Nije na slobodu nezasluženo pušten ratni zločinac, mi smo zapravo izdali jednu malu, uplašenu djevojčicu
Oni su se zvali UNPOROFOR Big Band i legenda kaže da su dolazili iz zapadne Slavonije. Legenda isto tako kaže da je na coveru njihovog jedinog albuma bila slika majmuna sa plavim, UN-ovim šljemom. Najveći hit bio je: Biljo, Biljana, nećeš biti gospoja/ješćeš, ješćeš proju/jeb'la mater svoju.
EKONOMIJA IZNAD PRAVDE
Pjesma se, naravno, odnosila na Biljanu Plavšić i koliko god me stid, moram priznati da sam je posljednjih dana pjevušio u trenucima dok bih na TV-u gledao ili u novinama čitao vijesti o neminovnom oslobađanju bivše predsjednice RS-a na slobodu, nakon odslužene dvije trećine kazne za zločine protiv čovječnosti.
Sada ozbiljno: na svoju nesreću sam bio u Haagu u vrijeme kada je Plavšićeva priznala krivicu za zločine protiv čovječnosti u zamjenu za odbacivanje tačke optužnice za genocid. I tada i danas sam mislio da je njena nagodba sa tužiteljstvom i okolnosti koje su je okruživale bila farsa; njeno osobno priznanje bila je serija jeftinih i patetičnih izgovora za počinjenje najtežih mogućih zločina; činjenica da je nakon presude, manje ili više porekla, ne ostavlja nikakve sumnje u to.
Malo sam kada bio u toj mjeri uvrijeđen kao dok su mu službenici tužiteljstva pokušavali spinovati njeno priznanje kao uspjeh tužiteljstva, ali razočaran nerazumijevanjem suštine njene nagodbe u Bosni i Hercegovini, ponajprije u medijima, koji su njeno priznanje javnosti „prodavali“ kao groundbreaking. Kada je kao u nekom bizarnom celebrity showu osuđena – pisao sam već, na stolici za svjedoke su se izredali svi od Ellie Wiesela, preko Madeleine Albright do Carla Bildta – to je bio trijumf potrebe za ekonomičnošću i smanjenjem troškova tribunala nad principima međunarodne pravde, ali još gore od toga, nadama i očekivanjima koje su brojni, bezimeni i anonimni građani ove zemlje uložili u rad haškog suda.
UPLAŠENA DJEVOJČICA
U danima prije tog pretresa imao sam priliku čitati izjavu jedne bezimene i anonimne djevojčice, koja je u vrijeme dok su međunarodni mediji smišljali nadimak Iron Lady za Plavšićevu, stanovala na Grbavici, u Šopingu, na istom spratu, vrata preko puta. Negdje u maju, njen otac je izveden iz stana i nikada ga više nije vidjela. Da li neki dan ili sedmicu kasnije, slučajno je, u hodniku srela Plavšićevu sa sve tjelohraniteljima i nesvjesna opasnosti, dječiji naivno: „Teta Biljana, znate li Vi gdje je moj tata?“ Teta Biljana se nije ni osvrnula i ušla je u stan.
Jučer, kada sam kao i svi ostali gledao kako nam svima pokazuje srednji prst – a Milorad Dodik srednji prst na obje ruke – ponovo sam se sjetio upravo te djevojčice. Nikad nisam saznao kako se zove – izjava koju je dala sarajevskom odjelu AID-ove Uprave za ratne zločine nikad nije ni došla do suda i njeno ime bilo je zatamnjeno iz sigurnosnih razloga – ne mogu ni da zamislim kako izgleda, ali jučer sam mislio na nju, jučer sam zbog nje osjećao najstrašniji stid, jer jučer nije na slobodu nezasluženo pušten ratni zločinac, jučer smo zapravo izdali – mi, da mi, jer smo njen vapaj da Plavšićeva bude kažnjena povjerili u ruke hladnoj i nezainteresovanoj birokratiji – jednu malu, uplašenu djevojčicu.
