Šta da se radi: Uz pomoć alkohola do placa na škotskom ostrvu

Na “Žurnalu“ su komentari rijetki, što je još jedan dokaz da ovaj portal čitaju pametni ljudi. Komentare na svoje tekstove ne čitam, ali kad se takvo što pojavi na „Žurnalu“, ne možeš ga ne vidjeti, jer komentar na ovom sajtu je kao bijeli medvjed u Titovoj. Jedan, reklo bi se, fini gospodin-komentator zamjerio mi je što psujem i psovke povezao sa nedostatkom ideja u psujućeg autora. Moje je mišljenje da se u dobroj psovci sažimaju mnoge ideje i filozofski koncepti, ali to nije tema ovog teksta... Gospodin je, takođe, od mene i od novinara „Žurnala“ tražio da ponudimo konkretna rješenja za probleme i bolji svijet, a ne da isti samo kritikujemo.

KAKO RIJEŠITI PROBLEM

Da mi kažemo kako riješiti problem Donalda Trampa, kako spriječiti Dodika da otcijepi Republiku Srpsku, kako Čovića odvojiti od Putina, kako Srbe i Hrvate privoljeti da zavole Bosnu i Hercegovinu, kako dočekati kraj tranzicije, kako obezbijediti redistribuciju a da to ne podrazumijeva novu nacionalizaciju i teror, kako Bosnu uvesti u Evropsku uniju...

Posao novinara nije da predlaže rješenja. To rade oni za koje glasate, oni koji vas neprekidno pljačkaju, ne psujući pritom – jer im ideja kako da vas dodatno opljkačkaju ne manjka. Pa ipak, evo mog rješenja. Koje je bazirano na mojim tvrdim uvjerenjima. 

Prvo: bolji svijet nije moguć. Najprije zato što se pita ne pravi od govana. Potom zato što bi, da jeste moguć, bolji svijet do sada već bio stvoren – imalo se kad. 

Drugo: sve društvene akcije su gubljenje vremena. Ne radi se o tome kako promijeniti svijet, nego kako sebe maći iz svijeta. 

Treće: kako je govorio moj djed – ako ti država kaže „idi tamo“, ti hajde na drugu stranu. Nikad u masu. Tamo se nestaje. Pripišite to mom pravoslavnom porijeklu, ali ja vam vjerujem da je mudrost bijeg od svijeta, odustajanje od svijeta. Rješenje je biti na ostrvu. Rješenje je biti ostrvo.

Evo, dakle, mog „šta da se radi“.

ŠTA DA SE RADI

Treba piti. Treba piti puno. Treba piti puno Laphroaig single malt viskija.

Ako ne znate o kojem je piću riječ, evo ukratko... Laphroaig je destilerija na jugu Isleya, ostrva kraj Škotske. Tamo prave heavy peated, kako bismo mi rekli, nadimljene viskije. Islay viskiji su, što vele u južnoj Srbiji, „za poznavaoci, nije za šiljokurani“.

Osim što je nadimljen, Laphroaig je, ako ga prvi put pijete i niste navikli na Islay hardcore viskije, blago slan. Prvu čašu-dvije čini vam se da pijete sirup na razmućivanje od stelje pomiješan sa mašinskim uljem. 

Laphroaig nije najbolji viski na svijetu, ali je blizu tome. Odnos kvaliteta u svetom Islay trojstvu je ovakav: Laphroaig je bolji od Ardberga a gori od Lagavulina. Taj trojni Islay mikrokosmos, taj izolovani svijet za sebe, uvijek me podsjeti na trougao Rožaje, Plav, Gusinje. Tamo sam od ljudi čuo kako je „Plav za Gusinje – Rožaje“. 

Zašto, onda, Laphroaig a ne Lagavulin? Zato što uz svaku bocu Laphroaiga dobijete karticu sa serijskim brojem. Sa tom karticom, ako slijedite proceduru, postajete, dok ste živi – čovjek u grob neće ponijeti ništa, naročito ne škotsku zemlju - vlasnik mikroplaca od jedne kvadratne stope na Islayu.

Sad, ovako...

Ako opališ 1000 boca Laphroaiga, zaradio si 1000 kvadratnih stopa zemlje. To vam je, po naški, oko 91 kvadrat. Što je dovoljno za drvenu kućicu i malo bašte – šta će normalnom čovjeku više? Boca Laphroaiga košta oko 45 eura, što će reći da si plac na škotskom ostrvu dobio za 45 000. Nije jeftino, ali pare ne daješ odmah, na gomilu, nego pomalo, kad možeš.

POPIO SI TRI LIVADE

Alkoholičare obično optužuju da su loši za familiju, da misle samo na sebe. Ovakav vid alkoholizma bio bi društveno prihvatljiv, čak uzorit, čak martirski. Umjesto da piješ i sve raskućiš, ovako bi pio a sticao. Ljudi, obično, što više piju, prije ostanu bez imetka. Znate ono: „popio si tri livade, crni Milorade“. Ovako bi, što više piješ, više sticao. Pa i ako čovjek pritom popije stan na, recimo, Alipašinom, opet je dobro prošao: djecu bi iz sarajevskog predgrađa poveo u Evropsku uniju, da umjesto betona gledaju more. Žrtvovao bi svoje zdravlje da djeci omogući bolji život, pun mogućnosti. Dok bi umirao od ciroze, mogao bi, sjedeći pred svojim ostvrskim domom, dok mu vjetar sa sjevernog mora suši muške suze u očima, pomisliti: odlazim, ali znam zašto sam živio. Jer djecu ostavljam na boljem mjestu od onoga gdje sam ja rođen. 

Jasno je da uočavate praktičan problem: kad umreš, destilerija ti oduzima zemlju. Ali mi smo, nismo li, kultura odveć zaštitnička prema svojoj djeci. Stisnemo tu djecu u zagrljaj i ne damo im da žive. Zato nam sinovi ostaju sa mamom i tatom do pedesete. Mi smo, kao roditelji, opterećeni time da isplaniramo svaki detalj života svoje djece: da ih štitimo i onda kada nas više nema.

Djecu treba pustiti da žive slobodno. Mi nismo gospodari njihove sudbine. Neka se djeca snađu. Neka sama piju i skuće se. Ne mogu ja popiti i za njih.  

(zurnal.info)