Ratni zločinac Branimir Glavaš slobodno se kreće Bosnom i Hercegovinom, bez obzira na to što je u Hrvatskoj osuđen na 10 godina robije
Razlozi za to su formalne prirode – on, s jedne strane, posjeduje bh državljanstvo, a s druge BiH nema sa Hrvatskom potpisan sporazum o izručenju.
Iako se radi o očitom kriminalu iza koga stoji neka vrsta udruženog zločinačkog poduhvata, s političkom pozadinom (jer državljani BiH maltene i za rodni list moraju čekati duže nego što je Glavaš, kao državljanin Hrvatske, iz hrvatskog pritvora, za trajanja mu suđenja, čekao na bh državljanstvo), to nije najznačajniji problem u čitavoj priči. Najznačajnije je pitanje – zašto mi tog zločinca ne izručimo?
Pravne prepreke ne mogu biti problem, jer se svaka pravna prepreka može prevazići ako za to u državi postoji želja. Teorija o tome kako se radi o reciprocitetu i međudržavnom naduravanju jer, kao, Hrvatska nama neće da izruči naše građane koji su osuđeni pred našim sudovima, pa ni mi sad nećemo njima, je – kretenska! Jer ne činimo mi, izručenjem Glavaša, uslugu Hrvatskoj, nego – sebi! Iz više razloga. Prvi i osnovni je taj da samo ludaci i identični zločinci (ili njihovi sljedbenici) mogu željeti da im se po zemlji kreću ratni zločinci. Pored one mase za koju znamo da postoji ali im ne znamo identitet, sad i jedan osuđeni mirno šetka naokolo, izazivajući mučninu, pa i strah, u svakom normalnom, jer nam se država još jednom ukazuje kao Njihova, država mafije i zločinaca. A time se delegitimira kao naš dom i jasno pokazuje kao naša – tamnica.
U prostoru kojim vlada mafija i u kome se zločinci osjećaju kao kod kuće, normalni, pošteni građani mogu biti samo žrtve.
">Ratni zločinac Branimir Glavaš slobodno se kreće Bosnom i Hercegovinom, bez obzira na to što je u Hrvatskoj osuđen na 10 godina robije
Razlozi za to su formalne prirode – on, s jedne strane, posjeduje bh državljanstvo, a s druge BiH nema sa Hrvatskom potpisan sporazum o izručenju.
Iako se radi o očitom kriminalu iza koga stoji neka vrsta udruženog zločinačkog poduhvata, s političkom pozadinom (jer državljani BiH maltene i za rodni list moraju čekati duže nego što je Glavaš, kao državljanin Hrvatske, iz hrvatskog pritvora, za trajanja mu suđenja, čekao na bh državljanstvo), to nije najznačajniji problem u čitavoj priči. Najznačajnije je pitanje – zašto mi tog zločinca ne izručimo?
Pravne prepreke ne mogu biti problem, jer se svaka pravna prepreka može prevazići ako za to u državi postoji želja. Teorija o tome kako se radi o reciprocitetu i međudržavnom naduravanju jer, kao, Hrvatska nama neće da izruči naše građane koji su osuđeni pred našim sudovima, pa ni mi sad nećemo njima, je – kretenska! Jer ne činimo mi, izručenjem Glavaša, uslugu Hrvatskoj, nego – sebi! Iz više razloga. Prvi i osnovni je taj da samo ludaci i identični zločinci (ili njihovi sljedbenici) mogu željeti da im se po zemlji kreću ratni zločinci. Pored one mase za koju znamo da postoji ali im ne znamo identitet, sad i jedan osuđeni mirno šetka naokolo, izazivajući mučninu, pa i strah, u svakom normalnom, jer nam se država još jednom ukazuje kao Njihova, država mafije i zločinaca. A time se delegitimira kao naš dom i jasno pokazuje kao naša – tamnica.
U prostoru kojim vlada mafija i u kome se zločinci osjećaju kao kod kuće, normalni, pošteni građani mogu biti samo žrtve.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Samir Šestan
10.07.2009. Raj za zločince
Ratni zločinac Branimir Glavaš slobodno se kreće Bosnom i Hercegovinom, bez obzira na to što je u Hrvatskoj osuđen na 10 godina robije
Razlozi za to su formalne prirode – on, s jedne strane, posjeduje bh državljanstvo, a s druge BiH nema sa Hrvatskom potpisan sporazum o izručenju.
Iako se radi o očitom kriminalu iza koga stoji neka vrsta udruženog zločinačkog poduhvata, s političkom pozadinom (jer državljani BiH maltene i za rodni list moraju čekati duže nego što je Glavaš, kao državljanin Hrvatske, iz hrvatskog pritvora, za trajanja mu suđenja, čekao na bh državljanstvo), to nije najznačajniji problem u čitavoj priči. Najznačajnije je pitanje – zašto mi tog zločinca ne izručimo?
Pravne prepreke ne mogu biti problem, jer se svaka pravna prepreka može prevazići ako za to u državi postoji želja. Teorija o tome kako se radi o reciprocitetu i međudržavnom naduravanju jer, kao, Hrvatska nama neće da izruči naše građane koji su osuđeni pred našim sudovima, pa ni mi sad nećemo njima, je – kretenska! Jer ne činimo mi, izručenjem Glavaša, uslugu Hrvatskoj, nego – sebi! Iz više razloga. Prvi i osnovni je taj da samo ludaci i identični zločinci (ili njihovi sljedbenici) mogu željeti da im se po zemlji kreću ratni zločinci. Pored one mase za koju znamo da postoji ali im ne znamo identitet, sad i jedan osuđeni mirno šetka naokolo, izazivajući mučninu, pa i strah, u svakom normalnom, jer nam se država još jednom ukazuje kao Njihova, država mafije i zločinaca. A time se delegitimira kao naš dom i jasno pokazuje kao naša – tamnica.
U prostoru kojim vlada mafija i u kome se zločinci osjećaju kao kod kuće, normalni, pošteni građani mogu biti samo žrtve.
Samir Šestan
Ratni zločinac Branimir Glavaš slobodno se kreće Bosnom i Hercegovinom, bez obzira na to što je u Hrvatskoj osuđen na 10 godina robije.
