Procjenjuje se da u Federaciji BiH živi oko 250.000 osoba s invaliditetom, od čega je oko 80 posto nezaposleno. Jedan od osnovnih razloga za toliki stepen nezaposlenosti je i neadekvatna zakonska regulativa
- Zovem se Anes Mehić, a svi me u Lukavcu znaju kao Paju. Rođen sam 25. aprila 1975., imam 35 godina. Završio sam srednju mašinsku školu, a 1995. bio sam inžinjerac u vojsci. Završio se rat, taman počeo lijep život, meni 22 godine. Petnaestog juna 1997. jaranu je bio rođendan, otišli smo na jezero, kupali smo se, popili jedno ili dva piva. Od šeste godine sam trenirao gimnastiku, znao sam napraviti salto, izvodili smo pred curama, kako to već i ide. Skočio sam u vodu i sljedeće čega se sjećam: iz vode nebo vidim ali ne mogu izroniti. Drug je skočio za mnom i izvukao me na površinu vode, vidio me, mislio da se šalim da se gušim i opet me pustio. Onda je za mnom skočila moja djevojka, vidjela je da nešto nije uredu. Kako su me izvukli, da li su me još više povrijedili, ne znam. Hitna je došla čini mi se u sekundi, u bolnicu, pretrage, mjesec dana šoka na intenzivnoj a kasnije još tri mjeseca na ortopediji. Bio sam šest mjeseci na profesionalnoj rehabilitaciji. Kad sam nastradao sve je bilo oduzeto, samo sam mogao govoriti. Ono što se vratilo u prvih šest mjeseci - vratilo se. Najvjerovatnije je da sam, kako sam skočio salto, iako nisam nigdje udario glavom, jako trznuo u zraku tako da sam slomio dva pršljena u vratu. Kad sam pao u vodu osjetio sam da mi trnu ramena i ključne kosti i da ne mogu mrdati rukama. Doktori mi kažu da kičmena moždina nije prekinuta ali je nagniječena. Moja povreda je kvadriplegija, oduzetost nogu s djelimičnim pokretima ruku. Živim s roditeljima, otac je u penziji, mama je kućanica, a brat živi u Holandiji.
Anes je jedan od pedesetak članova Udruženja paraplegičara i oboljelih od dječije paralize opštine Lukavac. Nakon nesreće najviše mu je pomogla bezrezervna podrška porodice i prijatelja koju je imao: - Uz pomoć njih nastavio sam živjeti normalno koliko sam mogao. Izlazio sam, družio se, nisam se želio zatvoriti u kuću. Ali onda sam shvatio da ne mogu cijeli život tako: šta će biti kada roditelja ne bude? Učlanio sam se u udruženje, i već treću ili četvrtu godinu sam predsjednik.
U udruženju Lotos iz Tuzle, čiji je također član, radi kao vanjski saradnik, novinar, web dizajner. Radio je u štampariji na pripremi za štampu, putem konkursa koji su objavljivani kao podsticaji za zapošljavanje osoba s invaliditetom. Ipak, veliki problem za njega, kao i za većinu osoba s invaliditetom, predstavlja činjenica da ga zbog predrasuda poslodavci najčešće neće zaposliti: - Predrasude su prejake, osjetim ih stalno. Kad god pokušaš negdje pred tobom je barijera, a ona se prekida jedino ako poslodavac dobije poticaj da te zaposli. Lično bih mogao raditi sve poslove na kompjuteru, u štampariji, poslove u vezi sa izdavačkom djelatnošću ili web dizajnom... sve u čemu se koristi mozak. Mogu biti i vijećnik u opštini ili raditi u call centru, naprimjer. Ali, u većini slučajeva to što sam invalid je prepreka, ljudi me drugačije gledaju i imaju predrasude.
Danas, 13 godina nakon nesreće, Anes kaže kako mu se život promijenio iz temelja: - Za invalide neće niko ništa uraditi osim nas samih. Ja se trudim biti aktivan a sad sam još aktivniji jer 13 godina kako sam nastradao nisam imao rampu da uđem u stan. Sad, nakon 13 godina, pomoći drugova koji su izvođači radova, kaže u šali, i raznih donatora, napravio sam rampu uz pomoć koje mogu sam izlaziti iz stana. Jutros sam sam izašao iz stana i otišao do udruženja. Ma to mi je sto posto promijenilo život!
