Melanholija ljevice

NOSTALGIJA KAO BORBA: Čovjek nije propao dok se nečemu još čudi

Piše: Andrej Nikolaidis

Nostalgija je ono čime se boriš protiv atemporalnosti trenutka, melanholija je ono čime se braniš od lažnog entuzijazma lažnog progresa marširajućih trenutaka.

Čovjek nije posve propao dok se nečemu još čudi. Onaj koji je u čudu još uvijek nije proćerdao naivnost, još uvijek nije posve u svijetu, pomiren sa svijetom. Biti u čudu znači ne razumjeti, znači pogrešno pretpostaviti da propadanju, prijetvornosti i zlu ima granica, znači vjerovati da ima dobrote. Znači suočiti se sa gadošću koju u svom poimanju svijeta još uvijek nije postavio kao vrhovno načelo.

KO JE ŠTA DOBIO

Ako smo ikada imali nešto vrijedno, bile su to naše mladalačke iliuzije. I nije bitno koliko su drugi zaradili na našoj naivnosti – sam rezon „ko je šta dobio“ nepobitan je dokaz da smo postali jedno s gadošću -bitno je šta smo zahvaljujući toj naivnosti mi imali, pa izgubili. Ludilo mudrosti – to što te mudrost satire, što ubija svaki užitak u životu, što mudrost znači prihvatiti sve kako jeste, uključujući tu i smrt. Mudrost ludosti – to što svaki polet, radost i nada izviru iz ludosti.

Iako sam predano radio na tome da do kraja propadnem, iako sam vikao i ritao se, tako da me živo blato što brže proguta, još uvijek uhvatim sebe kako pred posve nebitnim stvarima stojim u čudu. Kako postavljam sebi pitanja, uznemiren zbog činjenice da je takvo što moguće.

Kako je moguće da mudri među nama lupetaju očite gluposti, a da i dalje budu smatrani mudracima? Kako je moguće da ovovremeni filozofi, o čijim bi se sudovima trebalo raspravljati do u vječnost, govore ono što kao budalaština biva razotkriveno ne za pola vijeka, ne u narednom mileniju, nego koliko sutra?

Većinu današnjih filozofa žitelji Divljeg zapada umočili bi u katran pa uvaljali u perje, kao što su radili sa nadriljekarima, prodavcima lažnih ljekovitih napitaka, sa onima od kojih se naši filozofi, prodavci lažne mudrosti, u bitnome ne razlikuju.

No druga su ovo vremena – u kojima je najpopularniji napitak upravo jedan od lažno ljekovitih tonika koje su na Divljem zapadu nudili nadriljekari – coca-cola, napitak koji pouzdano ne liječi ali zato pouzdano ubija. Vremena u kojima filozofi, umjesto da prosvijetle, zaglupljuju ljude, guraju ih u glupost gustu, slatku i tamnu kao coca-cola.

A onda se između mene i blaženog neznanja ispriječio esej „The Futurism of the Instant“  Paula Virilioa. Posve je svejedno jesam li dobro ili krivo, kao mudrac ili kao glupak shvatio Virilioa: čuđenja je nestalo, a sa njim još jedan dio mene jučerašnjeg.

GOVORITI O TRENUTKU

Ovako sam, ili nisam, razumio: danas više ne postoji prošlost, niti budućnost koju bi istoričari mogli pogrešno tumačiti ili proroci pogrešno najaviti. Ne postoji ni sadašnjost, koju bi analitičari mogli krivo objasniti. Postoji samo trenutak, koji će izbrisati sljedeći trenutak. Izbrisati ga brzinom koja se ne mjeri mogućnostima ljudskog uma, nego nanosekundama, mjerom računara. Ne postoji mudrost, ne postoji znanje: sve su to samo podaci. Ne postoji mišljenje, još manje umjetnost mišljenja: sve je to samo pretraga.    

Ređaju se trenuci bez kontinuiteta, trenuci koji nisu kontemporalni, nego atemporalni. Kao takvi, atemporalni dakle, oni ne trebaju one koji će ih povezati sa prošlošću, niti one koji će upozoriti na budućnost. Sa njima, prošlošću i budućnošću, naši trenuci nemaju ništa. Iz prošlosti nismo naučili ništa, u budućnosti nećemo znati ništa. Govoriti o trenutku, u trenutku – to je sve. Nema sutra koje bi nas moglo demantovati. Ono što mišljenje čini relevantnim gola je brzina. Komentarišem sve, odmah. Nije važno šta, važno je samo da je saopšteno dovoljno brzo, prije nego je trenutak okončan.

Uzmite primjer Grčke i Sirizine vladavine. Počelo je kao utopija, brzo! brzo! brzo! se pretvorilo u distopiju, pa se onda sve to iz prostopra sutra i prostora nade preselilo u sada i završilo kao još jedan fakat takozvane realnosti, takozvanog našeg trenutka.

Instant nada, instant razočarenje, instant ravnodušnost.  
Istinska gubitak nije ono što smo izgubili,nego nemogućnost da žalimo za onim što smo izgubili.

Zato ja, nasuprot mudrim glavama, mislim da nostalgija i melanholija nisu ono što nas sprječava da se borimo. Upravo suprotno. Nostalgija i melanholija su borba. Nostalgija je ono čime se boriš protiv atemporalnosti trenutka, melanholija je ono čime se braniš od lažnog entuzijazma lažnog progresa marširajućih trenutaka.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Melanholija ljevice, Andrej Nikolaidis