Melanholija ljevice

Litar i po votke: Pokažite radost i ljubav prema najdražem gospodaru!

Piše: Andrej Nikolaidis

U nacionalnoj euforiji, u događaju čiji se režiser odlučio za estetiku pretjerivanja, a onda sve što je pretjerano hipertrofirao do pucanja smisla i pucanja od smijeha, lako je podleći atmosferi i učiniti nešto što ljudi inače rade samo kada popiju litar i po votke, ili kad su, prosto, idioti

Ako uklonimo sve elemente tragedije (a mnogo ih je, no to je ništa koliko će ih biti), doček koji je država Srbija priredila Vladimiru Putinu bio je nesnimljena epizoda Monty Pythona.

Hrvati se danas smiju srpskoj snishodljivosti, kao što su se Srbi smijali hrvatskoj, u u ono „Danke Deutschland“ vrijeme. Albanci na snimcima iz Beograda prepoznaju dokaze srpskog primitivizma, kao što su i Srbi, onomad, u prizorima dočeka Clintona u Prištini vidjeli dokaze albanske inferiornosti. Bošnjaci, pak, znaju da doček Erdogana, kojem je Alija u amanet ostavio Bosnu, onomad, u Sarajevu, nije imao ništa zajedničko sa srpskim bacanjem ničice pred Putinom. Smiješno je i Crnogorcima, čiji su politički lideri naučili da komande sa Zapada slušaju bez folklora, uplitanja masa i izlišnih riječi i gestikulacije, takoreći birokratski hladno i efikasno. Primljeno k znanju, završeno.

JE LI MOGLO DRUGAČIJE

Ono, što jest-jest, Vučić i ekipa su od dolaska Putina u Beograd napravili cirkus kakav se rijetko viđa, čak i u ovdašnjim zemljama etički i estetski očišćenim od dostojanstva i umjerenosti. Je li moglo biti drugačije, uzevši u obzir Vučićev populizam, njegovo konstantno preglumljivanje i patetiku koju unosi u svaku riječ i uzdah?

Nije. Nikakve šanse bilo nije da Vučić ne napravi cirkus. Doček koji je Aca priredio Putinu bio je malo Guča, malo one predratne povorke u kojima su Srbi, predvođeni popovima, ulicama gradova koje će koliko sutra bombardovati i etnički očistiti nosili kosti „mučenika i svetaca“, malo Slobo Milošević na Ušću, malo Pink, malo „nikad više četresosma“, malo „Kosovo je srce Srbije“, malo Ceca, malo Kusturica...

Ali i dobar cirkus traži dobru organizaciju. Vučić ništa nije prepustio slučaju, o čemu svjedoče leci koji su podijeljeni masi koja se spontano okupila.

Letak je učesnike detaljno informisao o svim detaljima organizovanog puta. Ljudi su obaviješteni da „do Beograda nema zaustavljanja“, kad i gdje će biti podijeljeni sendviči i voda, kako i kuda hodati Beogradom. Rečeno im je da su „dužni“ da poštuju uputstva vođe puta i odgovore na njegov telefonski poziv – ako zakasne više od 15 minuta autobus ode, pa će se za povratak iz Beograda morati pobrinuti sami.

Ništa nije bilo prepušteno slučaju, pa ni to šta će hodočasnici osjećati i kako će emocije izražavati, dok su u Beogradu:

„Ispred palate 'Albanija' morate preuzeti zastavice Republike Srbije (ili Ruske Federacije) i poneti ih sa sobom duž trase šetnje i ispred hrama 'Svetog Save' a nadamo se da ste svesni koliko je važno da tokom šetnje pokažete radost, energiju i ljubav prema gostu koji dolazi da pomogne našoj zemlji“.

LITAR I PO VOTKE

U nacionalnoj euforiji, u događaju čiji se režiser odlučio za estetiku pretjerivanja, a onda sve što je pretjerano hipertrofirao do pucanja smisla i pucanja od smijeha, lako je podleći atmosferi i učiniti nešto što ljudi inače rade samo kada popiju litar i po votke, ili kad su, prosto, idioti.

Novinar Kurira Vladimir Đorđević je u ljigavoj, ogavnoj snishodljivosti koja se cijedila sa čitavog skupa otišao najdalje, jer je odlučio da neće prati ruku koja je dodirnula Putina. Sva sreća da je čovjek novinar. Šta da radi u kiosku brze hrane kraj kakve škole, pa neopranom rukom pravi sendviče koje djeca jedu na velikom odmoru: sir, salama i salmonela putinka?

Fotografije ljudi sa šajkačama odjevenih u majice sa likom Vladimira Putina izlišan su dokaz: jasno je da naši narodi i narodnosti hoće gospodara. Jedino se ne mogu dogovoriti – kojeg?

Jedni bi Erdogana ili Arape. Drugi bi Putina ili, sutradan, nekog drugog koji će hraniti njihovu mržnju prema zapadu koji okrivljuju za to što Velike Srbije nema pa nema. Treći bi da slušaju samo Amerikance. Četvrti sebe vide kao uljuđene Evropljane, koji sa primitivnim Balkancima nemaju ništa zajedničko, pa bi oni evropskog gospodara: najbolje iz Njemačke, kad već ne može iz Vatikana. Čak i ovdašnji liberali drže da bez briselskih gospodara ove zemlje nije moguće očistiti od nacionalizma i instalirati funkcionalnu demokratiju, znaju da prosvijećenost ovdje može biti jedino oktroisana. Čak i ovdašnji ljevičari znaju da, prije nego sazriju uslovi za direktnu demokratiju, moramo proći kroz period vladavine čvrste ruke.

Nakon gotovo tri decenije političkog pluralizma, slobode i nezavisnosti naših država, čini se kako sloboda i nezavisnost znače pravo slobodnog izbora jednog ili više gospodara. 

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Vladimir Putin, Aleksandar Vučić, Melanholija ljevice