Ključni problem ovih prostora su dvostruki standardi – ono što uzimamo da vrijedi za „nas“ ne prihvatamo da vrijedi za „njih“, i obrnuto. Pri čemu je jedina principijelnost koja se ispoljava – principijelna sebičnost i licemjerstvo, neophodni da u raznim situacijama koristite različite, često suprotstavljene argumente. I da argumente koje koristite u odbranu svojih interesa, negirate ili ignorišete kad ih u drugoj situaciji potegne neka druga strana.
Vladavina nacionalizma, u posljednja dva desetljeća, ne pomaže u rješavanju problema, jer nacionalizam, kao društvena bolest, dvostruke standarde podrazumijeva i tretira kao nešto prirodno. „U ljubavi (prema svojoj naciji) i ratu (protiv drugih) sve je dozvoljeno“. Ili, malo ciničnije: „Samo pošteno, pa ko koga zajebe!“.
Rodonačelnici te filozofije na ovim, exjugoslovenskim, prostorima i ujedno oni koji su je doveli do zločinačkog savršenstva su velikosrpski nacionalisti, koji su krajem 80-ih i početkom 90-ih, u isticanju svojih prava na teritorije po bivšoj nam zajedničkoj državi, koristili toliko međusobno isključivih argumenata (negirajući istovremeno, naravno, drugima prava koja su tražili za sebe) da su dvostruke standarde sveli na rečenicu „Mi smo uvijek u pravu!“.
U postdejtonskoj Bosni i Hercegovini, korištenje ovog mehanizma, za istovremeno traženje većih prava za sebe i ugrožavanje tuđih prava gdje god ti to mogućnosti dozvoljavaju, bilo je određeno i limitirano isključivo objektivnim okolnostima – raspoloživim kapacitetima za provođenje institucionalnog nasilja i stepenom fašiziranosti pojedinih sredina.
Situaciju je dodatno zakomplikovao novi talas srpskog nacionalizma, sa separatističkim tendencijama, koji upravo institucionalne mehanizme zaštite koristi kao najubojitije oružje za provođenje nasilja i destrukciju države.
A onda, kad mu se uzvrati, po principu dvostrukih standarda koristi upravo onu argumentaciju koju odbija uvažiti kad institucionalno nasilje provodi on.
Reakcije na najavu blokade rada NSRS, od strane kluba Bošnjaka u Vijeću naroda, po sadržaju su gotovo identične reakcijama na blokade koje predstavnici Republike Srpske prave na državnom nivou. Pri tome ih oni koji prave blokade na državnom nivou i kritikuju blokadu na entitetskom odbijaju povezati i poistovjetiti. Čak i u takvoj situaciji oni brane svoja(!) „prava“ na blokadu i (uz prijetnje, čak) negiraju pravo drugima. Čak i u takvoj situaciji odbijaju razgovarati o izgradnji funkcionalne državne zajednice, koja bi bila uređena na ravnopravnosti i poštovanju prava svih, a u kojoj bi mogućnost blokada bila isključena, a zaštita nacionalnih prava precizno definisana, nego energiju usmjeravaju ka iznalaženju mehanizama za prevazilaženje problema na „lokalnom“ nivou, povećanjem stepena institucionalnog nasilja i ugrožavanja prava manjinskih naroda.
Predsjednik NSRS insistira da bošnjački delegati imaju obavezu da obavljaju svoj posao i da "Niko nema pravo otići kući i ostaviti da posao stoji na stolu nezavršen“, iako članovi upravo njegove stranke u državnom parlamentu i Vijeću ministara, praktično od samog konstituisanja vlasti, nakon posljednjih izbora, prijete napuštanjem tih institucija i blokiranjem kompletne države, a povremeno te prijetnje i realizuju.
Predstavnici političkog miljea koji odbija svaku raspravu o institucionalnim polugama koje im omogućavaju blokade na državnom nivou, izražavaju javno zgražavanje nad prvim slučajem blokade u „svom dvorištu“.
Sudija ustavnog suda RS, Milorad Ivošević, uzgred, dao je najzanimljivije tumačenje „neprihvatljivosti“ mišljenje članova Kluba Bošnjaka u NSRS, da je prema Ustavu RS dovoljan glas dvojice sudija Vijeća za zaštitu vitalnog nacinalnog interesa Ustavnog suda, koji pripadaju narodu koji je pokrenuo mehanizam zaštite, da bi sud potvrdio da se radi o vitalnom nacionalnom interesu: „U demokratskom političko-pravnom sistemu odlučivanja ne postoji pravo da pojedinac ima više glasova od drugog pojedinca (pluralni votum), kako to traže bošnjački delegati. Prema svim međunarodnim normama i konvencijama, odlučivanje u političko-pravnom sistemu može biti prostom ili kvalifikovanom većinom, odnosno odlučivanje natpolovičnom ili dvotrećinskom većinom.“
Finta je u tome da se ovakav stav, od strane kompletnog političkog establišmenta u RS, prenesen na državni nivo, smatra krajnje neprihvatljivim, unitarizacijom države i pokušajem da bošnjačka većina, principom „jedan čovjek – jedan glas“ ovlada čitavom Bosnom i Hercegovinom.
