Melanholija ljevice

Potlačeni i siroti: Belaj je ime poretku u svijetu

Piše: Andrej Nikolaidis

Od laži se gradi poredak u svijetu, veli Kafka. Tako je, učitelju, tako i nikako drugačije, a tome još dodajmo: belaj je ime poretku u svijetu. Vladati svijetom znači kontrolisati belaj

Danas ćemo o potlačenima i sirotima. Jer oni su ista govna kao i povlašteni i bogati.

Jedan.

Tijuana je nesiguran i siromašan grad. U koji je ovih dana stigao karavan migranata iz Centralne Amerike. Migranti žele Meksiko napustiti što prije: Amerika je zemlja u koju su se zaputili.

U Tijuani su ih dočekali antimigrantski protesti. Protestanti, stanovnici Tijuane, Meksikanci, od kojih svaki, pretpostavićemo sa velikim izgledima da smo u pravu, ima ponekog rođaka koji je ilegalno iselio u Ameriku, nosili su meksičke zastave, pjevali nacionalnu himnu i tjerali migrante uzvicima “van, van” i “ne želimo vas ovdje”. Protestanti su migrantski karavan nazvali “invazijom” – baš onako kako ga je imenovao Donald Trump. Razlika između Trumpa i protestanata u Tijuani je u sljedećem: američki predsjednik invazijom smatra i ilegalne ulaske Meksikanaca u svoju zemlju, dok stanovnici Tijuane smatraju da je invazija kada migranti dođu u njihov grad, a nije kada oni migriraju u neki američki.

Kako možemo pogledati na theguardian.com (https://www.theguardian.com/global/video/2018/nov/19/we-dont-want-you-here-mexicans-protest-against-migrant-caravan-video), siromašni stanovnici Tijuane o migrantima misle isto što i dobrostojeći evropski i američki fašisti: da su oni “prljavi, nezahvalni i opasnost” za Tijuanu/Evropu/Ameriku. 

Dva. 

Asia Bibi, hrišćanka iz Pakistana, provela je osam godina u zatvoru zato što je osuđena za blasfemiju. Ona se, dok je brala voće, posvađala sa drugim beračima. Koji su bili muslimani. Ovi su je optužili da je pila iz iste čaše kao oni. Što njoj, kao hrišćanki, nije dozvoljeno. Potom je Asia, navodno, rekla nešto uvredljivo o islamu. Pa je osuđena na smrt. Kada je vlada odlučila da je ipak ne pogubi, izbile su goleme i nasilne demonstracije. Protestanti su tražili njenu smrt i nosili transparente na kojima je prikazana omča oko njenog vrata.

Kada iz Pakistana budu migrirali u Evropu, ljudi koji su na ulicama tražili smrt Asiae Bibi, biće vrlo nezadovoljni zbog toga što su im, kao muslimanima, među evropskim posthrišćanima ugrožena vjerska i ljudska prava.

Sociolog René Girard, čiju smo knjigu “Promatrah Sotonu kako poput munje pade” više puta posjećivali u serijalu Melanholija ljevice, tvrdi kako je istorija tako nesretna i beznadna između ostalog zato što se odvija u “mimetičkim ciklusima”.

Po Girardu, čovjek se ne razlikuje mnogo od kukca u Del Torovom filmu ”Mimic” – Del Torov kukac oponaša ljude, dok čovjek oponaša bližnjeg svog. Kukac na filmu to čini ne bi li ostao neprimijećen u Njujorku, u ljudskom mravinjaku, dok čovjek to čini jer je vođen mimetičkom žudnjom. U najkraćem: čovjek želi ono što drugi čovjek ima. Naravno, čovjek ne da i spreman je silom braniti ono što on ima a drugi čovjek želi. Što ga ne sprječava da i on želi ono što drugi ljudi imaju.

Ta “tuđe hoćemo – svoje ne damo” životna filozofija ljudsku vrstu dovodi u stanje permanentnog rata svih protiv svih. Tu činjenicu traljavo prikrivaju takozvana kultura, takozvana civilizovanost i takozvano međunarodno pravo. Šta su bila sva velika carstva, ona koja su nas “civilizovala”, nego istorijski trijumfi tuđe hoćemo - svoje ne damo principa? Kako se, ako ne tako, akumuliraju velika bogatstva? Zašto istorija kao velike pamti one koji su od drugih najviše otimali, ako ne stoga što su oni heroji principa koji je pokreće, mračne želje za onim što pripada drugome? Zašto su, ako ne zbog toga, počinjali i danas se vode ratovi? Ta nisu valjda zbog lijepih Grkinja, kao kod Homera? Naravno, šalim se: i taj je rat počeo otmicom žene koju je jedan imao, a drugi želio. 

