Andrej Nikolaidis
Ko je Amfilohije Radović: Elvis Mordora, Coca Cola zla, Mariah i Beyonce zajedno
On je coca-cola zla: jednako crn, jednako lightproof, jednako neodoljiv za one kojima je krv najslađa. I jednako otrovan
Čovjek zna svoj pos’o.
On je Elvis Mordora. Na nebeskoj Greatest Shits listi, koju će na koncu vremena objaviti dobri Gospod Bog (jer Sveti Petar je Boro Dežulović, dugogodišnji urednik zemaljskog izdanja te rubrike, a Strašni sud je nastavak Ferala drugim sredstvima) on ima više prvih mjesta nego Elvis, Mariah Carey i Beyoncé hitova broj jedan na Billboardoavoj listi - zajedno.
On je coca-cola zla: jednako crn, jednako lightproof, jednako neodoljiv za one kojima je krv najslađa. I jednako otrovan.
On je Risto Radović, AKA Amfilohije.
SA NJIM NEMA ZAJEBANCIJE
Sa njim nema zajebancije. Pogledajte, recimo, kako je odradio Vučića.
Koji je i sam majstor svoga zanata. Čovjek je otišao u Srebrenicu, gdje je njegova politika počinila genocid, pa je ta posjeta završila ne tako što se on ispričao, nego što su se Bošnjaci ispričavali njemu, jer ga je neko, ko biva, tamo htio ubiti. Ne samo da je Vučić Bakiru Izetbegoviću uzeo tri boda na najtežem gostovanju, nego mu je nanio poraz u odnosu na koji onih 1:6 Brazila protiv Njemačke sa brazilskog Mundijala djeluje kao rezultat iz snova.
Pa ipak, ni Vučić nije mogao protiv Amfilohija.
Ovaj je Vučića prozvao za izdaju. Onda je Vučić na Amfilohija potegao svu silu svojih tabloida, saradnika, analitičara i domaćina. Svojeručno je, neumjerenom i stupidnom reakcijom, Amfilohija doveo u poziciju “sam protiv mnogih”. Eto ti ga: najednom Amfilohije nije visokouticajni i visokopozicionirani akter politike koja je prolila rijeke krvi i za sobom ostavila stotine hiljada mrtvih, nego je on skromni, za srpstvo i Kosovo zabrinuti pop protiv kojega je ustala sva sila države Srbije. Igra je uvijek ista: predstaviti sebe kao žrtvu. Voilá: crnogorski glasnik reflrmisanog, demokratskog i građanskog Mordora, “Dan”, na naslovnoj strani izvještava o Amfilohiju-žrtvi, stradalniku zbog istine koju se usudio reći.
U sukob Vučića i Amfilohija ne bismo se štel’ mešati: napokon, sve što decenijski saradnici u zločinu jedan o drugome kažu, izgledno je istina.
Ono što nas zanima je drugi Amfilohijev javni nastup – onaj koji je, iako mnogo važniji, ostao nezamijećen, skriven bukom i bijesom polemike o Kosovu i izdaji.
Amfilohije je u razgovoru za agenciju “Anadolija”, kako je prenio Portal Analitika, rekao kako Srpska pravoslavna crkva nema ništa sa projektom Velike Srbije.
"Ja sam jedan od nosilaca crkvenog mnijenja ovih posljednjih 30 i više godina u ovim zbivanjima. Nikada u Crkvi nijedan od crkvenih ljudi nije govorio o tome. Imali smo mi i one koji su pominjali te takozvane ideje, da ih ne pominjemo velike Srbije, ali je to nekakva potpuno besmislena priča. Drugo je pitanje brige Crkve o svom narodu. Ona nije mogla da se odrekne brige o narodu ni u Drugom ni u Prvom svjetskom ratu", rekao je.
Dakle: „Nikada u Crkvi nijedan od crkvenih ljudi nije govorio“ o Velikoj Srbiji, kaže Amfilohije. Pa odmah u sljedećoj rečenici kaže da ipak jeste: „Imali smo mi i one koji su pominjali te takozvane ideje, da ih ne pominjemo velike Srbije, ali je to nekakva potpuno besmislena priča“. Dakle: nije, odnosno jeste, ali to je potpuno besmisleno.
