Azerbejdžan bliži od Srebrenice

Grupa nevladinih organizacija, među kojima su Žene u crnom i Centar za kulturnu dekontaminaciju, te niz nezavisnih umjetnika pokrenuli su lani, prilikom obilježavanja 15-godišnjice genocida, inicijativu za podizanje spomenika srebreničkim žrtvama u Beogradu. Inicijativa je formalizirana studenoga prošle godine, a ovih su dana, nakon četveromjesečne šutnje gradske administracije, inicijatori obaviješteni da je Komisija za spomenike i nazive trgova i ulica odbila njihov prijedlog uz obrazloženje da se radi “o događaju koji se desio van ovih prostora”.

Poricanje zločina

Kako je naknadno objasnio predsjednik Komisije Slobodan Stanimirović, dodatni argument u odbijanju inicijative jeste ranija odluka gradskih vlasti da se u Beogradu podigne spomenik svim žrtvama ratova devedesetih.

Staša Zajović iz Žena u crnom u odgovoru gradskih vlasti vidi daljnje poricanje i negiranje zločina i omalovažavanje žrtava. Očito je da još nedostaje jasne političke volje da se prizna da je u Srebrenici počinjen genocid i da se od te teme bježi, slično kao što se bježalo prilikom donošenja Rezolucije o Srebrenici u Skupštini Srbije.

Dakle, srebreničke žrtve neće dobiti spomenik u Beogradu, ali će ga zato dobiti Gajdar Alijev, prvi predsjednik Republike Azerbajdžan. Alijev će spomenik dobiti na Tašu, jednom od najprestižnijih mjesta u Beogradu. Rekonstrukciju tašmajdanskog parka, čija vrijednost iznosi dva milijuna eura, u cijelosti financira vlada Azerbajdžana. U obrazloženju odluke za takav pothvat stoji da vlada Azerbajdžana prakticira prijateljskim zemljama darivati uređene parkove i da su sličnu stvar uradili u Bukureštu i Istanbulu.

Bez suvislog razloga

Gajdar Alijev bio je pripadnik NKVD-a, a kasnije KGB-a, gdje je dogurao do čina general-majora. Nakon raspada SSSR-a, bio je doživotni predsjednik Azerbajdžana. Umro je 2003, a koji mjesec prije smrti na partijskoj ga je funkciji naslijedio njegov sin Ilham Alijev. Period Alijevljeve vladavine obilježili su korupcija, cenzura, kult ličnosti i nasilje nad opozicijom. Takva politička ličnost dobit će spomenik u Beogradu bez ijednoga suvislog razloga; dva milijuna eura donacije za rekonstrukciju gradskog parka nikako ne bi mogli biti valjano opravdanje za taj čin. Jer, ako bi to bio kriterij, i gori od Alijeva mogli bi si rezervirati lokaciju.

Uglavnom, stvari stoje tako da je Alijev zaslužio spomenik u Beogradu, a srebreničke žrtve “nisu odavde”. Ili, kako bahato kaže Slobodan Stanimirović: “Mi se zalažemo da taj događaj svakako bude obeležen spomenikom, ali na mestu događaja. Zamislite kada bi se svaki događaj obeležavao spomenikom u Beogradu.”

(preneseno sa www.novossti.com)