Rovinjska oluja

Sjećanje na Dašu Drndić: Žena sa najprkosnijim osmijehom na svijetu

Piše: Marko Tomaš

Marko Tomaš o rovinjskoj oluji i ženi sa najljepšim i najprkosnijim osmijehom na svijetu - Daši Drndić

Mogao bih, recimo, sada o onoj znački na njezinom reveru dok prima Orden Stjepana Radića iz ruku  hrvatske predsjednice. O izrazu lica dok je fotografiraju s predsjednicom. O tim tihim, malim znacima otpora. 


Mogao bih o njenom ocu u čije je ime primila Orden, o čuvenom istrijanskom antifašistu Ljubi Drndiću, čovjeku kojeg nitko nije mogao pokoriti baš kao ni nju. Mogao bih o tome kako su oboje, na neki način, otpor pružali u ilegali. Stari Ljubo u sred okupirane Istre, a Daša, žena s naljepšim i najprkosnijim osmijehom na svijetu, u sred trajne okupacije zdravog razuma. 

Mogao bih možda baš o tomu kako je, čini se, herojstvo nasljedno i prenosi se s oca na kćer. 

Mogao bih o tomu kako su je na ovim prostorima izbjegavali nagraditi za života, jer strah da, ako ona i njezino djelo postanu mjera stvari, drugi u književnosti nemaju što tražiti bio je isuviše muški, mali, podal i kmezav.  

Mogao bih i o tomu kako sam se rasplakao kad sam čuo tu vijest koju smo već dugo očekivali. O tomu da sam se rasplakao jer me je uhvatio strah, jer više nema njezine drskosti i nepokolebljivosti i riječi kojima nam uliva snagu i ohrabruje nas. 

Mogao bih o njenim reakcijama na pomen bilo kakve nepravde, o načinu na koji tada istisne psovke kroz usta, a da to nikada nije vulgarno. 

Mogao bih i o tomu kako je govorila da nju neće obične prehlade i takve trice i kučine već samo oni najopasniji protivnici. O tomu kako je jednom rekla ljekaru da se on bavi njezinim dijagnozama jer ona ne misli još putovati zato što ima još jednu knjigu za napisati. 

I o mom osjećanju privilegiranosti jer sam je imao prigodu poznavati i družiti se s njom. 

Svašta bih mogao kako bih napisao pomen dostojan naše intimne narodne heroine. I opet to ne bi bilo ni blizu adekvatno. Ostavila je iza sebe djelo koje je najbolji pisani spomenik njezinoj snazi i hrabrosti. 

Ali radije ću vam ispričati priču o jednoj rovinjskoj oluji iako znam da ona nije voljela da se privatne stvari iznose u javnost ali ovo je priča o ljepoti života pa se nadam da mi neće zamjeriti.

PRIČA O JEDNOJ ROVINJSKOJ OLUJI

Dan smo proveli na otočiću Sveta Katarina. Moja Suputnica i ja. Bilo je to prošlog ljeta. S tetom Irenom i Dašom smo se dogovorili provesti veče. Daša se teško kretala, ali tko ju je znao zna da ju to nije moglo natjerati da odbije poziv na druženje i večeru. Nije ju to moglo natjerati ni da se odrekne cigareta i poneke kapljice vina. U Rovinj smo se vratili nešto prije dogovorenog susreta pa smo šetali i gubili se u masi turista koja se zajedno s nama kuhala po uskim ulicama. U jednom trenutku smo shvatili da ćemo zakasniti pa smo se stuštili prema Velikom molu na kraju kojeg smo se dogovorili naći s tetom Irenom i Dašom. 

Spuštala se večer i ljudi je na ulici bilo sve više ali njih nije teško prepoznati u masi. Dva najvedrija i najobješenjačkija osmijeha i pogleda na svijetu prepoznao bih među milijunima ljudi. Čovjeku se kad ih vidi otme isti takav osmijeh. Bile su dotjerane kao i uvijek ali izbor mjesta za večeru bio je puno jednostavniji nego što bi to izgled bilo koga od nas odavao. Lako smo se složili da odemo na mol gdje su se pod malim šatorom na roštilju pržile srdele i odresci tune koje su potom servirali na plastične tanjire s debelim komadima bijelog kruha. Piće se služilo u plastičnim čašama a na molu su bili poredani vikendaški stolovi na rasklapanje za kojima su se ljudi hranili tom jednostavnom ali za mene najiskrenijom i najukusnijom hranom. 