Potom slijedi pasus u kojem novinar prepričava Amfilohijeve riječi: “Patrijarh Pavle, kaže, i sam govori da je bio svjedok toga, ne samo što nije govorio o velikoj Srbiji, nego je upravo govorio bilo velika ili mala država ako je na zločinu zasnovana da to nije njegova država, da tu državu ne priznaje“.
VELIKA I MALA SRBIJA
To bi moglo biti tačno. Godine 2007. Pavle je rekao: „A ja kažem: ako bi trebalo da se održi Velika Srbija zločinom, ja na to pristao ne bih nikada; neka nestane Velike Srbije, ali zločinom da se održava – ne. Ako bi bilo potrebno i nužno jedino da se održi Mala Srbija zločinom, ja i na to ne bih pristao. Neka nestane i Male Srbije ali zločinom da se održi – ne. I kad bi trebalo da se održi poslednji Srbin, ja da sam taj poslednji Srbin, a da se održi zločinom – ne pristajem, neka nas nestane ali da nestanemo kao ljudi, jer nećemo onda nestati, živi ćemo otići u ruke Boga Živoga“.
Samo što nije tačno. A još manje je istina. Jer isti je Pavle, godine 1991, kada je ideja Velike Srbije još bila živa a njeni kerberi, ti troglavi čuvari Hada, na sve spremni, a ne tek rolna toalet papira u lokvi, kao 2007. kada se miroljubivi partijarh odriče od nje, u pismu Lordu Karingtonu govorio ovako: „Srbi ne mogu da žive sa Hrvatima ni u kakvoj državi. Ni u kakvoj Hrvatskoj“.
Kako bez po muke možemo pronaći na Wikipedia-i, „Pavle je objašnjavao britanskom lordu da su u Jugoslaviji "Srbi bili prisiljeni da žive zajedno sa Hrvatima", ali da više ne mogu da žive skupa i da "delovi Hrvatske moraju biti pripojeni matici srpskog naroda, Republici Srbiji". U pismu patrijarh otvoreno govori da se velik deo teritorija Hrvatske mora "naći pod zajedničkim državnim krovom sa današnjom Srbijom i svim srpskim krajinama".[3] Kratko potom Sveti Arhijerejski Sabor SPC donosi u prvom mjesecu 1992. godine odluku da ne priznaje granice jugoslavenskih republika“.
Šta bi, molim vas, pripajanje djelova Hrvatske, a potom, podrazumijeva se, i Bosne, „matici srpskog naroda, Republici Srbiji“, trebalo biti, ako ne stvaranje Velike Srbije?
Da ne bi nešto ostalo nedorečeno, Pavle je, taj, jel’te, čovjek mira, u pismu, objavljenom 1. novembra 1991. na naslovnoj strani „Pravoslavlja“, rekao i ovo: „Za to ih (Srbe u Hrvatskoj) srpska država i srpski narod moraju zaštititi svim legitimnim sredstvima, uključujući i oružanu samoodbranu srpskih života i svih srpskih krajina“ (podebljao, da prostite, ja).
Zadržimo se ovdje na Amfilohijevoj tvrdnji da se on slaže sa Pavlom da „bilo velika ili mala država ako je na zločinu zasnovana“ nije „njegova država, da tu državu ne priznaje“. Za koju Amfilohije kaže i „to je stav Crkve bio, istinskih crkvenih ljudi. A, bilo je onih koji su sebe proglašavali da su ljudi Crkve i drukčije mogli su da govore i da pričaju, ali ne u ime nas".
Ovdje se Amfilohije ukazuje ne samo kao sljedbenik svoga pokojnog patrijarha, nego i učenik Svetoga Augustina. Koji je govorio:
„Odmakne li se pravda, što su kraljevstva ako ne velike razbojničke družine? Jer što su drugo razbojničke družine negoli mala kraljevstva? Ta družina je skupina ljudi kojom vođa upravlja, vezani su zajedničkim ugovorom, plijen dijele po uglavljenu zakonu. Ako pri dolasku velikog broja vojnika to zlo tako naraste te i mjesta zaposjedne, uspostavi svoje sjedište, osvoji gradove i podjarmi narode, onda sebi bjelodano prisvaja naziv kraljevstva, koje mu javno dodjeljuje ne umanjena pohlepa, prirodita nekazanost.