MOGU, HOĆU, ZNAM
Procjenjuje se da u Federaciji BiH živi oko 250.000 osoba s invaliditetom, od čega je oko 80 posto nezaposleno. Jedan od osnovnih razloga za toliki stepen nezaposlenosti je i neadekvatna zakonska regulativa. Na inicijativu Koalicije nevladinih organizacija koja djeluje u okviru kampanje MOGU, HOĆU, ZNAM usvojen je Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju osoba sa invaliditetom u Federaciji BiH, kakav je u Republici Srpskoj na snazi već šest godina. Radi se o ključnom zakonu koji će osobama sa invaliditetom u Federaciji BiH omogućiti efikasnije i kvalitetnije profesionalno osposobljavanje i zapošljavanje na otvorenom tržištu rada a poslodavcima beneficije koje će ih stimulisati da intenzivnije zapošljavaju osobe sa invaliditetom. Sam zakon ipak nije dovoljan. Trenutno je u proceduri usvajanje podzakonskih akata kojima bi bilo regulisano i osnovanje Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Upravo s tim ciljem pokrenuta je i kampanja Mogu, hoću, znam, koju su pokrenuli Centar za razvoj i podršku Tuzla (CRP) i Udruženje slijepih Kantona Sarajeo a pridružilo im se sedam udruženja. Finansirana je sredstvima Centra civilnih inicijativa (CCI) kroz program partnerskog zastupanja CAP 2, koji zastupa USAID: - Do kraja aprila bi Ministarstvo rada i socijalne politike trebalo izraditi odluku o osnivanju Fonda a kantonalna ministarstva započeti s ozradom zakonskih akata. Da bismo ubrzali taj proces, zajedno sa Udruženjem slijepih KS-a pripremili smo sve podzakonske akte po uzoru na RS i Hrvatsku, koje sada samo treba tehnički urediti – kaže Mirza Jašarević, projekt koordinator CRP-a. O koristi ovog zakona dovoljno govori i podatak da je u RS-u, gdje je na snazi šest godina, putem fonda profesionalne rehabilitacije više od 9.000 osoba dobilo posao ili pokrenulo vlastiti mali biznis: - Kad se podzakonski akti usvoje, namjeravamo veoma aktivno raditi na njihovoj promociji, kako bismo poslodavcima ali i samim licima s invaliditetom pokazali koje su njegove prednosti. Po njemu, kompanije su dužne zapošljavati jedan broj osoba s invaliditetom ali će zauzvrat dobiti razne olakšice – uvoz repromaterijala, carinske olakšice, povrat poreza i slično. Naši poslodavci to ne znaju pa se i zbog toga javlja diskriminacija prilikom zapošljavanja – objašnjava Jašarević i dodaje zbog čega je osnivanje fonda od krucijalne važnosti: - Mi sada putem raznih projekata možemo nekome pomoći da pokrene posao ili mu jednokratno na neki način pomoći. Ali to nije dovoljno, sve je to od danas do sutra, svi naši projekti imaju početak ali i kraj. Zbog toga smo ovom kampanjom pokušali uticati na to da se kroz sistem, regularnim putem, osobama s invaliditetom omogući zapošljavanje.
Jedan od sljedećih koraka je štampanje kataloga sa radnim mjestima, koji će biti dostupni poslodavcima ali i osobama s invaliditetom. Također, CRP u koaliciji sa ostalim učesnicima projekta ima ulogu monitorisanja cijelog procesa usvajanja podzakonskih akata i obavještavanja javnosti: - Naš metod nije da ciglama idemo na parlament, već da vodimo konstruktivan dijalog s predstavnicima vlasti. Iskazali su dobru volju i na neki način se i obavezali da će u ovom mjesecu ostvariti dogovoreno – kaže Jašarević.