Nadomak tog neobičnog, improviziranog restorana susreli smo prijateljicu tete Irene, Fikretu, koja nam se pridružila. Daša, Fikreta i ja smo otišli i sjeli za jedan od stolova na molu, a teta Irena i Suputnica su stale u red da nam kupe hranu i piće. Piće je stiglo brzo a hranu je valjalo još pričekati. 

Dugo se nismo vidjeli pa smo pričali o koječemu ali pažnju nam je privukla oluja koju smo vidjeli u daljini, tamo negdje, na moru. Kretala se prema nama ali Daša je tvrdila da će nas zaobići. Ali prevarila se. Lude su te ljetne istarske oluje. Prvo je stigao vjetar koji je puhnuo tako da nam nije prevrnuo plastične čaše već je samo izbio piće iz njih kao da se duhovi poigravaju s nama. S pićem je u more odletio i moj omiljeni šešir za kojim je Daša htjela krenuti ali šešir je kao i ja očito htio biti mornar pa je jako brzo završio među privezanim barkama. 

Valjalo se evakuirati. Počela je kiša koja se pojačavala, a teta Irena i Suputnica su još čekale hranu koju su već bile platile na kasi (hranu se preuzimalo uz unaprijed plaćeni račun, o, prokleta fiskalna diktaturo!). Došle su na red kad je već krenuo ozbiljan pljusak. Svi izuzev nas i osoblja tog objekta kolektivne ishrane već su pobjegli u obližnje kavane ili se skrili pod voltima okolnih zgrada. Naša jedina šansa je bila da se skrijemo pod strehu obližnje policijske stanice. Fikreta je bila brža od nas pa nam je i nestala iz vidokruga. A mi smo pod strehom ispred policijske stanice gledali kako oluja počinje bacati barke u zrak, kako odnosi stolove s mola, prevrće bicikla i nezaštićene skutere. Udarala je direktno u nas. Noge su nam bile potpuno mokre a onda se iza vrata pojavila policajka koja je dežurala u stanici. Zamolili smo ju da nas pusti unutra obzirom na starije dame koje su bile s nama. Za divno čudo i protivno pravilima vrata stanice su se otvorila i mi smo ušli unutra. 

Mislim da mi je to bio prvi put u životu da sam dobrovoljno ušao u policijsku stanicu. Hodnik u koji smo ušli bio je pun vode. Oluja je nanosila kišu ispod vrata a policajka, nakon što nas je ponudila da sjednemo,  pokušavala je nanose kiše običnim mopom skupljati u kantu. O, kako je kivna bila, pa stotinu puta im je govorila da nešto učine s tim vratima, rekla je i čistačicama da nabave više krpa kako bi bilo lakše skupljati nanose kiše i sve tako. I, što drugo da radimo nego da budemo socijalistički kolegijalni, odlučili smo joj pomoći. 

Daša je tada odlučila skinuti periku kako joj ne bi pala u vodu. Na glavi joj je tek počela rasti nova kosa. Ali uvijek je imala takav stav da nikada i ničim nije izazivala žaljenje. Nema te bitke koju ona ne može izboriti! Periku je odlučila staviti, zamislite, na moju tintaru. Otišao sam se pogledati u ogledalo. 

Isti Rajko Dujmić! 


Stanicom se prolomio smijeh. Bili smo gladni i zdušno skupljali vodu. Teta Irena, Daša, Suputnica, policajka i ja. Ja sam uglavnom odnosio kante pune vode i istresao ih u wc. No, oluja je trajala i voda je počela prekrivati sve prostorije u stanici. Tek tada sam se dosjetio da nekako probamo zakrpati tu rupu ispod vrata. Nagurao sam tamo sve moguće krpe i papire koje smo pronašli u stanici. Daša i Suputnica su pokušavale utažiti glad kikirikijem koji je moja, uvijek oprezna, Suputnica izvadila iz cekera. 