Jer i duhovito i istinito odvratio je Aleksandru Velikom neki zarobljeni gusar. Kad je toga čovjeka kralj upitao, što je mislio, kad se upustio po moru napadati, on mu je otvoreno i drsko odgovorio: Isto što i ti kad si napao cijeli svijet; ali jer to ja činim s malim brodom, zovu me lopovom; a ti s golemim brodovljem, i zovu te carem“.
Tako smo saznali da Amfilohije, za razliku od današnjeg srpskog partijatrha Irineja, koji je na svakom koraku blagosilja i poručuje moćnima da je čuvaju (kao zjenicu oka svog, kao sina jedinca?) - ne priznaje, svojom ne smatra, Republiku Srpsku.
ZABORAVITE SVETOGA AUGUSTINA
Jer Republika Srpska je, van svake sumnje, zasnovana na zločinu – i to najvećem: genocidu.
I ne samo to: ako bismo uzeli za ozbiljno ono što je rekao u intervjuu za Anadoliju i slijedili formalnu logiku (iako je Amfilohije život posvetio tome da ostane tamo daleko, daleko desno od logike), bili bismo prisiljeni zaključiti da se Amfilohije odriče i Kosova. Jer i tamo su srpska vojska i policija počinili zločine, o čemu svjedoče hladnjače pune leševa koje je nosio Dunav.
Dakako, mi znamo da Augustinovo i Amfilohijevo hrišćanstvo tek daleki rođaci koji su u nezboru. Augustin je bio protiv svake države, Amfilohije je protiv tuđe države. Za Augustina je svaka država utemeljena na zločinu, dok je za Amfilohija zločin u temelju tuđih država.
Zaboravite Svetoga Augustina: Amfilohiju je mnogo bliži don Anto Baković, česti gostu Feralove Greatest Shits rubrike. Koji je, a mogao je to biti i Amfilohije, rekao: „Narod bez države je kao govno na kiši“.
(zurnal.info)
On je Elvis Mordora. Na nebeskoj Greatest Shits listi, koju će na koncu vremena objaviti dobri Gospod Bog (jer Sveti Petar je Boro Dežulović, dugogodišnji urednik zemaljskog izdanja te rubrike, a Strašni sud je nastavak Ferala drugim sredstvima) on ima više prvih mjesta nego Elvis, Mariah Carey i Beyoncé hitova broj jedan na Billboardoavoj listi - zajedno.
On je coca-cola zla: jednako crn, jednako lightproof, jednako neodoljiv za one kojima je krv najslađa. I jednako otrovan.
On je Risto Radović, AKA Amfilohije.
SA NJIM NEMA ZAJEBANCIJE
Sa njim nema zajebancije. Pogledajte, recimo, kako je odradio Vučića.
Koji je i sam majstor svoga zanata. Čovjek je otišao u Srebrenicu, gdje je njegova politika počinila genocid, pa je ta posjeta završila ne tako što se on ispričao, nego što su se Bošnjaci ispričavali njemu, jer ga je neko, ko biva, tamo htio ubiti. Ne samo da je Vučić Bakiru Izetbegoviću uzeo tri boda na najtežem gostovanju, nego mu je nanio poraz u odnosu na koji onih 1:6 Brazila protiv Njemačke sa brazilskog Mundijala djeluje kao rezultat iz snova.
Pa ipak, ni Vučić nije mogao protiv Amfilohija.
Ovaj je Vučića prozvao za izdaju. Onda je Vučić na Amfilohija potegao svu silu svojih tabloida, saradnika, analitičara i domaćina. Svojeručno je, neumjerenom i stupidnom reakcijom, Amfilohija doveo u poziciju “sam protiv mnogih”. Eto ti ga: najednom Amfilohije nije visokouticajni i visokopozicionirani akter politike koja je prolila rijeke krvi i za sobom ostavila stotine hiljada mrtvih, nego je on skromni, za srpstvo i Kosovo zabrinuti pop protiv kojega je ustala sva sila države Srbije. Igra je uvijek ista: predstaviti sebe kao žrtvu. Voilá: crnogorski glasnik reflrmisanog, demokratskog i građanskog Mordora, “Dan”, na naslovnoj strani izvještava o Amfilohiju-žrtvi, stradalniku zbog istine koju se usudio reći.
