Čitaonica Žurnal

1968 – pola stoljeća kasnije: Sedmica koja je pojela Borislava Pekića

Piše: Mirnes Sokolović

Pekić se nakon šezdesetosmaških gibanja, odlučuje na povlačenje, let na Tibet, odlazak u London i prepuštanje literaturi, dižući ruke od konkretnog popravljanja svijeta. Neposredno prije odlaska naglasiće da pravi problem književnosti nikada nije o čemu i kako pisati, već za šta i kako živjeti

Događaji koji su se zbili u junu 1968. godine u dvorištu Filozofskog fakulteta u Beogradu odvojiće nakratko jednog pisca od prilježnog rada na romanu koji će kasnije ponijeti naslov Hodočašće Arsenija Njegovana. Taj pisac, sklapajući taj drugi roman po redu, kasnije će do krajnjih granica razvijati svoj skepticizam, a sedmica u junu 1968. biće možda posljednji put prije devedesetih da osjeti euforiju zbog jedne kolektivne akcije, pokazujući nadu da se neke stvari mogu nabolje promijeniti u jednom društvu. Pretendujući kasnije na titulu hroničara, Borislav Pekić će gledajući prošlost kroz okular u dnevniku Tamo gde loze plaču svoj život dijeliti u pravilne periode, a ta događanja iz 1968. godine - kao sedam dana koji su potresli Beograd - smjestiće u poglavlje Tesnih vrata koji prethodi Letu na Tibet, kada će izgubljenih iluzija emigrirati u London.

SJAJNE OČI DANILA KIŠA

Vijest o (revolucionarnim) gibanjima zatiče ga u tramvaju dvojki dok prolazi pored Kalemegdana putanjom Arsenija Njegovana, tragajući za završnim akcentom koji bi dramatski dokrajčio srce tog glavnog junaka. Taj posao će zatim na neko vrijeme napustiti jer će postati obuzet potpisivanjem raznih pisama i peticija, iskazujući podršku pobunjenim u Poljskoj, Praškom proljeću, jugoslovenskim studentima. Prizor u unutrašnjem dvorištu Filozofskog fakulteta, piše Pekić, impresivan je i podsjeća na Konvent u vrijeme Francuske revolucije, govori se mnogo i jasno, zahtijeva se također mnogo ali manje jasno, besjedi se dobro i kratko. Godinama kasnije, istraživači i feljtonisti, vezano za masovne proteste koji su širom svijeta izbili u proljeće 1968. godine, složiće se da su se studenti i drugi prosvjednici digli protiv tako različitih stvari, da ih je vezalo jedino to što su se pobunili.

- Nismo se mogli složiti ni šta ćemo ručati - rekao je jedan od vođa protesta u Americi. 

Kao stari borac za demokratiju, skeptični Pekić – dok osamdesetih bude sklapao dnevnik - priznaće da je bio nošen tom napetom atmosferom, punom iščekivanja, da se nije odupirao toj plimi iako je osjećao otpočetka da je sve besmisleno. 

Na proteste dolaze pisci mlađe generacije, tada imaju objavljene jednu do dvije knjige, tu je Dragoslav Mihailović čija je literatura Pekiću bliska utoliko što su na dva različita kraja ležali u zatvoru zbog političkih stavova, tu je glumac Stevo Žigon koji recituje Robespjera, slikar i pisac mistik katolik Miro Glavurtić pjeva Internacionalu kao da mu je u djetinjstvu bila uspavanka, a jedino Danilo Kiš - u sjećanjima Pekićevim - ostaje razbarušene kose i sjajnih očiju, posvećen tek posmatranju studentica koje, kako kaže, namjerava loviti u tim prevratničkim trenucima kad ne znaju šta čine.


U odnosu na novu klasu koja tih godina mirno ide utabanim stazama Titove revolucije, Pekić kaže da ta mlađa generacija ponosno ističe na svom grbu Nered i Nerad, koje dostojno provode ti raskućeni nasljednici građanske klase, predajući se defetizmu i zavjereničkim orgijama po kućama  zamračenim kao u vrijeme bombardovanja, dok Revolucija postaje patron porodice i cvrčka na ognjištu, preuzima nacionalne mitose, dreždi za kancelarijskim stolovima i izmišlja zakone trajnosti, koje građani i njihovi nezakoniti potomci sada u volšebnom obratu nastoje po svaku cijenu izigrati. 

