Na ljetnoj sam pauzi. Mislim, 60 minuta se ne emitira tokom ljeta i, manje-više,osjećam se „opušteno“. Ali kako da budeš sretan u zemlji nesretnih ljudi gdje Bosna i Hercegovina nesumnjivo pripada. Sjećam se ljeta 92., kada nam je, sad već rahmetli, dragi komšija, na vrata donio glavicu zelene salate, paradajz, glavicu luka i dvije-tri mrkve. Sjećam se, bili smo tada familijarno iznenađeni, bolje reći oduševljeni, a na pitanje otkud ovo, komšija je kratko odgovorio: Ma, ne možeš biti zadovoljan dok su oko tebe ljudi gladni i nesretni“, okrenuo se i otišao...
Tako je to nekad hodalo, u Sarajevu, u Bosni, a vjerujem i u Hercegovini, u prijeratnom miru i u ratu, sve dok nam globalizacija nije mozak popila i od svih nas načinila robote programirane za rješavanje vlastitih problema i, hajmo biti iskreni do kraja, bijednike kojih se ne tiču tuđi problemi i tuđa neimaština.
Bračni par Spahić iz okolice Visokog sa pripadajućih osmoro maloljetne djece (najmlađe ima oko dvije godine i, osobno sam se uvjerio, neprestano spava) već pet dana ispred takozvane Zgrade institucija BiH, pod vedrim nebom, bezuspješno pokušava skrenuti pažnju na svoju užasnu sudbinu. Prvih dana Spahići su se besmisleno nadali da će im neki preplaćeni državni birokrata riješiti sve životne probleme. To se, naravno, nije dogodilo!
Kako su dani prolazili građani Sarajeva (da, da, govorimo o istim onim Sarajlijama koji su četiri godine gladovali pod četničkom opsadom i pljuvali sve evropske vlade zato što ne razumiju naše muke), te su, dakle, Sarajlije pokazivale sve više ravnodušnosti prema nesretnoj obitelji Spahić, prema djeci koja su spavala i još uvijek spavaju pod vedrim nebom, usred glavnog grada države koja se još uvijek zove Bosna i Hercegovina. Hajmo malo bit konkretni! Zamislite vlastito maloljetno dijete koja spava pod vedrim nebom. Zamislite da Vaše dijete leži na travi i da ONO jadno, nesposobno, nikakvo, od tebe, od kojeg očekuje kaakvu-takvu pomoć,čokoladu, sok, ljudsku riječ, da od tebe, dakle, doživi da ga obiđeš kao fekaliju...
Zamislite, uostalom, da vaše dijete očekuje pomoć od bilo kojeg aktuelnog zvaničnika Bosne i Hercegovine? A Spahići su, nažalost, došli dotle i nema im dalje. Armela, Amina, Belmina, Belmin, Ajdin, Nedim, Aida i Amar još uvijek borave tu, u centru Sarajeva, pred takozvanom državnom vladom, na otvorenom, dok svi mi pored njih, što bi narodna kazala, prolazimo kao pored turskog groblja. I zato ne treba da nas čudi što će, recimo, kompromitirani smijenjeni državni ministar Tarik Sadović u narednih godinu dana ništa ne radeći u džep strpati 60 hiljada maraka, dok će se ispred zgrade (u kojoj on prima ničim zasluženu platu) osmero djece Spahići skapavati na suncu i provesti noć pod golim sarajevskim nebom. Nebom koje je nakada bacalo svjetla daleko a koje danas, barem na primjeru nesretne porodice iz okoline Visokog, ne predstavlja ništa drugo nego totalni mrak i samo mrak...
Kako bi barem pokušali razbiti taj strašni mrak, okupimo se sutra,u srijedu, 5.avgusta, na Marjiin Dvoru, u pet do dvanaest, u jedanaest sati i 55 minuta, i dokažimo da je Sarajevo još uvijek u stanju da ne dozvoli da djeca, bilo čija, spavaju pod vedrim nebom. Sutra ćemo vidjeti gdje smo, sutra ćemo saznati šta smo... Koliko nas bude, biće! I to je jedino što nam je preostalo. Jer političke stranke su, kako pozicija tako i lažna opoziocija, na dugom godišnjem odmoru negdje daleko, tamo gdje je prilično skupo i gdje Sphići nikada stići neće... Ostali smo samo mi, građani Bosne i Hercegovine. Da spašavamo maloljetne Spahiće od vrelog sarajevskog ljeta. Dođite da pokažemo da smo još uvijek ljudi.
(zurnal.info)
">Na ljetnoj sam pauzi. Mislim, 60 minuta se ne emitira tokom ljeta i, manje-više,osjećam se „opušteno“. Ali kako da budeš sretan u zemlji nesretnih ljudi gdje Bosna i Hercegovina nesumnjivo pripada. Sjećam se ljeta 92., kada nam je, sad već rahmetli, dragi komšija, na vrata donio glavicu zelene salate, paradajz, glavicu luka i dvije-tri mrkve. Sjećam se, bili smo tada familijarno iznenađeni, bolje reći oduševljeni, a na pitanje otkud ovo, komšija je kratko odgovorio: Ma, ne možeš biti zadovoljan dok su oko tebe ljudi gladni i nesretni“, okrenuo se i otišao...