U sukob Vučića i Amfilohija ne bismo se štel’ mešati: napokon, sve što decenijski saradnici u zločinu jedan o drugome kažu, izgledno je istina.
Ono što nas zanima je drugi Amfilohijev javni nastup – onaj koji je, iako mnogo važniji, ostao nezamijećen, skriven bukom i bijesom polemike o Kosovu i izdaji.
Amfilohije je u razgovoru za agenciju “Anadolija”, kako je prenio Portal Analitika, rekao kako Srpska pravoslavna crkva nema ništa sa projektom Velike Srbije.
"Ja sam jedan od nosilaca crkvenog mnijenja ovih posljednjih 30 i više godina u ovim zbivanjima. Nikada u Crkvi nijedan od crkvenih ljudi nije govorio o tome. Imali smo mi i one koji su pominjali te takozvane ideje, da ih ne pominjemo velike Srbije, ali je to nekakva potpuno besmislena priča. Drugo je pitanje brige Crkve o svom narodu. Ona nije mogla da se odrekne brige o narodu ni u Drugom ni u Prvom svjetskom ratu", rekao je.
Dakle: „Nikada u Crkvi nijedan od crkvenih ljudi nije govorio“ o Velikoj Srbiji, kaže Amfilohije. Pa odmah u sljedećoj rečenici kaže da ipak jeste: „Imali smo mi i one koji su pominjali te takozvane ideje, da ih ne pominjemo velike Srbije, ali je to nekakva potpuno besmislena priča“. Dakle: nije, odnosno jeste, ali to je potpuno besmisleno.
Potom slijedi pasus u kojem novinar prepričava Amfilohijeve riječi: “Patrijarh Pavle, kaže, i sam govori da je bio svjedok toga, ne samo što nije govorio o velikoj Srbiji, nego je upravo govorio bilo velika ili mala država ako je na zločinu zasnovana da to nije njegova država, da tu državu ne priznaje“.
VELIKA I MALA SRBIJA
To bi moglo biti tačno. Godine 2007. Pavle je rekao: „A ja kažem: ako bi trebalo da se održi Velika Srbija zločinom, ja na to pristao ne bih nikada; neka nestane Velike Srbije, ali zločinom da se održava – ne. Ako bi bilo potrebno i nužno jedino da se održi Mala Srbija zločinom, ja i na to ne bih pristao. Neka nestane i Male Srbije ali zločinom da se održi – ne. I kad bi trebalo da se održi poslednji Srbin, ja da sam taj poslednji Srbin, a da se održi zločinom – ne pristajem, neka nas nestane ali da nestanemo kao ljudi, jer nećemo onda nestati, živi ćemo otići u ruke Boga Živoga“.
Samo što nije tačno. A još manje je istina. Jer isti je Pavle, godine 1991, kada je ideja Velike Srbije još bila živa a njeni kerberi, ti troglavi čuvari Hada, na sve spremni, a ne tek rolna toalet papira u lokvi, kao 2007. kada se miroljubivi partijarh odriče od nje, u pismu Lordu Karingtonu govorio ovako: „Srbi ne mogu da žive sa Hrvatima ni u kakvoj državi. Ni u kakvoj Hrvatskoj“.
Kako bez po muke možemo pronaći na Wikipedia-i, „Pavle je objašnjavao britanskom lordu da su u Jugoslaviji "Srbi bili prisiljeni da žive zajedno sa Hrvatima", ali da više ne mogu da žive skupa i da "delovi Hrvatske moraju biti pripojeni matici srpskog naroda, Republici Srbiji". U pismu patrijarh otvoreno govori da se velik deo teritorija Hrvatske mora "naći pod zajedničkim državnim krovom sa današnjom Srbijom i svim srpskim krajinama".[3] Kratko potom Sveti Arhijerejski Sabor SPC donosi u prvom mjesecu 1992. godine odluku da ne priznaje granice jugoslavenskih republika“.
