DNEVNIK DRHTANJA: Predizborno je vrijeme, zrak miriše na nepravdu, zato skrenite sa poznatog puta

VOTKA

Nemojte piti votku. Nemojte je barem piti u ogromnim količinama dok vam se sparina lijepi uz tijelo. Nećete tako uspjeti pobjeći. Možda, jedino, nakon par dana počnete drhtati.

CESTE

Ponekad skrenite s poznatog puta. Čak i kada idete na poznato mjesto odvezite se tamo nekom sporednom cestom na kojoj vam put u glavi nije unaprijed isječen u etape. Vidjet ćete koliko je pustih mjesta u vašoj zemlji. Vidjet ćete i kako je nebo tu nekako drugačije sivo i, siguran sam, jedino što čovjek može je prezirati usud koji ga je iz majčine utrobe izbacio među ta surova brda i sprženu vegetaciju. Stid me je priznati ali prvi sam put prije nekoliko dana prema Korčuli išao rutom preko Stoca, Ljubinja, Ravnog, preko prijelaza Čepikuće do prvog poznatog mjesta, a to je u našem slučaj bio most Bistrine. Svo sam vrijeme razmišljao da je u tim predjelima život mogućno bio oduvijek surov, ali isto sam tako siguran da se u nekim vremenima tu živjelo s više osmijeha. Osmijeh na licima ljudi učinio bi krajolik manje surovim.

CINIZAM MALOG ČOVJEKA

Predizborno je vrijeme. Najteži je to period u životu bosanskohercegovačkog čovjeka. Zrak počne mirisati na nepravdu. Trojka iz pakla iz etera nas bombardira frazetinama za koje misle da će koristiti njihovim partijama i tako to ide u krug već dvadesetak godina. Dvadesetak je to godina tjeskobe. Tjeskobe koju izaziva ponajviše cinizam malog čovjeka, činjenica da živimo u nepovjerenju, nevjerovanju, podozrivi prema svakoj mogućnosti da postanemo drugačiji ljudi. Te kreature kakve smo postali stvorili su upravo ovi koji neprestano govore o europskoj budućnosti Bosne i Hercegovine koju sve više pritišće tama koja dolazi iz nutrine ljudi koji u njoj žive. Od te tame često poželim pobjeći. Od nje najčešće i zadrhtim. Jer kakav je to život ako ne možemo iskreno razgovarati i vjerovati jedni drugima da imamo časne namjere.

FAKTOR

Bježim ponajviše od vijesti iz domovine. Ali čitam zadnjih nekoliko tjedana da se u Sarajevu pojavila neka ekipa koja želi postati neki faktor i odlučivati o tome tko i što i kako u Bosni i Hercegovini može misliti. To su nekakvi novinarski specijalci s jasnim zadatkom koga se ima pomesti iz javnog života, tko je i zbog čega nepoćudan, tko je neprijatelj a tko temeljni narod u Bosni i Hercegovini. Možda su takvi tikvani nacrtali slabo vidljivu zelenu petokraku na fasadu moje kuće. Valjda tamo, u tim rupama iz kojih oni izniču, vlada nestašica crvene boje. Valjda gazde ovih novoustanovljenih faktora ima kakve koristi od onih koje faktori brane od nepoćudne javne misli koja se usudi kritizirati gospodare života i tjeskobe u Bosni i Hercegovini.

DOMOVINA

Domovina je duševno oboljenje. Ja bih je barem tako kategorizirao. Sukladno tomu i patriotizam, mimo osnovnih građanskih prava i dužnosti, smatram duševnim oboljenjem. Zato me je valjda pripala muka od slogana pod kojim su naši sportaši ispraćeni na Olimpijske igre. PatRIOtizam. To dobijete kad bosanskohercegovački mozak razmišlja o Kopakabani.

STIJEG

Jeste, i sam znam biti ciničan. Kad stignem na feštu u korčulansko ljetnje kino mom mostarskom mozgu prvo upadne u oči veliki hrvatski stijeg koji se vijori na kuli iznad kina. Ciničan mozak stvari povezuje ovako: hrvatska zastava i gomila rasplesanih Beograđana pod njom jeste jednako – zamisli da stijeg s jarbolom padne (bila je vjetrovita noć) i ozljedi desetak rasplesanih ljudi, tko bi poslije objasnio da se to dogodilo slučajno.

NAPRIJED U 19. STOLJEĆE

Sad me spopalo da smislim slogan za predstojeće lokalne izbore u Bosni i Hercegovini. Najbolje rješenje, koje plastično opisuje namjere naših političara, možete pročitati u naslovu ovog pasusa.

BOMBARDIRANJE

Sinoć je u splitska Tri volta za stolom izneseno zanimljivo rješenje. ISIS bi trebalo bombardirati paketima punjenim čvarcima i rakijom. Čisto kao eksperiment. Nije lijepo, ali je zato glupo i smiješno. Takve stvari ljudima padnu na pamet kad neobavezno sastanče po kafanama.

ROWLAND S. HOWARD

Posljednjih nekoliko tjedana opsjeda me pjesma „Shivers“. Kao da poznajem mjesto s kojeg dopire ta tama. Kao da živim na takvom mjestu. Ova me pjesma opsjeda poput misli o bježanju. Čovjek ima od čega pobjeći, ali nema kamo.