ŽIVOT KAKAV JESTE
U poslijeratnom periodu (1996-2009. godina) od mina je BiH stradalo ukupno 1.697 osoba, od čega 495 osoba smrtno. Veliki broj osoba s invaliditetom prouzrokovanim minama danas nema posao. Ipak, kroz različite projekte u posljednjim godinama nekima od njih pomoglo se da pokrenu ili unaprijede vlastiti posao. Mujo Turajlić živi u blizini Čapljine sa porodicom. Stopostotni je invalid amputirac bez obje ruke. Nastradao je još prije rata – 1987. od mine zaostale iz Drugog svjetskog rata: - Nikad ne dozvoli da ti neko kaže: jadan, jadan. Probaj uvijek ići dalje, još, još, još... I uspjet ćeš, kaže u dokumentarnom filmu u kojem govori o pomoći koju je dobio u okviru projekta za pomoć žrtvama mina. Implementirao ga je Mercy Corps iz Tuzle uz saradnju Mreže preživjelih od mina a finansirala Evropska unija.
Dobio je mašinu za oranje uz pomoć koje je unaprijedio bavljenje poljoprivredom. Uzgaja voće i povrće, i uprkos visokom stepenu invaliditeta, nikada nije izgubio volju za radom: - Teško je jer gledaš ostale kako mogu a ti ne možeš, pa dobijaš snagu i duh koji te pokreću. Kad sam nastradao hranila me majka, ali onda sam se upitao šta kada nje ne bude. Moraš gledati unaprijed a ne unatrag. Sve radim sam. Od hrane do freze i traktora i oranja. Sam sam sebi rekao da moram i da hoću. Ja i moja porodica proizvedemo sebi sve što nam treba.
U okviru istog projekta pomoć je dobio i Saša Dejanović, automehaničar iz Bosanske Gradiške, invalid prve kategorije u kolicima. Radi posao koji je radio i prije nesreće u kojoj je ostao bez obje noge: - Život treba shvatiti onakvim kakav je, a da bi bio lijep moraš ga sam sebi učiniti takvim. To što se desilo – desilo se. Krenuo sam naprijed i svaki me rad pospješuje da budem ravnopravan u društvu. Invalidnost u nekim slučajevima čak shvatam kao prednost.
Saša ima mini radnju smještenu u kući koja povećava budžet za 20-25 posto, školuje djecu, odlazi sa suprugom na odmor, što je, kaže, mnogo bolje od toga da ovisi o nekome drugom.
Poslodavci godine
Na inicijativu nevladinih organizacije Inicijative preživjelih od mina, Centra za razvoj i podršku iz Tuzle, Mercy Corps u BiH i internet portala Posao.ba prošle godine je po prvi put u BiH organizovan izbor poslodavca godine za osobe s invaliditetom. Prema nezvaničnim podacima, više od 10 posto stanovništva u BiH su osobe s invaliditetom od kojih je manje od 20 posto zaposleno. Kampanja promoviše poslodavce koji se, u diskriminatorskom okruženju, protive globalnim trendovima smanjenja broja zaposlenih osoba s invaliditetom. Nagrade su dodijeljene JKP Komrad Bihać (u kategoriji javnih preduzeća), Dita Tuzla (velika preduzeća), Mega drvo Bijeljina (srednja preduzeća), knjižara Marinčić Banja Luka (mala preduzeća). Izbor se održava i ove godine.