Tako je to nekad hodalo, u Sarajevu, u Bosni, a vjerujem i u Hercegovini, u prijeratnom miru i u ratu, sve dok nam globalizacija nije mozak popila i od svih nas načinila robote programirane za rješavanje vlastitih problema i, hajmo biti iskreni do kraja, bijednike kojih se ne tiču tuđi problemi i tuđa neimaština.
Bračni par Spahić iz okolice Visokog sa pripadajućih osmoro maloljetne djece (najmlađe ima oko dvije godine i, osobno sam se uvjerio, neprestano spava) već pet dana ispred takozvane Zgrade institucija BiH, pod vedrim nebom, bezuspješno pokušava skrenuti pažnju na svoju užasnu sudbinu. Prvih dana Spahići su se besmisleno nadali da će im neki preplaćeni državni birokrata riješiti sve životne probleme. To se, naravno, nije dogodilo!
Kako su dani prolazili građani Sarajeva (da, da, govorimo o istim onim Sarajlijama koji su četiri godine gladovali pod četničkom opsadom i pljuvali sve evropske vlade zato što ne razumiju naše muke), te su, dakle, Sarajlije pokazivale sve više ravnodušnosti prema nesretnoj obitelji Spahić, prema djeci koja su spavala i još uvijek spavaju pod vedrim nebom, usred glavnog grada države koja se još uvijek zove Bosna i Hercegovina. Hajmo malo bit konkretni! Zamislite vlastito maloljetno dijete koja spava pod vedrim nebom. Zamislite da Vaše dijete leži na travi i da ONO jadno, nesposobno, nikakvo, od tebe, od kojeg očekuje kaakvu-takvu pomoć,čokoladu, sok, ljudsku riječ, da od tebe, dakle, doživi da ga obiđeš kao fekaliju...
Zamislite, uostalom, da vaše dijete očekuje pomoć od bilo kojeg aktuelnog zvaničnika Bosne i Hercegovine? A Spahići su, nažalost, došli dotle i nema im dalje. Armela, Amina, Belmina, Belmin, Ajdin, Nedim, Aida i Amar još uvijek borave tu, u centru Sarajeva, pred takozvanom državnom vladom, na otvorenom, dok svi mi pored njih, što bi narodna kazala, prolazimo kao pored turskog groblja. I zato ne treba da nas čudi što će, recimo, kompromitirani smijenjeni državni ministar Tarik Sadović u narednih godinu dana ništa ne radeći u džep strpati 60 hiljada maraka, dok će se ispred zgrade (u kojoj on prima ničim zasluženu platu) osmero djece Spahići skapavati na suncu i provesti noć pod golim sarajevskim nebom. Nebom koje je nakada bacalo svjetla daleko a koje danas, barem na primjeru nesretne porodice iz okoline Visokog, ne predstavlja ništa drugo nego totalni mrak i samo mrak...
Kako bi barem pokušali razbiti taj strašni mrak, okupimo se sutra,u srijedu, 5.avgusta, na Marjiin Dvoru, u pet do dvanaest, u jedanaest sati i 55 minuta, i dokažimo da je Sarajevo još uvijek u stanju da ne dozvoli da djeca, bilo čija, spavaju pod vedrim nebom. Sutra ćemo vidjeti gdje smo, sutra ćemo saznati šta smo... Koliko nas bude, biće! I to je jedino što nam je preostalo. Jer političke stranke su, kako pozicija tako i lažna opoziocija, na dugom godišnjem odmoru negdje daleko, tamo gdje je prilično skupo i gdje Sphići nikada stići neće... Ostali smo samo mi, građani Bosne i Hercegovine. Da spašavamo maloljetne Spahiće od vrelog sarajevskog ljeta. Dođite da pokažemo da smo još uvijek ljudi.
(zurnal.info)
">
: BAKIR HADŽIOMEROVIĆ POZIVA: Dođite u 5 do 12 na Trg BiH
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Istražujemo
BAKIR HADŽIOMEROVIĆ POZIVA: Dođite u 5 do 12 na Trg BiH
Na ljetnoj sam pauzi. Mislim, 60 minuta se ne emitira tokom ljeta i, manje-više,osjećam se „opušteno“. Ali kako da budeš sretan u zemlji nesretnih ljudi gdje Bosna i Hercegovina nesumnjivo pripada. Sjećam se ljeta 92., kada nam je, sad već rahmetli, dragi komšija, na vrata donio glavicu zelene salate, paradajz, glavicu luka i dvije-tri mrkve. Sjećam se, bili smo tada familijarno iznenađeni, bolje reći oduševljeni, a na pitanje otkud ovo, komšija je kratko odgovorio: Ma, ne možeš biti zadovoljan dok su oko tebe ljudi gladni i nesretni“, okrenuo se i otišao...