Zato je, zapravo, u pravu aktuelni Visoki predstavnik, kad na pitanje „Da li vi podržavate ukidanje entitetskog glasanja?“ odgovara sa: „Moj stav je, ako već mora da bude, neka bude za sve parlamente isto. Ako u državnom parlamentu Srbi mogu da blokiraju glasanje, da to mogu raditi i Bošnjaci i Hrvati u RS, na isti način. Dakle, ja sam, prvo, da se glasa svugdje po istim principima. To je moje mišljenje. Ali, u principu, ja sam protiv blokade.“
Postoji samo jedan problem – ovaj stav računa sa elementarnom racionalnošću, zanemarujući suicidalnu destruktivnost domaće nacionalističke mafije i njihovih sljedbenika. Onu, oličenu u narodnoj mudrosti: „Samo nek komšiji crkne krava, makar se ni moja djeca nikad više mlijeka ne napila“.
">Ključni problem ovih prostora su dvostruki standardi – ono što uzimamo da vrijedi za „nas“ ne prihvatamo da vrijedi za „njih“, i obrnuto. Pri čemu je jedina principijelnost koja se ispoljava – principijelna sebičnost i licemjerstvo, neophodni da u raznim situacijama koristite različite, često suprotstavljene argumente. I da argumente koje koristite u odbranu svojih interesa, negirate ili ignorišete kad ih u drugoj situaciji potegne neka druga strana.
Vladavina nacionalizma, u posljednja dva desetljeća, ne pomaže u rješavanju problema, jer nacionalizam, kao društvena bolest, dvostruke standarde podrazumijeva i tretira kao nešto prirodno. „U ljubavi (prema svojoj naciji) i ratu (protiv drugih) sve je dozvoljeno“. Ili, malo ciničnije: „Samo pošteno, pa ko koga zajebe!“.
Rodonačelnici te filozofije na ovim, exjugoslovenskim, prostorima i ujedno oni koji su je doveli do zločinačkog savršenstva su velikosrpski nacionalisti, koji su krajem 80-ih i početkom 90-ih, u isticanju svojih prava na teritorije po bivšoj nam zajedničkoj državi, koristili toliko međusobno isključivih argumenata (negirajući istovremeno, naravno, drugima prava koja su tražili za sebe) da su dvostruke standarde sveli na rečenicu „Mi smo uvijek u pravu!“.
U postdejtonskoj Bosni i Hercegovini, korištenje ovog mehanizma, za istovremeno traženje većih prava za sebe i ugrožavanje tuđih prava gdje god ti to mogućnosti dozvoljavaju, bilo je određeno i limitirano isključivo objektivnim okolnostima – raspoloživim kapacitetima za provođenje institucionalnog nasilja i stepenom fašiziranosti pojedinih sredina.
Situaciju je dodatno zakomplikovao novi talas srpskog nacionalizma, sa separatističkim tendencijama, koji upravo institucionalne mehanizme zaštite koristi kao najubojitije oružje za provođenje nasilja i destrukciju države.
A onda, kad mu se uzvrati, po principu dvostrukih standarda koristi upravo onu argumentaciju koju odbija uvažiti kad institucionalno nasilje provodi on.
Reakcije na najavu blokade rada NSRS, od strane kluba Bošnjaka u Vijeću naroda, po sadržaju su gotovo identične reakcijama na blokade koje predstavnici Republike Srpske prave na državnom nivou. Pri tome ih oni koji prave blokade na državnom nivou i kritikuju blokadu na entitetskom odbijaju povezati i poistovjetiti. Čak i u takvoj situaciji oni brane svoja(!) „prava“ na blokadu i (uz prijetnje, čak) negiraju pravo drugima. Čak i u takvoj situaciji odbijaju razgovarati o izgradnji funkcionalne državne zajednice, koja bi bila uređena na ravnopravnosti i poštovanju prava svih, a u kojoj bi mogućnost blokada bila isključena, a zaštita nacionalnih prava precizno definisana, nego energiju usmjeravaju ka iznalaženju mehanizama za prevazilaženje problema na „lokalnom“ nivou, povećanjem stepena institucionalnog nasilja i ugrožavanja prava manjinskih naroda.