">Nije na slobodu nezasluženo pušten ratni zločinac, mi smo zapravo izdali jednu malu, uplašenu djevojčicu
Oni su se zvali UNPOROFOR Big Band i legenda kaže da su dolazili iz zapadne Slavonije. Legenda isto tako kaže da je na coveru njihovog jedinog albuma bila slika majmuna sa plavim, UN-ovim šljemom. Najveći hit bio je: Biljo, Biljana, nećeš biti gospoja/ješćeš, ješćeš proju/jeb'la mater svoju.
EKONOMIJA IZNAD PRAVDE
Pjesma se, naravno, odnosila na Biljanu Plavšić i koliko god me stid, moram priznati da sam je posljednjih dana pjevušio u trenucima dok bih na TV-u gledao ili u novinama čitao vijesti o neminovnom oslobađanju bivše predsjednice RS-a na slobodu, nakon odslužene dvije trećine kazne za zločine protiv čovječnosti.
Sada ozbiljno: na svoju nesreću sam bio u Haagu u vrijeme kada je Plavšićeva priznala krivicu za zločine protiv čovječnosti u zamjenu za odbacivanje tačke optužnice za genocid. I tada i danas sam mislio da je njena nagodba sa tužiteljstvom i okolnosti koje su je okruživale bila farsa; njeno osobno priznanje bila je serija jeftinih i patetičnih izgovora za počinjenje najtežih mogućih zločina; činjenica da je nakon presude, manje ili više porekla, ne ostavlja nikakve sumnje u to.
Malo sam kada bio u toj mjeri uvrijeđen kao dok su mu službenici tužiteljstva pokušavali spinovati njeno priznanje kao uspjeh tužiteljstva, ali razočaran nerazumijevanjem suštine njene nagodbe u Bosni i Hercegovini, ponajprije u medijima, koji su njeno priznanje javnosti „prodavali“ kao groundbreaking. Kada je kao u nekom bizarnom celebrity showu osuđena – pisao sam već, na stolici za svjedoke su se izredali svi od Ellie Wiesela, preko Madeleine Albright do Carla Bildta – to je bio trijumf potrebe za ekonomičnošću i smanjenjem troškova tribunala nad principima međunarodne pravde, ali još gore od toga, nadama i očekivanjima koje su brojni, bezimeni i anonimni građani ove zemlje uložili u rad haškog suda.
UPLAŠENA DJEVOJČICA
U danima prije tog pretresa imao sam priliku čitati izjavu jedne bezimene i anonimne djevojčice, koja je u vrijeme dok su međunarodni mediji smišljali nadimak Iron Lady za Plavšićevu, stanovala na Grbavici, u Šopingu, na istom spratu, vrata preko puta. Negdje u maju, njen otac je izveden iz stana i nikada ga više nije vidjela. Da li neki dan ili sedmicu kasnije, slučajno je, u hodniku srela Plavšićevu sa sve tjelohraniteljima i nesvjesna opasnosti, dječiji naivno: „Teta Biljana, znate li Vi gdje je moj tata?“ Teta Biljana se nije ni osvrnula i ušla je u stan.
Jučer, kada sam kao i svi ostali gledao kako nam svima pokazuje srednji prst – a Milorad Dodik srednji prst na obje ruke – ponovo sam se sjetio upravo te djevojčice. Nikad nisam saznao kako se zove – izjava koju je dala sarajevskom odjelu AID-ove Uprave za ratne zločine nikad nije ni došla do suda i njeno ime bilo je zatamnjeno iz sigurnosnih razloga – ne mogu ni da zamislim kako izgleda, ali jučer sam mislio na nju, jučer sam zbog nje osjećao najstrašniji stid, jer jučer nije na slobodu nezasluženo pušten ratni zločinac, jučer smo zapravo izdali – mi, da mi, jer smo njen vapaj da Plavšićeva bude kažnjena povjerili u ruke hladnoj i nezainteresovanoj birokratiji – jednu malu, uplašenu djevojčicu.