Tako je to nekad hodalo, u Sarajevu, u Bosni, a vjerujem i u Hercegovini, u prijeratnom miru i u ratu, sve dok nam globalizacija nije mozak popila i od svih nas načinila robote programirane za rješavanje vlastitih problema i, hajmo biti iskreni do kraja, bijednike kojih se ne tiču tuđi problemi i tuđa neimaština.
Bračni par Spahić iz okolice Visokog sa pripadajućih osmoro maloljetne djece (najmlađe ima oko dvije godine i, osobno sam se uvjerio, neprestano spava) već pet dana ispred takozvane Zgrade institucija BiH, pod vedrim nebom, bezuspješno pokušava skrenuti pažnju na svoju užasnu sudbinu. Prvih dana Spahići su se besmisleno nadali da će im neki preplaćeni državni birokrata riješiti sve životne probleme. To se, naravno, nije dogodilo!
Kako su dani prolazili građani Sarajeva (da, da, govorimo o istim onim Sarajlijama koji su četiri godine gladovali pod četničkom opsadom i pljuvali sve evropske vlade zato što ne razumiju naše muke), te su, dakle, Sarajlije pokazivale sve više ravnodušnosti prema nesretnoj obitelji Spahić, prema djeci koja su spavala i još uvijek spavaju pod vedrim nebom, usred glavnog grada države koja se još uvijek zove Bosna i Hercegovina. Hajmo malo bit konkretni! Zamislite vlastito maloljetno dijete koja spava pod vedrim nebom. Zamislite da Vaše dijete leži na travi i da ONO jadno, nesposobno, nikakvo, od tebe, od kojeg očekuje kaakvu-takvu pomoć,čokoladu, sok, ljudsku riječ, da od tebe, dakle, doživi da ga obiđeš kao fekaliju...
Zamislite, uostalom, da vaše dijete očekuje pomoć od bilo kojeg aktuelnog zvaničnika Bosne i Hercegovine? A Spahići su, nažalost, došli dotle i nema im dalje. Armela, Amina, Belmina, Belmin, Ajdin, Nedim, Aida i Amar još uvijek borave tu, u centru Sarajeva, pred takozvanom državnom vladom, na otvorenom, dok svi mi pored njih, što bi narodna kazala, prolazimo kao pored turskog groblja. I zato ne treba da nas čudi što će, recimo, kompromitirani smijenjeni državni ministar Tarik Sadović u narednih godinu dana ništa ne radeći u džep strpati 60 hiljada maraka, dok će se ispred zgrade (u kojoj on prima ničim zasluženu platu) osmero djece Spahići skapavati na suncu i provesti noć pod golim sarajevskim nebom. Nebom koje je nakada bacalo svjetla daleko a koje danas, barem na primjeru nesretne porodice iz okoline Visokog, ne predstavlja ništa drugo nego totalni mrak i samo mrak...
Kako bi barem pokušali razbiti taj strašni mrak, okupimo se sutra,u srijedu, 5.avgusta, na Marjiin Dvoru, u pet do dvanaest, u jedanaest sati i 55 minuta, i dokažimo da je Sarajevo još uvijek u stanju da ne dozvoli da djeca, bilo čija, spavaju pod vedrim nebom. Sutra ćemo vidjeti gdje smo, sutra ćemo saznati šta smo... Koliko nas bude, biće! I to je jedino što nam je preostalo. Jer političke stranke su, kako pozicija tako i lažna opoziocija, na dugom godišnjem odmoru negdje daleko, tamo gdje je prilično skupo i gdje Sphići nikada stići neće... Ostali smo samo mi, građani Bosne i Hercegovine. Da spašavamo maloljetne Spahiće od vrelog sarajevskog ljeta. Dođite da pokažemo da smo još uvijek ljudi.
(zurnal.info)
Bakir Hadžiomerović
Kako bi barem pokušali razbiti taj strašni mrak, okupimo se sutra, u srijedu, 5.avgusta, na Marjiin Dvoru, u pet do dvanaest, u jedanaest sati i 55 minuta, i dokažimo da je Sarajevo još uvijek u stanju da ne dozvoli da djeca, bilo čija, spavaju pod vedrim nebom
Na ljetnoj sam pauzi. Mislim, 60 minuta se ne emitira tokom ljeta i, manje-više,osjećam se „opušteno“. Ali kako da budeš sretan u zemlji nesretnih ljudi gdje Bosna i Hercegovina nesumnjivo pripada. Sjećam se ljeta 92., kada nam je, sad već rahmetli, dragi komšija, na vrata donio glavicu zelene salate, paradajz, glavicu luka i dvije-tri mrkve. Sjećam se, bili smo tada familijarno iznenađeni, bolje reći oduševljeni, a na pitanje otkud ovo, komšija je kratko odgovorio: Ma, ne možeš biti zadovoljan dok su oko tebe ljudi gladni i nesretni“, okrenuo se i otišao... 
