Fenomen Pravda za Davida: Šta je učinio jedan čovjek čelične volje

Da se ne radi o mrtvom mladiću, očajnom i hrabrom ocu i političko kriminalnoj-eliti kakva postoji u svakom našem gradu i državi, i da nije stvarna, odveć stvarna, priča koja se odvija na banjalučkom Trgu Krajine bila bi savršeni Whodunnit  triler. Saspens visi nad pričom, od prvog dana pa sve do 5. oktobra – sutra - za kada je najavljeno razrješenje.

Šta god da se tog 5. oktobra desi, Davor Dragičević i ljudi okupljeni u i oko grupe „Pravda za Davida“, svojom mirnom građanskom pobunom postigli su više nego bilo koji građanski pokret u tri decenije dugoj/kratkoj, ali zato kao tri vijeka napornoj istoriji postjugoslovenskih zemalja.

PROTIV CRNOG MONOLITA

Stojeći na trgu i tražeći objavu istine o ubistvu svog sina, Davor Dragičević je uspio da načne ono što se činilo nedodirljivim kao crni monolit u Kjubrikovoj „2001: Odiseji u svemiru“ – savez kriminalaca, političara, policije i tužilaštva. Crni monolit već sada izgleda kao bespravno podignuta građevina koju je teška metalna kugla mašine za rušenje slomila pa je, čini se, potreban još jedan udarac da se ono što je izgledalo otporno na svaku silu, jer samo je najveća sila - surva. Dijelovi monolita su odvaljeni. Komadi koji nisu statički nezamjenjivi – kvarni policajci, patolozi i tužioci - su žrtvovani, a kroz pukotinu koja se pruža od dna do vrha vidi se lice uplašenog Milorada Dodika.

Ili da to, umjesto građevinskim, kažemo primjerenijim – jer radi se, napokon, o zvijerima – jezikom faune: hobotnica je odsjekla vlastite krake, ne bi li spasila glavu. Zvijer je, ipak, i dalje u problemu: Davor Dragičević hoće cijelu istinu, ne mrvice. On hoće baš glavu.   

Davor Dragičević je, još, uspio da mu Milorad Dodik uputi izvinjenje. Dodik, koji se nikome ne izvinjava. „Ne može mi niko ništa, jači sam od sudbine“ Dodik, u vlasništvu sve policijske, tužilačke i kriminalne sile u svom entitetu, povukao se pred čovjekom koji ne može biti  uplašen ni kupljen – jer najveći strah mu se već ostvario, jer je ono što je izgubio nemjerljivo više od svega što ikada više može dobiti.

To je, naravno, taktičko povlačenje: pobijedi li na izborima, Dodik neće imati milosti prema čovjeku koji mu je, ispostavilo se, najopasniji protivnik – onaj od kojega je, zapravo, već poražen. Zato što, usudiću se pretpostaviti, Milorad Dodik Davora Dragičevića mrzi stotinu puta više nego Bakira i rahmetli Aliju Izetbegovića zajedno, njegovo obećanje da će otac ubijenog Davida Dragičevića nakon izbora biti uklonjen, biće održano – pobijedi li, ponovimo, polomljeni monolit na izborima.

ČOVJEK DO ČOVJEKA

Šefovo izvinjenje Dodikovu medijsku mašineriju, dakako, nije spriječilo da nastavi sa spinovima za koje je teško reći jesu li više glupi ili pokvareni.
Jedan takav zavrtio je ministar Lukač: navijačke grupe iz Federacije BiH doći će 5. oktobra na Trg Krajine da ruše Republiku Srpsku. Strah i etnička mržnja su toliko puta uspješno odradili sramni posao, pa zašto ne bi i protiv Davora Dragičevića?

Koji je, međutim, ne samo neuobičajeno hrabar, nego i politički pametan. Dragičević je flet forhendom odbio Dodikov spin. U saopštenju za javnost ogradio se od svih mogućih (jasno je: od strane vlasti izazvanih) incidenata 5. oktobra. Najavljeni skup, rekao je, „nije okupljanje povodom rušenja bilo čega, a pogotovo ne Republike Srpske, ovo je okupljanje kojim gradimo, gradimo pravnu državu bezbjednu za svu našu djecu. Čovjek do čovjeka, brat do brata, roditelj do roditelja, za budućnost naše djece".

Dragićević, prosto, krati prostor na kojem bi se nacionalistički spin mogao razigrati. Zato Lukačev i slični spinovi mogu imati efekta samo na najcrnje hulje koje žive van ljudskosti, pristojnosti i sućuti. A takvi nigdje, pa ni u Republici Srpskoj, ne čine većinu.

Nevolja sa našim vremenom i poslom komentatora je u tome što je brzina važnija od mudrosti. O onome o čemu treba govoriti kasnije, govori se odmah, još dok se dešava – poželjno, i prije nego se desi.
Naravno, nije potrebna nikakva famozna „vremenska distanca“ da bi čovjek stao na stranu oca koji odbija da pokopa istinu o smrti svog djeteta i njegovim ubicama. No da bi tačno znali dimenzije i konture onoga što je učinio jedan čovjek čelične volje, moraćemo još malo sačekati.
Ono što već sada znamo je ovo: sve ono što nam je učinjeno nije se moralo desiti – da smo bili ljudi sa više mudrosti, hrabrosti i volje.

Ili, bolje: sve nam se to moralo desiti, jer mudrosti, hrabrosti i volje nismo imali.

(zurnal.info)