Još jedan sastanak Vijeća za implementaciju mira. Zaključak: „BiH još ne može bez OHR-a“. Ma nemojte mi reći.
U zemlji u kojoj svako svakog gleda da zajebe, i u kojoj jačem nikad neće pasti ni na kraj pameti da uradi bilo šta drugo do da tlači slabijeg, vanjska kontrola je naprosto neophodna. Ako Visoki predstavnik ikada ode iz ove zemlje, to će biti urađeno nasilu, kao demonstrativno dizanje ruku od nas, priznanje poraza i slanje ovdašnjih političara, i građana koji ih uporno biraju baš takve kakvi jesu, u pizdu materinu. U suštini, realno, potreba za Visokim predstavnikom, nikad(!) neće nestati.
„Ali onda nikada nećemo ući u Evropsku uniju?“, reći će duhoviti. Jel stvarno postoji u ovoj zemlji neko ko zaista vjeruje da ćemo mi ikada ući u Evropsku uniju? Da će evropski konzilij dopustiti da im u ionako krhko tijelo uđe još jedan razorni virus. Pa još ne znaju da li će preživjeti ni ove postsocijalističke ludake koje su već pripustili (zajebavši se u pokušaju da zajebu Ruse, pa sad moraju da trpe Slovenačke kretene koji članstvo u EU koriste da ucjenjuju susjede, Poljske katoličke fundamentaliste koji dugotrajno izgrađivanu sekularnu zajednicu žele da im pretvore u srednjovjekovnu kršćansku tvrđavu, Bugare i Rumune kojima vlada mafija, sve ostale, kojima je zinula guzica i, kao najnormalniju stvar, gutaju milijarde tuđih para i traže sve više i više).
Zapravo, da budemo precizni: Nama ne treba Visoki predstavnik u BiH kao protektor, koji će uređivati unutrašnje odnose i izgrađivati državu. (Zapravo, nije da nam ne treba, ali ko smo mi da se neko oko nas muči i servira nam sve na tacni, dok mu mi još seremo i prigovaramo na svakom koraku). Nama Visoki predstavnik i OHR trebaju kao međunarodni ombudsman i lokalna ispostava Suda pravde u Strazburu, sa konkretnim ovlaštenjima i moći provođenja svojih odluka u djelo. Ništa više. Međunarodno prisustvo je, u BiH, važno ne zbog političkih rješenja i budućnost države, nego zbog zaštite ljudskih prava, zapravo, u krajnjem onog elementarnog – prava na život. Kao posljednja brana mahnitanju nacionalista i mafije na vlasti.
Upravo je to naime, najopasniji vakuum koji nastaje odlaskom Visokog predstavnika. Njegovim odlaskom građani BiH ostaju i bez ono malo zaštite što je imaju (ili bar iluzije o zaštiti). I biće (ponovo) prinuđeni, da (prije nego postanu leševi) postanu Srbi, Hrvati ili Bošnjaci (u smislu bezimenih tijela u militantnom nacionalnom monolitu). Ili da probaju pobjeći, negdje gdje će moći biti samo – ljudi.
Nemam iluzija o Visokim predstavnicima. Ni o svjetskoj politici ili Evropskoj uniji. Ali, to je naprosto najmanje od zala koje nam se nudi. Na žalost, koliko god drugi bili loši – mi smo sebi uvijek najgori katili.
Ko će kome ako ne svoj svome. Zabiti nož do balčaka.
">Još jedan sastanak Vijeća za implementaciju mira. Zaključak: „BiH još ne može bez OHR-a“. Ma nemojte mi reći.
U zemlji u kojoj svako svakog gleda da zajebe, i u kojoj jačem nikad neće pasti ni na kraj pameti da uradi bilo šta drugo do da tlači slabijeg, vanjska kontrola je naprosto neophodna. Ako Visoki predstavnik ikada ode iz ove zemlje, to će biti urađeno nasilu, kao demonstrativno dizanje ruku od nas, priznanje poraza i slanje ovdašnjih političara, i građana koji ih uporno biraju baš takve kakvi jesu, u pizdu materinu. U suštini, realno, potreba za Visokim predstavnikom, nikad(!) neće nestati.
„Ali onda nikada nećemo ući u Evropsku uniju?“, reći će duhoviti. Jel stvarno postoji u ovoj zemlji neko ko zaista vjeruje da ćemo mi ikada ući u Evropsku uniju? Da će evropski konzilij dopustiti da im u ionako krhko tijelo uđe još jedan razorni virus. Pa još ne znaju da li će preživjeti ni ove postsocijalističke ludake koje su već pripustili (zajebavši se u pokušaju da zajebu Ruse, pa sad moraju da trpe Slovenačke kretene koji članstvo u EU koriste da ucjenjuju susjede, Poljske katoličke fundamentaliste koji dugotrajno izgrađivanu sekularnu zajednicu žele da im pretvore u srednjovjekovnu kršćansku tvrđavu, Bugare i Rumune kojima vlada mafija, sve ostale, kojima je zinula guzica i, kao najnormalniju stvar, gutaju milijarde tuđih para i traže sve više i više).