Bilo je to vrijeme, kaže Pekić, kada Revolucija čita starog dobrog Balzaka, gleda Labudovo jezero, sluša Mocarta, skuplja se u red pred izložbom klasičnih majstora, dok ti nervčici i degenerici u ime iščezle građanske klase (kojoj je i samo postojanje dovedeno u pitanje) preferiraju Šenberga, Džojsa i Pikasa, poimajući ih već pomalo staromodnim, rock glazbu osjećaju donekle presporom i nose gotjeovske crvene prsluke da sablazne revoluciju koja po istorijskim foajeima korača u ispeglanim šlafrocima sa kamelijama u zapučku.

Na svjetskoj pozornici nije se stalo tek na na toj Pekićevoj dijalektici građansko vs. revolucionarno, tamo šezdesetosmaški duh nosi dugu kosu, bradu i sandale, kao Kralj svibnja Alen Ginsberg koji će tako ukazati pred mladeži Praga 1. maja 1967. da prorekne novu revoluciju. Taj lutajući Jevrejin koji se tih godina okrenuo budizmu, proćelav, trbušast, već u četrdesetim, po povratku u SAD biće stavljen na spisak opasnih osoba i optužen za nedostatak domoljublja. Propovijedajući blagodati halucinogenih droga i odvraćajući puk od sumnjičenja narkomana, Ginsberg u perlicama ne samo da će se šareniti kao zabavljač pored svog oca, krotkog pjesnika u odijelu od tvida s kojim je posjećivao čitanja, nego će doći u sukob i sa kolegom bitnikom Vilijamom Barouzom koji je dao podršci Americi u Vijetnamskom ratu, a uputit će se i u Italiju kod Ezre Paunda, da mu ime novog senzibiliteta pusti ploče Bitlsa i Dilana, na šta će se taj osamdesetotrogodišnji jeresijarh dvadesetovjekovnog pjesništva smiješiti i lupkati štapom o pod.

NE TREBA VJEROVATI STARCIMA

Ne samo dakle kontra gvozdenih zakona Revolucije i komunista sklonih autoritarnosti, ne samo ni kontra liberala kojim se ne može vjerovati i kapitalista koji oduzimaju slobodu, šezdesetosmaši ustaju i protiv kanonika i avangardnih raspopa, oneozbiljujući kao klaunovi sve, vođeni geslom da ne treba vjerovati nikome starijem od trideset godina. 


Jedan od vođa protesta u Americi Abbie Hoffman za vrijeme sastanaka s nadležnim puši marihuanu i traži da se prije svega ukine plaćanje javnih nužnika. Nemajući konkretnu političku agendu, šezdesetosmaši se bune i protiv režima u Španiji koji odobrava da se služi misa za dušu Adolfa Hitlera dok generalisimus Franko slavi dvadeset i devetu godinu svoje vladavine, u Poljskoj se dižu protiv svojih roditelja revolucionara odbijajući da se učlanjuju u Komunističku partiju uvjereni da se ne može više mijenjati iznutra, u SSSR-u Jurij Danil i Andrej Sinjavski ustaju protiv Hruščova bacajući sumnju na period otopljavanja, u Njemačkoj nova generacija obilježena Holokaustom traži da se prekinuta denacifikacija dovede do kraja, sumnja u svoje roditelje i zahtijeva da se svi odgovorni za zločine kazne. Osim toga, taj šezdesetosmaški duh upozorava da se Hirošima i Nagasaki ne smiju ponoviti, buni se protiv rata u Vijetnamu, vojne diktature  u Grčkoj, represivne politike iranskog šaha...

- Komunisti, kaže Ginzberg, ne nude ništa osim punih obraza, naočala i lažljivih policajaca, dok kapitalisti nude napalm i novac u željeznim kovčezima. 

Više nego bilo kakva ideološka agenda, međutim, tu generaciju ujedinjuje to što stasavaju u vrijeme kad se pojavljuje satelitska komunikacija i televizija, koji će utjecati na širenje kosmopolitskih sentimenata. Godina 1967. bila je rekordna kada je u pitanju prodaja ploča, tako je naprimjer samo u Americi prihod od prodanih iznosio milijardu dolara, svijetom se munjevito širila rock glazba, koja je bila izraz bržeg i eksplozivnijeg novog vremena, dok je potrošnja marihuane kod mlađe generacije prevazilazila duhan. Više i jače od svega, međutim, akcenat tim prevratničkim zbivanjima daće sretna podudarnost što su to i godine slobodne ljubavi i kontracepcijske pilule. U prenatrpanim studentskim domovima u pariškom predgrađu Nanterre revoluciju će pokrenuti 35 - 40 enrages (bijesnika) koji će od ministra tražiti zajedničke domove za mladiće i djevojke, koji su u tom trenutku razdvojeni bez mogućnosti posjećivanja.