Predsjednik NSRS insistira da bošnjački delegati imaju obavezu da obavljaju svoj posao i da "Niko nema pravo otići kući i ostaviti da posao stoji na stolu nezavršen“, iako članovi upravo njegove stranke u državnom parlamentu i Vijeću ministara, praktično od samog konstituisanja vlasti, nakon posljednjih izbora, prijete napuštanjem tih institucija i blokiranjem kompletne države, a povremeno te prijetnje i realizuju.
Predstavnici političkog miljea koji odbija svaku raspravu o institucionalnim polugama koje im omogućavaju blokade na državnom nivou, izražavaju javno zgražavanje nad prvim slučajem blokade u „svom dvorištu“.
Sudija ustavnog suda RS, Milorad Ivošević, uzgred, dao je najzanimljivije tumačenje „neprihvatljivosti“ mišljenje članova Kluba Bošnjaka u NSRS, da je prema Ustavu RS dovoljan glas dvojice sudija Vijeća za zaštitu vitalnog nacinalnog interesa Ustavnog suda, koji pripadaju narodu koji je pokrenuo mehanizam zaštite, da bi sud potvrdio da se radi o vitalnom nacionalnom interesu: „U demokratskom političko-pravnom sistemu odlučivanja ne postoji pravo da pojedinac ima više glasova od drugog pojedinca (pluralni votum), kako to traže bošnjački delegati. Prema svim međunarodnim normama i konvencijama, odlučivanje u političko-pravnom sistemu može biti prostom ili kvalifikovanom većinom, odnosno odlučivanje natpolovičnom ili dvotrećinskom većinom.“
Finta je u tome da se ovakav stav, od strane kompletnog političkog establišmenta u RS, prenesen na državni nivo, smatra krajnje neprihvatljivim, unitarizacijom države i pokušajem da bošnjačka većina, principom „jedan čovjek – jedan glas“ ovlada čitavom Bosnom i Hercegovinom.
Zato je, zapravo, u pravu aktuelni Visoki predstavnik, kad na pitanje „Da li vi podržavate ukidanje entitetskog glasanja?“ odgovara sa: „Moj stav je, ako već mora da bude, neka bude za sve parlamente isto. Ako u državnom parlamentu Srbi mogu da blokiraju glasanje, da to mogu raditi i Bošnjaci i Hrvati u RS, na isti način. Dakle, ja sam, prvo, da se glasa svugdje po istim principima. To je moje mišljenje. Ali, u principu, ja sam protiv blokade.“
Postoji samo jedan problem – ovaj stav računa sa elementarnom racionalnošću, zanemarujući suicidalnu destruktivnost domaće nacionalističke mafije i njihovih sljedbenika. Onu, oličenu u narodnoj mudrosti: „Samo nek komšiji crkne krava, makar se ni moja djeca nikad više mlijeka ne napila“.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Samir Šestan
20.07.2009. Dvostruki standardi
Ključni problem ovih prostora su dvostruki standardi – ono što uzimamo da vrijedi za „nas“ ne prihvatamo da vrijedi za „njih“, i obrnuto. Pri čemu je jedina principijelnost koja se ispoljava – principijelna sebičnost i licemjerstvo, neophodni da u raznim situacijama koristite različite, često suprotstavljene argumente. I da argumente koje koristite u odbranu svojih interesa, negirate ili ignorišete kad ih u drugoj situaciji potegne neka druga strana.
Vladavina nacionalizma, u posljednja dva desetljeća, ne pomaže u rješavanju problema, jer nacionalizam, kao društvena bolest, dvostruke standarde podrazumijeva i tretira kao nešto prirodno. „U ljubavi (prema svojoj naciji) i ratu (protiv drugih) sve je dozvoljeno“. Ili, malo ciničnije: „Samo pošteno, pa ko koga zajebe!“.
Rodonačelnici te filozofije na ovim, exjugoslovenskim, prostorima i ujedno oni koji su je doveli do zločinačkog savršenstva su velikosrpski nacionalisti, koji su krajem 80-ih i početkom 90-ih, u isticanju svojih prava na teritorije po bivšoj nam zajedničkoj državi, koristili toliko međusobno isključivih argumenata (negirajući istovremeno, naravno, drugima prava koja su tražili za sebe) da su dvostruke standarde sveli na rečenicu „Mi smo uvijek u pravu!“.
U postdejtonskoj Bosni i Hercegovini, korištenje ovog mehanizma, za istovremeno traženje većih prava za sebe i ugrožavanje tuđih prava gdje god ti to mogućnosti dozvoljavaju, bilo je određeno i limitirano isključivo objektivnim okolnostima – raspoloživim kapacitetima za provođenje institucionalnog nasilja i stepenom fašiziranosti pojedinih sredina.