(zurnal.info)
">Procjenjuje se da u Federaciji BiH živi oko 250.000 osoba s invaliditetom, od čega je oko 80 posto nezaposleno. Jedan od osnovnih razloga za toliki stepen nezaposlenosti je i neadekvatna zakonska regulativa
- Zovem se Anes Mehić, a svi me u Lukavcu znaju kao Paju. Rođen sam 25. aprila 1975., imam 35 godina. Završio sam srednju mašinsku školu, a 1995. bio sam inžinjerac u vojsci. Završio se rat, taman počeo lijep život, meni 22 godine. Petnaestog juna 1997. jaranu je bio rođendan, otišli smo na jezero, kupali smo se, popili jedno ili dva piva. Od šeste godine sam trenirao gimnastiku, znao sam napraviti salto, izvodili smo pred curama, kako to već i ide. Skočio sam u vodu i sljedeće čega se sjećam: iz vode nebo vidim ali ne mogu izroniti. Drug je skočio za mnom i izvukao me na površinu vode, vidio me, mislio da se šalim da se gušim i opet me pustio. Onda je za mnom skočila moja djevojka, vidjela je da nešto nije uredu. Kako su me izvukli, da li su me još više povrijedili, ne znam. Hitna je došla čini mi se u sekundi, u bolnicu, pretrage, mjesec dana šoka na intenzivnoj a kasnije još tri mjeseca na ortopediji. Bio sam šest mjeseci na profesionalnoj rehabilitaciji. Kad sam nastradao sve je bilo oduzeto, samo sam mogao govoriti. Ono što se vratilo u prvih šest mjeseci - vratilo se. Najvjerovatnije je da sam, kako sam skočio salto, iako nisam nigdje udario glavom, jako trznuo u zraku tako da sam slomio dva pršljena u vratu. Kad sam pao u vodu osjetio sam da mi trnu ramena i ključne kosti i da ne mogu mrdati rukama. Doktori mi kažu da kičmena moždina nije prekinuta ali je nagniječena. Moja povreda je kvadriplegija, oduzetost nogu s djelimičnim pokretima ruku. Živim s roditeljima, otac je u penziji, mama je kućanica, a brat živi u Holandiji.
Anes je jedan od pedesetak članova Udruženja paraplegičara i oboljelih od dječije paralize opštine Lukavac. Nakon nesreće najviše mu je pomogla bezrezervna podrška porodice i prijatelja koju je imao: - Uz pomoć njih nastavio sam živjeti normalno koliko sam mogao. Izlazio sam, družio se, nisam se želio zatvoriti u kuću. Ali onda sam shvatio da ne mogu cijeli život tako: šta će biti kada roditelja ne bude? Učlanio sam se u udruženje, i već treću ili četvrtu godinu sam predsjednik.
U udruženju Lotos iz Tuzle, čiji je također član, radi kao vanjski saradnik, novinar, web dizajner. Radio je u štampariji na pripremi za štampu, putem konkursa koji su objavljivani kao podsticaji za zapošljavanje osoba s invaliditetom. Ipak, veliki problem za njega, kao i za većinu osoba s invaliditetom, predstavlja činjenica da ga zbog predrasuda poslodavci najčešće neće zaposliti: - Predrasude su prejake, osjetim ih stalno. Kad god pokušaš negdje pred tobom je barijera, a ona se prekida jedino ako poslodavac dobije poticaj da te zaposli. Lično bih mogao raditi sve poslove na kompjuteru, u štampariji, poslove u vezi sa izdavačkom djelatnošću ili web dizajnom... sve u čemu se koristi mozak. Mogu biti i vijećnik u opštini ili raditi u call centru, naprimjer. Ali, u većini slučajeva to što sam invalid je prepreka, ljudi me drugačije gledaju i imaju predrasude.
Danas, 13 godina nakon nesreće, Anes kaže kako mu se život promijenio iz temelja: - Za invalide neće niko ništa uraditi osim nas samih. Ja se trudim biti aktivan a sad sam još aktivniji jer 13 godina kako sam nastradao nisam imao rampu da uđem u stan. Sad, nakon 13 godina, pomoći drugova koji su izvođači radova, kaže u šali, i raznih donatora, napravio sam rampu uz pomoć koje mogu sam izlaziti iz stana. Jutros sam sam izašao iz stana i otišao do udruženja. Ma to mi je sto posto promijenilo život!