Zapravo, da budemo precizni: Nama ne treba Visoki predstavnik u BiH kao protektor, koji će uređivati unutrašnje odnose i izgrađivati državu. (Zapravo, nije da nam ne treba, ali ko smo mi da se neko oko nas muči i servira nam sve na tacni, dok mu mi još seremo i prigovaramo na svakom koraku). Nama Visoki predstavnik i OHR trebaju kao međunarodni ombudsman i lokalna ispostava Suda pravde u Strazburu, sa konkretnim ovlaštenjima i moći provođenja svojih odluka u djelo. Ništa više. Međunarodno prisustvo je, u BiH, važno ne zbog političkih rješenja i budućnost države, nego zbog zaštite ljudskih prava, zapravo, u krajnjem onog elementarnog – prava na život. Kao posljednja brana mahnitanju nacionalista i mafije na vlasti.
Upravo je to naime, najopasniji vakuum koji nastaje odlaskom Visokog predstavnika. Njegovim odlaskom građani BiH ostaju i bez ono malo zaštite što je imaju (ili bar iluzije o zaštiti). I biće (ponovo) prinuđeni, da (prije nego postanu leševi) postanu Srbi, Hrvati ili Bošnjaci (u smislu bezimenih tijela u militantnom nacionalnom monolitu). Ili da probaju pobjeći, negdje gdje će moći biti samo – ljudi.
Nemam iluzija o Visokim predstavnicima. Ni o svjetskoj politici ili Evropskoj uniji. Ali, to je naprosto najmanje od zala koje nam se nudi. Na žalost, koliko god drugi bili loši – mi smo sebi uvijek najgori katili.
Ko će kome ako ne svoj svome. Zabiti nož do balčaka.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Samir Šestan
01.07.2009. Ko će kome ako ne svoj svome
Još jedan sastanak Vijeća za implementaciju mira. Zaključak: „BiH još ne može bez OHR-a“. Ma nemojte mi reći.
U zemlji u kojoj svako svakog gleda da zajebe, i u kojoj jačem nikad neće pasti ni na kraj pameti da uradi bilo šta drugo do da tlači slabijeg, vanjska kontrola je naprosto neophodna. Ako Visoki predstavnik ikada ode iz ove zemlje, to će biti urađeno nasilu, kao demonstrativno dizanje ruku od nas, priznanje poraza i slanje ovdašnjih političara, i građana koji ih uporno biraju baš takve kakvi jesu, u pizdu materinu. U suštini, realno, potreba za Visokim predstavnikom, nikad(!) neće nestati.
„Ali onda nikada nećemo ući u Evropsku uniju?“, reći će duhoviti. Jel stvarno postoji u ovoj zemlji neko ko zaista vjeruje da ćemo mi ikada ući u Evropsku uniju? Da će evropski konzilij dopustiti da im u ionako krhko tijelo uđe još jedan razorni virus. Pa još ne znaju da li će preživjeti ni ove postsocijalističke ludake koje su već pripustili (zajebavši se u pokušaju da zajebu Ruse, pa sad moraju da trpe Slovenačke kretene koji članstvo u EU koriste da ucjenjuju susjede, Poljske katoličke fundamentaliste koji dugotrajno izgrađivanu sekularnu zajednicu žele da im pretvore u srednjovjekovnu kršćansku tvrđavu, Bugare i Rumune kojima vlada mafija, sve ostale, kojima je zinula guzica i, kao najnormalniju stvar, gutaju milijarde tuđih para i traže sve više i više).
Zapravo, da budemo precizni: Nama ne treba Visoki predstavnik u BiH kao protektor, koji će uređivati unutrašnje odnose i izgrađivati državu. (Zapravo, nije da nam ne treba, ali ko smo mi da se neko oko nas muči i servira nam sve na tacni, dok mu mi još seremo i prigovaramo na svakom koraku). Nama Visoki predstavnik i OHR trebaju kao međunarodni ombudsman i lokalna ispostava Suda pravde u Strazburu, sa konkretnim ovlaštenjima i moći provođenja svojih odluka u djelo. Ništa više. Međunarodno prisustvo je, u BiH, važno ne zbog političkih rješenja i budućnost države, nego zbog zaštite ljudskih prava, zapravo, u krajnjem onog elementarnog – prava na život. Kao posljednja brana mahnitanju nacionalista i mafije na vlasti.
Upravo je to naime, najopasniji vakuum koji nastaje odlaskom Visokog predstavnika. Njegovim odlaskom građani BiH ostaju i bez ono malo zaštite što je imaju (ili bar iluzije o zaštiti). I biće (ponovo) prinuđeni, da (prije nego postanu leševi) postanu Srbi, Hrvati ili Bošnjaci (u smislu bezimenih tijela u militantnom nacionalnom monolitu). Ili da probaju pobjeći, negdje gdje će moći biti samo – ljudi.
Nemam iluzija o Visokim predstavnicima. Ni o svjetskoj politici ili Evropskoj uniji. Ali, to je naprosto najmanje od zala koje nam se nudi. Na žalost, koliko god drugi bili loši – mi smo sebi uvijek najgori katili.
Ko će kome ako ne svoj svome. Zabiti nož do balčaka.
Samir Šestan
Još jedan sastanak Vijeća za implementaciju mira. Zaključak: „BiH još ne može bez OHR-a“. Ma nemojte mi reći.