">
: BILJANA NA SLOBODI: Visoko podignut srednji prst
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Arhiva
BILJANA NA SLOBODI: Visoko podignut srednji prst
Nije na slobodu nezasluženo pušten ratni zločinac, mi smo zapravo izdali jednu malu, uplašenu djevojčicu
Oni su se zvali UNPOROFOR Big Band i legenda kaže da su dolazili iz zapadne Slavonije. Legenda isto tako kaže da je na coveru njihovog jedinog albuma bila slika majmuna sa plavim, UN-ovim šljemom. Najveći hit bio je: Biljo, Biljana, nećeš biti gospoja/ješćeš, ješćeš proju/jeb'la mater svoju.
EKONOMIJA IZNAD PRAVDE
Pjesma se, naravno, odnosila na Biljanu Plavšić i koliko god me stid, moram priznati da sam je posljednjih dana pjevušio u trenucima dok bih na TV-u gledao ili u novinama čitao vijesti o neminovnom oslobađanju bivše predsjednice RS-a na slobodu, nakon odslužene dvije trećine kazne za zločine protiv čovječnosti.
Sada ozbiljno: na svoju nesreću sam bio u Haagu u vrijeme kada je Plavšićeva priznala krivicu za zločine protiv čovječnosti u zamjenu za odbacivanje tačke optužnice za genocid. I tada i danas sam mislio da je njena nagodba sa tužiteljstvom i okolnosti koje su je okruživale bila farsa; njeno osobno priznanje bila je serija jeftinih i patetičnih izgovora za počinjenje najtežih mogućih zločina; činjenica da je nakon presude, manje ili više porekla, ne ostavlja nikakve sumnje u to.
Malo sam kada bio u toj mjeri uvrijeđen kao dok su mu službenici tužiteljstva pokušavali spinovati njeno priznanje kao uspjeh tužiteljstva, ali razočaran nerazumijevanjem suštine njene nagodbe u Bosni i Hercegovini, ponajprije u medijima, koji su njeno priznanje javnosti „prodavali“ kao groundbreaking. Kada je kao u nekom bizarnom celebrity showu osuđena – pisao sam već, na stolici za svjedoke su se izredali svi od Ellie Wiesela, preko Madeleine Albright do Carla Bildta – to je bio trijumf potrebe za ekonomičnošću i smanjenjem troškova tribunala nad principima međunarodne pravde, ali još gore od toga, nadama i očekivanjima koje su brojni, bezimeni i anonimni građani ove zemlje uložili u rad haškog suda.
UPLAŠENA DJEVOJČICA
U danima prije tog pretresa imao sam priliku čitati izjavu jedne bezimene i anonimne djevojčice, koja je u vrijeme dok su međunarodni mediji smišljali nadimak Iron Lady za Plavšićevu, stanovala na Grbavici, u Šopingu, na istom spratu, vrata preko puta. Negdje u maju, njen otac je izveden iz stana i nikada ga više nije vidjela. Da li neki dan ili sedmicu kasnije, slučajno je, u hodniku srela Plavšićevu sa sve tjelohraniteljima i nesvjesna opasnosti, dječiji naivno: „Teta Biljana, znate li Vi gdje je moj tata?“ Teta Biljana se nije ni osvrnula i ušla je u stan.
Jučer, kada sam kao i svi ostali gledao kako nam svima pokazuje srednji prst – a Milorad Dodik srednji prst na obje ruke – ponovo sam se sjetio upravo te djevojčice. Nikad nisam saznao kako se zove – izjava koju je dala sarajevskom odjelu AID-ove Uprave za ratne zločine nikad nije ni došla do suda i njeno ime bilo je zatamnjeno iz sigurnosnih razloga – ne mogu ni da zamislim kako izgleda, ali jučer sam mislio na nju, jučer sam zbog nje osjećao najstrašniji stid, jer jučer nije na slobodu nezasluženo pušten ratni zločinac, jučer smo zapravo izdali – mi, da mi, jer smo njen vapaj da Plavšićeva bude kažnjena povjerili u ruke hladnoj i nezainteresovanoj birokratiji – jednu malu, uplašenu djevojčicu.
Emir Suljagić
Nije na slobodu nezasluženo pušten ratni zločinac, mi smo zapravo izdali jednu malu, uplašenu djevojčicu
Nije na slobodu nezasluženo pušten ratni zločinac, mi smo zapravo izdali jednu malu, uplašenu djevojčicu 