Od laži se gradi poredak u svijetu, veli Kafka. Tako je, učitelju, tako i nikako drugačije, a tome još dodajmo: belaj je ime poretku u svijetu. Vladati svijetom znači kontrolisati belaj.

Kada je poredak ugrožen i pred pucanjem, biće očuvan tako što će se rat svih protiv svih preokrenuti u rat svih protiv jednoga. Pred svjetinu će biti bačen takozvani žrtveni jarac. Ta se priča iz arhaičnih mitova preliva u Bibliju, gdje ulogu žrtve ima Isus. Ono što biblijsku priču o raspeću čini drugačijom je visina uloga: žrtvovani je Sin Božiji.

Ni sami Bog, čak ni svojim zapovijestima, od kojih posljednja kaže “Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga!” nije uspio prekinuti poredak mimetičkih ciklusa.

Zato se njegov sin žrtvuje za ljude, ne bi li ovi nadalje pošli za njegovim primjerom, pa umjesto nevaljalce, oponašali njega. No ne bi ništa od toga: pokažite mi normalna čovjeka koji bi radije završio na krstu nego na tuđoj ženi?

Akti nasilja nad žrtvenim jarcem donose crnu katarzu - oni ponovo učvrste zajednicu. Problem je u tome što je katarza lažna, a njeni efekti prolazni. Stvar će se ponoviti. Zato Girard istoriju promatra kao, rekosmo, niz mimetičkih ciklusa, kao beskonačni loop, nesretnu sekvencu u koju smo zaglavljeni i na čije smo ponavljanje osuđeni.

Danas smo usred loopa. Tijuana, Pakistan, Amerika, Evropa, uspon fašizma, sve je to, kao toliko puta kroz povijest, dio mimetičkog ciklusa. Koji, uvijek, završi nasiljem. Stoga nemojte imati iluzija: nasilja će biti, za nasilje se spremite.

Čini se da se čovječanstvo – i bogati i siroti i moćni i slabi - napokon okupilo oko jedne ideje. 

Koja glasi: čovjeku u nevolji nije vjerovati.

Jer taj je na sve spreman.

Stoga, što rekao Kennedy: nemoj se pitati šta možeš učiniti za čovjeka u nevolji, nego šta on može učiniti tebi.

Stoga, što nije rekao Isus: boj se bližnjeg svog. 

Priče iz Tijuane i Pakistana uče nas da nema “vječite žrtve”. Nećete zamjeriti na autocitatu. 

“Sin”: “Svako je dželat i svako je žrtva, svi zlostavljaju sve. Sadista će se kad-tad osjetiti kao mučenik, martir će, poživi li dovoljno dugo, počiniti svinjarije zbog kojih će ga drugi po zlu zapamtiti”.  

Činjenica da si bio žrtva ne iskupljuje, nego obavezuje. To što si bio zlostavljan ne znači da imaš pravo zlostavljati. “Biti žrtva” ne znači pravo na etički popust. 

Autocitat, “Mađarska rečenica”: “danas kao da svi jedino žele biti žrtve, danas se na sve gleda jedino kao na žrtve, pa se čak i nad serijskim ubicama prolivaju suze, ta i oni su, po pravilu, bili zlostavljani kao djeca, danas svi sa najvećom strašću brane svoj status žrtve, kao da je biti žrtva samo po sebi najveća vrlina, koja u sebi objedinjava i vrijednošću nadzilazi sve druge, tako da osvrneš li se oko sebe, vidjećeš: svuda naokolo tako mnogo kuknjave, tako malo vrline, tek orgija kuknjave, svi su za nešto zakinuti, nešto im nije priznato, nešto im se poriče, dok svijest o tome da se stvari mogu mijenjati na bolje samo askezom, trudom i borbom nestaje pred našim suzama ispunjenim očima boje sućuti “. 

(zurnal.info)  

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Andrej Nikolaidis, Melanholija ljevice, Čitaonica Žurnal