

U poređenju sa tim, Crna Gora djeluje kao demokratija vestminsterskog tipa.

(zurnal.info)