Tad je nastala Dašina fotografija pod nazivom „Pjesnik u tranziciji“. Na njoj sam ja s njezinom frizurom na glavi, mopom i kantom u rukama. Teta Irena je rekla policajki kako joj vrlo znani pisci pomažu u čišćenju stanice na što je ova odgovorila pričom kako je i ona u školi pisala poeziju ali onda suprug, djeca, posao i tako, znate već. I dalje je pominjala svece čistačicama. Već smo se mogli opustiti jer kiša više nije nadirala kroz vrata pa smo uspjeli pokupiti svu vodu. A onda smo se sjetili našeg automobila kojeg smo parkirali prvi red do mora. Znači, val zapljusne rivu, preleti preko automobila i povuče ga za sobom u more. To je bio mogući scenarij. Od blesave situacije u kojoj smo se našli uhvatio nas je onaj duboki, iskreni smijeh kao kad sreća što je živ izbije iz čovjeka. Sve je bilo tako prekrasno ludo. Ta oluja, naši životi, naše mokre noge, baš sve. 

Kako je naglo došla oluja je tako i stala. Izašli smo pred stanicu srdačno pozdravivši našu domaćicu za koju se nadam da joj ovaj tekst neće stvoriti probleme na poslu. Budući je uspjela sačuvati računa za našu potopljenu večeru teta Irena je otišla do napola razbijenog šatora gdje su joj ljudi bez ikakvih problema refundirali nepojedenu večeru. Nakon svake nevolje ljudi postanu nekako dobrohotni i srdačni i kao da im ništa ne predstavlja problem. Kad vidiš takvu oluju shvatiš koliko smo sitni i maleni pod zvijezdama i da čovjek nikada ne može postati sila jača i veća od prirode. 

Odnekuda se pojavila i Fikreta. A što smo drugo mogli nego otići negdje na piće, možda i večeru ako oluja nije objavila fajront u gradu. Pokušali smo ući u jednu kavanu, slastičarnu, što li ali je konobarica bila neljubazna pa smo usvojili moj prijedlog da ipak pokušamo nešto večerati. Periku sam već ranije vratio Daši. Automobil smo odlučili zaboraviti na neko vrijeme pa valjda nije, meni se takve stvari ne događaju. 

Hodali smo mokrim ulicama i naišli na jednu baštu koja nije bila potpuno potopljena. Jedra koja su je prekrivala nisu bila u potpunosti strgana. Kavana se po prezimenu vlasnika zvala Calisona. Daša se srdačno pozdravila s vlasnikom. Djelovali su kao neki kult, predstavnici endemske vrste dok su se pozdravljali. Opet me špotala što ju persiram. Što nju briga što su mene tako vaspitali, družimo se već dugo i za tim nema potrebe a i činim da se osjeća staro. Bili smo vedri i nasmijani. Naručili smo savor od srdela i bijelo vino i mineralnu vodu i kasnije nam se bilo nekako teško rastati. Kovali smo plan kako ćemo konačno dovesti Dašu da vidi Mostar, jer od svih gradova baš u Mostaru nikada nije bila. Računali smo da bi to bilo moguće ovog proljeća, eventualno početkom ljeta, prije paklenih mostarskih vrućina. Samo da obavi neke stvari i da joj bude malo bolje, gnjave ju tim terapijama ali evo, još malo, pa će i to proći... 

Kasnije smo smsom izvijestili da je atumobil prošao morepraonicu ali je ostao na svom mjestu i odvezao nas prema unutrašnjosti Istre. Svi smo bili sretni što smo živi. Onako kako bi to trebalo biti i inače. Zato što je oluja lijepa i Rovinj i Istra i cijeli svijet je lijep i mi znamo biti lijepi i život. Neka smo ga slavili i uvijek to trebamo činiti.

NJEZIN ŠIROKI OSMIJEH

Nisam detaljisao ni o čemu s početka ovog teksta. Ispričao sam vam ovu kratku priču da znate kako posebne trenutke možete doživjeti samo s posebnim ljudima. Priča je to o jednoj od naljepših noći koju smo proživjeli proteklih par godina. Vedra priča. I takva mora biti jer kad pomislim na nju, koja se uvijek bunila što sam joj persirao, prvo čega se sjetim je njezin široki osmijeh. 


(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Marko Tomaš, Daša Drndić, Čitaonica Žurnal