MOGU, HOĆU, ZNAM
Procjenjuje se da u Federaciji BiH živi oko 250.000 osoba s invaliditetom, od čega je oko 80 posto nezaposleno. Jedan od osnovnih razloga za toliki stepen nezaposlenosti je i neadekvatna zakonska regulativa. Na inicijativu Koalicije nevladinih organizacija koja djeluje u okviru kampanje MOGU, HOĆU, ZNAM usvojen je Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju osoba sa invaliditetom u Federaciji BiH, kakav je u Republici Srpskoj na snazi već šest godina. Radi se o ključnom zakonu koji će osobama sa invaliditetom u Federaciji BiH omogućiti efikasnije i kvalitetnije profesionalno osposobljavanje i zapošljavanje na otvorenom tržištu rada a poslodavcima beneficije koje će ih stimulisati da intenzivnije zapošljavaju osobe sa invaliditetom. Sam zakon ipak nije dovoljan. Trenutno je u proceduri usvajanje podzakonskih akata kojima bi bilo regulisano i osnovanje Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Upravo s tim ciljem pokrenuta je i kampanja Mogu, hoću, znam, koju su pokrenuli Centar za razvoj i podršku Tuzla (CRP) i Udruženje slijepih Kantona Sarajeo a pridružilo im se sedam udruženja. Finansirana je sredstvima Centra civilnih inicijativa (CCI) kroz program partnerskog zastupanja CAP 2, koji zastupa USAID: - Do kraja aprila bi Ministarstvo rada i socijalne politike trebalo izraditi odluku o osnivanju Fonda a kantonalna ministarstva započeti s ozradom zakonskih akata. Da bismo ubrzali taj proces, zajedno sa Udruženjem slijepih KS-a pripremili smo sve podzakonske akte po uzoru na RS i Hrvatsku, koje sada samo treba tehnički urediti – kaže Mirza Jašarević, projekt koordinator CRP-a. O koristi ovog zakona dovoljno govori i podatak da je u RS-u, gdje je na snazi šest godina, putem fonda profesionalne rehabilitacije više od 9.000 osoba dobilo posao ili pokrenulo vlastiti mali biznis: - Kad se podzakonski akti usvoje, namjeravamo veoma aktivno raditi na njihovoj promociji, kako bismo poslodavcima ali i samim licima s invaliditetom pokazali koje su njegove prednosti. Po njemu, kompanije su dužne zapošljavati jedan broj osoba s invaliditetom ali će zauzvrat dobiti razne olakšice – uvoz repromaterijala, carinske olakšice, povrat poreza i slično. Naši poslodavci to ne znaju pa se i zbog toga javlja diskriminacija prilikom zapošljavanja – objašnjava Jašarević i dodaje zbog čega je osnivanje fonda od krucijalne važnosti: - Mi sada putem raznih projekata možemo nekome pomoći da pokrene posao ili mu jednokratno na neki način pomoći. Ali to nije dovoljno, sve je to od danas do sutra, svi naši projekti imaju početak ali i kraj. Zbog toga smo ovom kampanjom pokušali uticati na to da se kroz sistem, regularnim putem, osobama s invaliditetom omogući zapošljavanje.
Jedan od sljedećih koraka je štampanje kataloga sa radnim mjestima, koji će biti dostupni poslodavcima ali i osobama s invaliditetom. Također, CRP u koaliciji sa ostalim učesnicima projekta ima ulogu monitorisanja cijelog procesa usvajanja podzakonskih akata i obavještavanja javnosti: - Naš metod nije da ciglama idemo na parlament, već da vodimo konstruktivan dijalog s predstavnicima vlasti. Iskazali su dobru volju i na neki način se i obavezali da će u ovom mjesecu ostvariti dogovoreno – kaže Jašarević.
ŽIVOT KAKAV JESTE
U poslijeratnom periodu (1996-2009. godina) od mina je BiH stradalo ukupno 1.697 osoba, od čega 495 osoba smrtno. Veliki broj osoba s invaliditetom prouzrokovanim minama danas nema posao. Ipak, kroz različite projekte u posljednjim godinama nekima od njih pomoglo se da pokrenu ili unaprijede vlastiti posao. Mujo Turajlić živi u blizini Čapljine sa porodicom. Stopostotni je invalid amputirac bez obje ruke. Nastradao je još prije rata – 1987. od mine zaostale iz Drugog svjetskog rata: - Nikad ne dozvoli da ti neko kaže: jadan, jadan. Probaj uvijek ići dalje, još, još, još... I uspjet ćeš, kaže u dokumentarnom filmu u kojem govori o pomoći koju je dobio u okviru projekta za pomoć žrtvama mina. Implementirao ga je Mercy Corps iz Tuzle uz saradnju Mreže preživjelih od mina a finansirala Evropska unija.