Širom Francuske – inspirisani tim oslobađajućim željama i snovima - studenti nose crvene komunističke i crne anarhističke zastave, ljudi govore po ulicama, na sveučilištima, po pozorištima, vođeni krilaticom da žele nešto reći čak i onda kad ne znaju tačno šta, potvrđujući onu davnu Piljnjakovu oktobarsku opasku da svaka revolucija miriše na polne organe. Ta kakofonija i simultanost, prisutni i u Beogradu, međutim, kao da malo nerviraju Pekića, koji preferira minumum političkog programa. Godinama kasnije će shvatiti da je na strani prosvjednika bio prije svega zato što je volio propadanja i što stvar bila unaprijed izgubljena. 

Gibanja u dvorištu Filozofskog, dok prolaze dani, smjenuju se ljudi, trošeći riječi, otkrivaju mu se sve više u uzaludnosti. Sve češće se pita koliko tih djevojaka i mladića će sutra biti duhovno živo, kad se stomaci tih žena ispune djecom a glave njihovom budućnošću, kad se utrobe muškaraca ispune žučnim kamencima, šupljikavom jetrom, smetnjama na prostati, a njihove glave trkom za prestižom, ugledom, moći i sigurnosti. Tu već Pekić kao euforični borac za ljudska prava i individualne slobode, demokratske principe, poznat još od godine 1948., polako iščezava zaokupljen antropološkim pesimizmom, tonući nazad u literaturu, u kojoj će pričekati kraj osamdesetih i početak devedesetih da ponovo iskrsne kao osnivač Demokratske stranke.

REFORME A NE REVOLUCIJA

Ubrzo će se Pekić kao revolucionar sasvim razočarati kolektivnom euforijom nakon što Tito održi glasoviti govor dajući za pravo studentima, a crvena beogradska jet-elita počne paradirati dvorištem Filozofskog i aplaudirati studentima sa istim onim oduševljenjem s kojim se iz prvog reda u pozorištu smije šalama koje su s pozornice upućene na tuđi račun. 


Nemoguće ostaje nemoguće, kaže Pekić, i popisuje imena vodećih figura tih studentskih zbivanja, kao da posthumno svodi zaostavštinu, obećavajući da će provjeriti šta je s njima za deset godina, s gorkim predosjećajem da će čim im padne s očiju magla tog čarobnog juna hvatati ugodne položaje. 

- Ponovo ću vas, kaže Pekić, sresti kao urednike uglednih izdavačkih kuća koji će tapšući me po ramenu i gledajući kroz mene kao kroz klozetski prozor, odbijati rukopise, ili me za pet godina rada na njima slati da ih još narednih pet prerađujem. 

Kao da je jedan dio mene, zaključuje Pekić, sa završetkom revolucije u dvorištu Filozofskog fakulteta umro - jedan bolji dio mene - za koji sam mislio da je već odavno bio mrtav (možda od onog jutra '48. kad je uhapšen).

Stvari, međutim, nisu bolje završile ni na evropskim ili svjetskim okvirima. Čim se 17. juna odblokirala Sorbona, izdavači su požurili vodećim ljudima protesta ponuditi ugovore za pisanje knjiga, uplaćujući 50.000 maraka na račun prije nego je napisan i jedan redak. Revolucionari su ostali začuđeni tom spremnošću kapitalista da objave i sopstvenu smrt, ukoliko im to donosi stanovitu zaradu. 

Ishodi protesta, pišu istraživači, bile su reforme a ne revolucija. Svi koji su snivali eksploziju ostali su razočarani, a Francuska je ponovo potonula u dosadu - Francuska se dosađuje, napisao je novinar Le Mondea u martu 1968 - opčarana mirom koju joj je podario De Gol, čiji će sljedbenici učvrstiti na izborima održanim iste godine. Bio je to ipak period, dvadeset godina nakon rata, u kojem se toliko žudjelo za mirom da se bilo spremno prihvatiti i nepravdu, a taj mir De Gol je isticao kao najveće postignuće svoje Vlade i pozivao narod da to poštuje.

