Sefke Records

Zapisi iz čekaonice: Očajnički tražeći fizikalnog terapeuta

Piše: Selvedin Avdić

Tamo negdje, u lavirintu šaltera, čekaonica i ordinacija, iza nekih vrata, pokriven zavjesom od uputnica čeka moj fizikalni terapeut. Nakon očajničke potrage nisam ga uspio pronaći

Slomio sam zglob na desnoj ruci. Znam i sam, nije to neka pretjerano važna vijest - nit povreda spada u kategoriju medicinskih fenomena, niti je moja ruka posebno značajna za dalji razvoj civilizacije.  Nisam joj ni ja pridavao pretjeranu važnost, više su mi smetali loši vicevi koje su mi upućivali čak i sasvim površni poznanici na ulici čim vide gips na desnoj ruci. Nije ni vrijeme ni mjesto da analiziram strukturu tih šala, želio bih pisati o našem zdravstvu a ne o perverznom stanju uma u kojem nam se nalazi nacija.      

POTRAGA JE POČELA

Kada sam skinuo gips, ljekar mi je rekao da rana “baš fino zarasta”, ali da ću morati proći “ciklus fizikalnih terapija”. Bio sam vedar i čio kada sam napustio ordinaciju, kako ne bi, jer šale će prestati, bol će minuti, uskoro će godišnji, sunce nade ozarilo je horizont budućnosti, ako me razumijete. S punim pouzdanjem u efikasnost našeg zdravstva, za koji odvajam 16,5 procenata od moje bruto plate, odvažno sam se uputio u  labirint njegovih čekaonica, šaltera, ordinacija, u kojem ću pronaći mog fizikalnog terapeuta. Bio sam siguran u to, nisu me mogli poljuljati ni sarkastični osmijesi starijih članova moje šire familije.  

FAZA I

- Telefonirao sam u ordinaciju mog porodičnog ljekara i najavio dolazak po uputnice.

- Sutradan, odmah s posla otišao sam po uputnice. U čekaonici su sjedila dva pacijenta, bradati mladić ganjao je pokemone po telefonu, starac je vrtio vrh štapa na pločicama. Ljubazna doktorica mi je napisala uputnice i upozorila me da moram biti discipliniran i obaviti kompletnu fizikalnu terapiju. Dobro je počelo.

- Zamolio sam da, zbog “rješavanja zdravstvenih problema” dobijem slobodan dan na poslu. Odobreno mi je bez problema, očigledno imam sreće da radim sa empatičnim ljudima.

FAZA II

- Prva uputnica nalagala je da odem u polikliniku gdje će mi rentgenski snimiti bolne kosti. Rano ujutro uputio sam se tamo, predao uputnicu na šalter, sjedio pola sata u čekaonici, snimio zglob, vratio se u čekaonicu i nakon pola sata dobio snimak.

- Druga uputnica zapovijedala je da odem u stacionar gdje će mi “specijalista odrediti fizikalnu terapiju”. Logično, ko će drugi, neće valjda porodični ljekar, on ne raspolaže sa specijalnim znanjem o prelomima, mislio sam. Sa snimkom pod rukom javio sam se na tamošnji šalter gdje sam, doduše blago, ukoren što kasnim. Čekao sam sat vremena, dok iz zvučnika nije stigla zapovijest da pređem u susjedni hodnik i čekam ispred sobe 10. Tu sam čekao još 45 minuta i  ušao kod ljekara koji nije odgovorio na pozdrav nego odmah naredio da pokažem ruku. Nudio sam svježe urađeni snimak zgloba koji “fino napreduje” ali on ga nije zanimao. Pomalo gadljivo gledao je ruku, što apsolutno razumijem jer nije izgledala pretjerano privlačno onakva ćosava, sparušena i pjegava nakon nošenja gipsa. Nakon pet sekundi takvog “specijalističkog ispitivanja”, oborio je pogled na pisaću mašinu, glasno kucao i istovremeno govorio. Od njegovog izlaganja razumio sam samo riječ “aspirin”. Odlučno je izvukao papir iz mašine.

- Bila je to nova uputnica! Na njoj je pisalo da mi je potrebna fizikalna terapija. Dok me je gurala iz ordinacije sestra mi je rekla da uputnicu odnesen svom porodičnom ljekaru.

FAZA III

- Određen mi je novi cilj i nije bilo razloga da ga ne ispunim. S novom uputnicom stigao sam na šalter ambulante, ali tamo su mi rekli da dođem za dva sata, jer tada radi "moja doktorica".  Dopalo mi se kad sam čuo da imam vlastitog ljekara, to mi je ulijevalo osjećaj sigurnosti, a neću lagati, osjećao sam se i nekako posebno, kao Michael Jackson.
 
