Veo ideologije: Kasapin u konzulatu, Hilfiger na katedrali

Čovjek je ušao u saudijski konzulat u Turskoj, gdje je zvjerski mučen i isječen na komade. Dijelovi njegovog tijela još nisu pronađeni. Da taj čovjek nije bio saradnik The Washington Posta, jedne od najmoćnijih novina u Americi, da li bi činjenica da Saudijci u svojim diplomatskim predstavništvima komadaju ljude bila vijest zbog koje bi bilo ko od bogatih i moćnih, vodeći, jel’te, računa o imidžu, medijima doturao informacije o tome kako prekida (ili razmišlja prekinuti) poslovnu saradnju sa Rijadom? 

Jer „saradnju“ nisu prekinuli zbog saudijske agresije na Jemen. Nisu je prekinuli ni kada je saudijska vojska (američkim oružjem) pobila četrdesetoro djece u školskom autobusu. Nisu je, napokon, prekinuli ni nakon 11. septembra. 

A neće ni sad.

Donald Tramp, pokazalo se, nije lider „slobodnog svijeta“ i „najrazvijenije demokratije na planeti“, nego plaćeni saučesnik u prikrivanju zločina – običan, doduše visokopozicioniran saudijski fixer. Američki predsjednik je Rej Donovan ovog svijeta – gledali ste tu tv seriju o grubom Ircu mekog srca koji zataškava, uklanja i pegla skandale holivudskih zvijezda?

Američki liberalni mediji objavljuju dirljive žalopojke o tome kako Amerika više nije globalni branitelj „slobode govora“, „ljudskih prava“ i ostalih „demokratskih vrijednosti“. A do sad je to, ko biva, bila. 

Vrijednost ljudi kakav je Donald Tramp je u tome što omogućavaju da laž bude viđena kao laž, u tome što sa monstruoznog, nakaznog lica stvarnosti podižu veo satkan od ideologije.

***

Građevina koju vidite na naslovnoj fotografiji je katedrala Svetog Stefana u Beču. Fotografija je snimljena 12. oktobra 2018. godine. Na crkvi vidite reklame za robnu marku Tommy Hilfiger. Ono što ne vidite je mali kip Isusa, koji stoji u sjeni, na sporednom ulazu. 

Evropski desničari svakodnevno prduckaju o tome kako im valja zaštititi „hrišćanske vrijednosti“. Doista i treba: ali od njih. Jer: pod koju, tačno, hrišćansku vrijednost spada postavljanje reklamnih panoa na crkvu? To vam je evropska desnica: da je, umjesto Hilfigera, na Stephansdom okačena reklama na arapskom, digli bi buku do neba. Džabe ih je pitati: ako ste crkve pretvorili u reklamni prostor, zašto taj reklamni prostor ne bi mogli iznajmiti muslimani?  Real Madrid je svojevremeno pristao da, na proizvodima koje prodaje na Bliskom istoku, ukloni krst sa vlastitog grba. Za koliko biste para vi uklonili krstove sa Stephansdoma i Notre Damea? 

To što je katolička crkva, koja kao Baja Patak pliva u parama, crkva koja zlata ima toliko da su svi podrumi ne Vatikana, nego ovog svijeta premali da blago stane u njih, jednu od svojih najmarkantnijih katedrala pretvorila u bilbord, teško da je iznenađenje. 

U knjizi “Za jedan drugi Srednji vijek: vrijeme, rad i kultura na zapadu”, najveći autoritet za evropski Srednji vijek Jacques Le Goff opisuje kako je, između 12. i 15. vijeka kasta trgovaca od bezmalo prezrene grupe postala snaga čijim potrebama će se prilagođavati arhitektura, način života i društveno vrijeme: kako je finansijski kapitalizam pokorio zapad i kako mu je Crkva pomogla u tome.

Godine 1355. vlasti preduzetnicima iz Aire-sur-la-Lysa dozvoljavaju izgradnju zvonika čija zvona ne bi pozivala na molitvu, nego bi označavala vrijeme trgovačkih transakcija i radno vrijeme tkalaca. Radnike koji bi iz okolnih sela dolazili na posao valjalo je dozvati. Crkvena zvona gube monopol na mjerenje vremena. Nije malo onih koji su zabrinuti, koji smatraju da Evropom počinju tući “paklenski ritmovi”. 

Vrijeme se, dakle, laicizira. Ono nadalje neće teći u ritmu vjerske službe, nego u ritmu proizvodnje i transakcije. 

Le Goff opisani događaj – koji se desio prije više od šest i po vjekova – vidi kao čas kada je kapitalizam simbolički svrgnuo hrišćanstvo i njegovu crkvu sa mjesta dominantne društvene snage zapada. 

Počelo je, dakle, sa laičkim satom na zvoniku. Stigli smo do crkve kao bilborda za rentanje. Šta je sljedeće? Spido kupaće gaće na svim kipovima Isusa u svim katoličkim crkvama zapada? Reklama za coca-colu na stropu Sikstinske kapele?

No ostavimo hrišćanstvo po strani, kada je već ono po strani ostavilo samo sebe. Katedrala Svetog Stefana je i arhitektonski vrijedna, ona je umjetničko djelo. Shodno principu da se umjetnička djela pretvaraju u reklamni prostor, hoće li Chanel dobiti priliku da svoju reklamu okači na Mona Lisu? Ekonomsko opravdanje takvog aranžmana je očito: koliko bi samo posjetilaca Luvra vidjelo tu reklamu...  Koliko tek reklama možeš okačiti na dobrog Poloka: taj je radio baš velika platna.

Junacima ovog teksta jedno je zajedničko: jedino što je njima bitno je njihov bog. A taj im je Bog, doista, jedan. Na različitim jezicima on ima različito ime. Na našem ono, dakako, glasi: novac.

 (zurnal.info)