Šta bi, molim vas, pripajanje djelova Hrvatske, a potom, podrazumijeva se, i Bosne, „matici srpskog naroda, Republici Srbiji“, trebalo biti, ako ne stvaranje Velike Srbije?
Da ne bi nešto ostalo nedorečeno, Pavle je, taj, jel’te, čovjek mira, u pismu, objavljenom 1. novembra 1991. na naslovnoj strani „Pravoslavlja“, rekao i ovo: „Za to ih (Srbe u Hrvatskoj) srpska država i srpski narod moraju zaštititi svim legitimnim sredstvima, uključujući i oružanu samoodbranu srpskih života i svih srpskih krajina“ (podebljao, da prostite, ja).
Zadržimo se ovdje na Amfilohijevoj tvrdnji da se on slaže sa Pavlom da „bilo velika ili mala država ako je na zločinu zasnovana“ nije „njegova država, da tu državu ne priznaje“. Za koju Amfilohije kaže i „to je stav Crkve bio, istinskih crkvenih ljudi. A, bilo je onih koji su sebe proglašavali da su ljudi Crkve i drukčije mogli su da govore i da pričaju, ali ne u ime nas".
Ovdje se Amfilohije ukazuje ne samo kao sljedbenik svoga pokojnog patrijarha, nego i učenik Svetoga Augustina. Koji je govorio:
„Odmakne li se pravda, što su kraljevstva ako ne velike razbojničke družine? Jer što su drugo razbojničke družine negoli mala kraljevstva? Ta družina je skupina ljudi kojom vođa upravlja, vezani su zajedničkim ugovorom, plijen dijele po uglavljenu zakonu. Ako pri dolasku velikog broja vojnika to zlo tako naraste te i mjesta zaposjedne, uspostavi svoje sjedište, osvoji gradove i podjarmi narode, onda sebi bjelodano prisvaja naziv kraljevstva, koje mu javno dodjeljuje ne umanjena pohlepa, prirodita nekazanost.
Jer i duhovito i istinito odvratio je Aleksandru Velikom neki zarobljeni gusar. Kad je toga čovjeka kralj upitao, što je mislio, kad se upustio po moru napadati, on mu je otvoreno i drsko odgovorio: Isto što i ti kad si napao cijeli svijet; ali jer to ja činim s malim brodom, zovu me lopovom; a ti s golemim brodovljem, i zovu te carem“.
Tako smo saznali da Amfilohije, za razliku od današnjeg srpskog partijatrha Irineja, koji je na svakom koraku blagosilja i poručuje moćnima da je čuvaju (kao zjenicu oka svog, kao sina jedinca?) - ne priznaje, svojom ne smatra, Republiku Srpsku.
ZABORAVITE SVETOGA AUGUSTINA
Jer Republika Srpska je, van svake sumnje, zasnovana na zločinu – i to najvećem: genocidu.
I ne samo to: ako bismo uzeli za ozbiljno ono što je rekao u intervjuu za Anadoliju i slijedili formalnu logiku (iako je Amfilohije život posvetio tome da ostane tamo daleko, daleko desno od logike), bili bismo prisiljeni zaključiti da se Amfilohije odriče i Kosova. Jer i tamo su srpska vojska i policija počinili zločine, o čemu svjedoče hladnjače pune leševa koje je nosio Dunav.
Dakako, mi znamo da Augustinovo i Amfilohijevo hrišćanstvo tek daleki rođaci koji su u nezboru. Augustin je bio protiv svake države, Amfilohije je protiv tuđe države. Za Augustina je svaka država utemeljena na zločinu, dok je za Amfilohija zločin u temelju tuđih država.
Zaboravite Svetoga Augustina: Amfilohiju je mnogo bliži don Anto Baković, česti gostu Feralove Greatest Shits rubrike. Koji je, a mogao je to biti i Amfilohije, rekao: „Narod bez države je kao govno na kiši“.
(zurnal.info)