- Vratio sam se za dva sata, a onda su mi na šalteru rekli da sam se morao javiti dan prije i zakazati termin. Rekao sam da jučer nisam ni znao da ću ih morati posjetiti. To objašnjenje nije impresioniralo medicinsku sestru. Objasnila mi je da ću, zato što nisam zakazao termin, morati čekati dok se ne isprazni čekaonica, da je  to pravilo koje se mora poštovati i da zbog toga ne trebam biti nervozan.  Čekao sam, pravilo je pravilo.  Kada su svi pacijenti, nakon dva sata, napustili ordinaciju, uspio sam doći do doktorice koja mi je dala – novu uputnicu! Ovaj put za pravog, pravcatog  fizijatra. A od fizijatra do fizikalnog terapeuta neznatan je korak, kontao sam.

- Dan nije gotov, bodrio sam se, tamo negdje, iza nekih vrata, pokriven zavjesom od uputnica čeka moj fizikalni terapeut. Sa novom uputnicom vratio sam se u polikliniku, gdje sam proveo to jutro, i predao sve na šalter. Pitali su me ko me poslao tu i zar ne znam da je kod njih velika gužva, da je u toku sezona godišnjih odmora, pa  radi samo jedan ljekar. Odgovorio sam da su me poslali ljekari, od kojih je jedan čak “specijalan”. Za svaki slučaj sam dodao da se izvinjavam što sam slomio zglob baš u sezoni godišnjih odmora.  Na kraju sam sestru zamolio da mi, bez obzira na moju toliku nesmotrenost, ipak pomogne jer me boli ruka i da bih bio jako sretan kada bi ona pravilno srasla. Čini mi se da se sažalila na moju sakatost jer je uzela uputnicu i šmugnula u neki, meni sasvim nedostupan, hodnik. Izašla je nakon petnaest minuta i rekla da će me doktorica primiti za tri dana, tačno u 17 sati i petnaest minuta.

- Dan se primicao svom kraju. Sunce je tonulo iza Mittalovih dimnjaka. Zglob me lagano peckao.

FAZA IV

- Tri dana su prošla. Evropa je strahovala od novih terorističkih napada, Erdogan je češljao Tursku tražeći pučiste, Konaković je higijenski trijebio pse, oluja sa gradom uništila je bašte oko Zenice...

- U 17 sati sjeo sam u čekaonicu, ponizno vjerujući da je bolje da ja čekam nego doktorica koja sama radi u sezoni godišnjih odmora. Unutra neki fini svijet, da se pohvalim, bio sam najmlađi u toj prostoriji. Blago su se nasmiješili kada sam im rekao da imam zakazan pregled za 17 sati I 15 minuta.

- Upoznao sam dvije krasne starije gospođe. Jedna mi je, vješto kližući prstom po “samsungu” pokazala fotografije svojih unuka, a od druge sam saznao najvedrije anegdote iz života njezinog mačka Lakija.

- Vrijeme je prolazilo, nestalo nam je tema za razgovor, fotografija i anegdota.

- U 19 sati pitao sam svoje sapatnike da li uvijek ovako dugo čekaju. Ponekad i duže, rekli su mi.

- Nakon tri sata čekanja konačno sam ušao u ordinaciju. Doktorica je bila jako umorna. Ipak je uzela papir i napisala mi novu uputnicu koja je vodila, vjerovali ili ne, ali ravno do fizikalnog terapeuta.

- Zgrabio sam uputnicu, otrčao na šalter, predao je sestri i zatražio da vidim terapeuta. Ona je podigla obrve, kako se obično radi kada je neko začuđen, i rekla mi da to ne ide tako, da postoje procedure i pravila. Dobio sam broj telefona na kojem će mi se sutradan, tačno u 15 sati, javiti fizikalni terapeut.

- Iako umoran, bio sam sretan. Konačno ću sresti fizikalnog terapeuta. Zamišljao sam da izgleda kao ona božanstva kad ih nacrta Moebius.



FAZA V

- Na onaj broj telefona nije se javio fizikalni terapeut. Javila se sestra koja mi je rekla da moram ponovo telefonirati za pet dana kada će mi terapeut, ukoliko bude u mogućnosti, “pokušati” odrediti termin za terapiju. Znate, sezona je godišnjih odmora, još jednom je napomenula. Prije nego što je spustila slušalicu upozorila me je da ću, ukoliko dobijem terapiju, morati platiti participaciju.

- I ja sam spustio slušalicu u njeno ležište.


SMIRAJ POTRAGE

Prijatelj mi kaže da u “privatnoj praksi” mogu dobiti fizikalnu terapiju u terminu koji mi odgovara i da neće biti mnogo skuplja od “participacije”. Rekao sam mu da, ako to uradim, to će značiti da odustajem od našega zdravstva, za koji godinama odvajam 16,5 procenata od  bruto plate a samim tim da sam definitivno izgubio povjerenje u državu i njene mahanizme.

"U pravu si. Nastavi ovako. Šta te briga, nisi profesionalni sportista", utješio me prijatelj.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Sefke Records, Selvedin Avdić