Šezdesetosmaška gibanja prizvaće kasnije ideje koje su se poklapale, dakle, s njihovim planom djelovanja koji je bio više autorefleksivan i meditativan nego militaran. Nije stoga čudno što će se sav kritički potencijal uskoro preseliti u teorije, a ta godina će se označiti kao inicijalni impuls za razvoj feminističkih, kulturnokritičkih, poststrukturalističkih čitanja kulture i društva. 

POSTMODERNISTIČKE MAHINACIJE

Marksizam i lenjinizam, označeni kao preautoritarni, označili su zauzvrat šezdesetosmaše infantilnim, a talijanska Komunistička partija osudila ih je za ekstremistički infantilizam. Studentska internacionala na Columbia univerzitetu, gdje se trebalo analizirati stanje i razviti koherentna šezdesetoosmaška teorija, doživjela je fijasko, francuski situacionisti su tokom izlaganja parodirali sve govornike, a panelisti su se jedino složili oko protivljenja autoritarnosti i otuđenja u društvu. Praško proljeće je ugušeno, čime je prokockana prilika za novo promišljanje socijalizma, a u Poljskoj će šezdesetosmaši kasnije zažaliti što će postati dio antikomunističke vlade i pomoći da se lakše prihvati kapitalizam. U Americi će godina će završiti izborom republikanca Nixona za predsjednika, u štrajkovima sljedeće godine u Italiji radnici će ostavljati studente čim im se ispune zahtjevi.

Mrtvi će ostati u Vijetnamu, pregaženi u Poljskoj i Čehoslovačkoj, izgladnjeli u Bijafri, ratovi na Bliskom istoku će se razbuktati. Vođena još uvijek sartrovsko-camusovskim moralnim skrupulama, ta šezdestosmaška generacija neće se, međutim, prepustiti do kraja postmodernističkom anything goes, neodadaističkom revivalu desna-lijeva i sve je svejedno, ali u njihovom usponu i padu osjeti se i ta atmosfera, kao dezorijentacija i nemogućnost da se promisli cijeli svijet u jezovitom ubrzanju. 

To će biti godine u kojima će se polako ukazivati i postmodernistička slika u medijima, kao daleka anticipacija post-istine, kada će političari početi igrati na kartu ličnog povlačenja u korist svoje javne slike koja je jača i uvjerljivija od stvarnosti, a te vještine će kasnije, kada postanu političari, pokazati Clinton i Blair, te nekadašnje vođe šezdesetosmaške revolucije. 


Istu postmodernističku mahinaciju će izvesti i Tito, koji će u televizijskom obraćanju dati za pravo studentima, iako je prethodno na sjednici, po svjedočenju Koče Popovića, zauzeo žestoko osuđujući stav i naredio JNA pripravnost da razbije proteste. Devedesetih godina kada studenti počnu protestvovati u Francuskoj, Mitterandova vlada, za razliku od De Golove, daće punu medijsku pozornost studentima i njihovim zahtjevima, čime će ih neutralisati.

Izbavljujući se od te nove prevrtljive stvarnosti, Pekić baš nakon šezdesetosmaških gibanja, dakle, odlučuje se na povlačenje, let na Tibet, odlazak u London i prepuštanje literaturi, dižući ruke od konkretnog popravljanja svijeta. Neposredno prije odlaska naglasiće da pravi problem književnosti nikada nije o čemu i kako pisati, već za šta i kako živjeti. 

Pekić je iz one loze pisaca koja je odbila dati doprinos kakofoniji (postmodernističkog) svijeta, hedonističkoj igri u tom haosu, tražeći moralni orijentir na toj vrtešci nasilja i obilja i političkih proturječja, odbacujući (sumatraističko-hippijevski) zanos onog astronauta koji je prve godine nakon 1968., gledajući Zemljinu kuglu sa udaljenosti od 150.000 kilometara, pozvao političare da promijene razmišljanje i prevaziđu svađe, da pogledaju na svijet iz svemira, odakle se ne vide ni granice ni podjele, nego Zemlja ostaje ni kapitalistička ni komunistička nego svejednako bijela i plava.

(zurnal.info)