Situaciju je dodatno zakomplikovao novi talas srpskog nacionalizma, sa separatističkim tendencijama, koji upravo institucionalne mehanizme zaštite koristi kao najubojitije oružje za provođenje nasilja i destrukciju države.
A onda, kad mu se uzvrati, po principu dvostrukih standarda koristi upravo onu argumentaciju koju odbija uvažiti kad institucionalno nasilje provodi on.
Reakcije na najavu blokade rada NSRS, od strane kluba Bošnjaka u Vijeću naroda, po sadržaju su gotovo identične reakcijama na blokade koje predstavnici Republike Srpske prave na državnom nivou. Pri tome ih oni koji prave blokade na državnom nivou i kritikuju blokadu na entitetskom odbijaju povezati i poistovjetiti. Čak i u takvoj situaciji oni brane svoja(!) „prava“ na blokadu i (uz prijetnje, čak) negiraju pravo drugima. Čak i u takvoj situaciji odbijaju razgovarati o izgradnji funkcionalne državne zajednice, koja bi bila uređena na ravnopravnosti i poštovanju prava svih, a u kojoj bi mogućnost blokada bila isključena, a zaštita nacionalnih prava precizno definisana, nego energiju usmjeravaju ka iznalaženju mehanizama za prevazilaženje problema na „lokalnom“ nivou, povećanjem stepena institucionalnog nasilja i ugrožavanja prava manjinskih naroda.
Predsjednik NSRS insistira da bošnjački delegati imaju obavezu da obavljaju svoj posao i da "Niko nema pravo otići kući i ostaviti da posao stoji na stolu nezavršen“, iako članovi upravo njegove stranke u državnom parlamentu i Vijeću ministara, praktično od samog konstituisanja vlasti, nakon posljednjih izbora, prijete napuštanjem tih institucija i blokiranjem kompletne države, a povremeno te prijetnje i realizuju.
Predstavnici političkog miljea koji odbija svaku raspravu o institucionalnim polugama koje im omogućavaju blokade na državnom nivou, izražavaju javno zgražavanje nad prvim slučajem blokade u „svom dvorištu“.
Sudija ustavnog suda RS, Milorad Ivošević, uzgred, dao je najzanimljivije tumačenje „neprihvatljivosti“ mišljenje članova Kluba Bošnjaka u NSRS, da je prema Ustavu RS dovoljan glas dvojice sudija Vijeća za zaštitu vitalnog nacinalnog interesa Ustavnog suda, koji pripadaju narodu koji je pokrenuo mehanizam zaštite, da bi sud potvrdio da se radi o vitalnom nacionalnom interesu: „U demokratskom političko-pravnom sistemu odlučivanja ne postoji pravo da pojedinac ima više glasova od drugog pojedinca (pluralni votum), kako to traže bošnjački delegati. Prema svim međunarodnim normama i konvencijama, odlučivanje u političko-pravnom sistemu može biti prostom ili kvalifikovanom većinom, odnosno odlučivanje natpolovičnom ili dvotrećinskom većinom.“
Finta je u tome da se ovakav stav, od strane kompletnog političkog establišmenta u RS, prenesen na državni nivo, smatra krajnje neprihvatljivim, unitarizacijom države i pokušajem da bošnjačka većina, principom „jedan čovjek – jedan glas“ ovlada čitavom Bosnom i Hercegovinom.
Zato je, zapravo, u pravu aktuelni Visoki predstavnik, kad na pitanje „Da li vi podržavate ukidanje entitetskog glasanja?“ odgovara sa: „Moj stav je, ako već mora da bude, neka bude za sve parlamente isto. Ako u državnom parlamentu Srbi mogu da blokiraju glasanje, da to mogu raditi i Bošnjaci i Hrvati u RS, na isti način. Dakle, ja sam, prvo, da se glasa svugdje po istim principima. To je moje mišljenje. Ali, u principu, ja sam protiv blokade.“
Postoji samo jedan problem – ovaj stav računa sa elementarnom racionalnošću, zanemarujući suicidalnu destruktivnost domaće nacionalističke mafije i njihovih sljedbenika. Onu, oličenu u narodnoj mudrosti: „Samo nek komšiji crkne krava, makar se ni moja djeca nikad više mlijeka ne napila“.
Samir Šestan
Ključni problem ovih prostora su dvostruki standardi – ono što uzimamo da vrijedi za „nas“ ne prihvatamo da vrijedi za „njih“, i obrnuto.
