Samir Šestan

08.07.2009. Ko kaže da u proteklom ratu niko nije pobijedio?

Poslanici iz Republike Srpske u državnom parlamentu ponovo su blokirali inicijativu o proglašenju 11. jula Danom sjećanja u BiH na žrtve genocida počinjenog u Srebrenic

„Žrtve postoje na sve tri strane“, izgovor je naci(onali)stičkog smeća. Da, ali genocid – ne!

Bilo bi lijepo povjerovati da se radi o tome da ti tipovi naprosto ne shvataju da je Vili Brant taj koji je Njemačku i Nijemce oslobodio stigme zločinaca, a ne negiranje zločina ili isticanje njemačkih žrtava u 2. svjetskom ratu.

Bilo bi lijepo, ali glupo. Na žalost tu bagru ne možemo utrpati u onu biblijsku „Oprosti im, Bože, ne znaju šta rade“. Oni savršeno znaju šta rade.

Radi se o nastavku rata drugim sredstvima (podjednako nasilnim, samo što nasilje više nije fizičko). Retorika i djelovanje Milorada Dodika i njegove bande naokaradžićevaca nastavak je zločina mirnim putem. Umjesto kame, snajpera i artiljerije, zločin se vrši jezikom i političkim sredstvima zamatajući ga u oblandu demokratije i legalizma. „Pobij pa demokratizuj“, deviza je tog zločinačkog naci(onali)stičkog projekta.

Pri tome treba imati u vidu da je zločin činjen ne samo zato da bi se stanovništvo određene grupacije istrijebilo sa određenog prostora, nego i da se pošalje poruka da je zajednički život nemoguć. Zločin je trebao (i treba!) da cementira podjelu i mržnju. On je činjen koliko zbog ostvarenja vlastite dominacije, toliko i zbog izazivanja mržnje i identične reakcije sa druge strane.

Upravo zato ih je teško pobijediti u ovoj „igri“. Oni, naime, pobjeđuju i kada gube, ukoliko na mržnju i zločin odgovorite istom mjerom. Nije dovoljno pobijediti samo njih, nego i samog sebe.

I upravo zato što to nismo (bili?) u stanju, zemlja nam je danas u situaciju u kakvoj jeste. A Radovan Karadžić (i njegov genocidni fašistički projekt) je i u Hagu jedini pobjednik rata koji je za nama.