Dobio je mašinu za oranje uz pomoć koje je unaprijedio bavljenje poljoprivredom. Uzgaja voće i povrće, i uprkos visokom stepenu invaliditeta, nikada nije izgubio volju za radom: - Teško je jer gledaš ostale kako mogu a ti ne možeš, pa dobijaš snagu i duh koji te pokreću. Kad sam nastradao hranila me majka, ali onda sam se upitao šta kada nje ne bude. Moraš gledati unaprijed a ne unatrag. Sve radim sam. Od hrane do freze i traktora i oranja. Sam sam sebi rekao da moram i da hoću. Ja i moja porodica proizvedemo sebi sve što nam treba.
U okviru istog projekta pomoć je dobio i Saša Dejanović, automehaničar iz Bosanske Gradiške, invalid prve kategorije u kolicima. Radi posao koji je radio i prije nesreće u kojoj je ostao bez obje noge: - Život treba shvatiti onakvim kakav je, a da bi bio lijep moraš ga sam sebi učiniti takvim. To što se desilo – desilo se. Krenuo sam naprijed i svaki me rad pospješuje da budem ravnopravan u društvu. Invalidnost u nekim slučajevima čak shvatam kao prednost.
Saša ima mini radnju smještenu u kući koja povećava budžet za 20-25 posto, školuje djecu, odlazi sa suprugom na odmor, što je, kaže, mnogo bolje od toga da ovisi o nekome drugom.
Poslodavci godine
Na inicijativu nevladinih organizacije Inicijative preživjelih od mina, Centra za razvoj i podršku iz Tuzle, Mercy Corps u BiH i internet portala Posao.ba prošle godine je po prvi put u BiH organizovan izbor poslodavca godine za osobe s invaliditetom. Prema nezvaničnim podacima, više od 10 posto stanovništva u BiH su osobe s invaliditetom od kojih je manje od 20 posto zaposleno. Kampanja promoviše poslodavce koji se, u diskriminatorskom okruženju, protive globalnim trendovima smanjenja broja zaposlenih osoba s invaliditetom. Nagrade su dodijeljene JKP Komrad Bihać (u kategoriji javnih preduzeća), Dita Tuzla (velika preduzeća), Mega drvo Bijeljina (srednja preduzeća), knjižara Marinčić Banja Luka (mala preduzeća). Izbor se održava i ove godine.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Pod okupacijom
BERZA RADA: Ima li posla za nas
Procjenjuje se da u Federaciji BiH živi oko 250.000 osoba s invaliditetom, od čega je oko 80 posto nezaposleno. Jedan od osnovnih razloga za toliki stepen nezaposlenosti je i neadekvatna zakonska regulativa
- Zovem se Anes Mehić, a svi me u Lukavcu znaju kao Paju. Rođen sam 25. aprila 1975., imam 35 godina. Završio sam srednju mašinsku školu, a 1995. bio sam inžinjerac u vojsci. Završio se rat, taman počeo lijep život, meni 22 godine. Petnaestog juna 1997. jaranu je bio rođendan, otišli smo na jezero, kupali smo se, popili jedno ili dva piva. Od šeste godine sam trenirao gimnastiku, znao sam napraviti salto, izvodili smo pred curama, kako to već i ide. Skočio sam u vodu i sljedeće čega se sjećam: iz vode nebo vidim ali ne mogu izroniti. Drug je skočio za mnom i izvukao me na površinu vode, vidio me, mislio da se šalim da se gušim i opet me pustio. Onda je za mnom skočila moja djevojka, vidjela je da nešto nije uredu. Kako su me izvukli, da li su me još više povrijedili, ne znam. Hitna je došla čini mi se u sekundi, u bolnicu, pretrage, mjesec dana šoka na intenzivnoj a kasnije još tri mjeseca na ortopediji. Bio sam šest mjeseci na profesionalnoj rehabilitaciji. Kad sam nastradao sve je bilo oduzeto, samo sam mogao govoriti. Ono što se vratilo u prvih šest mjeseci - vratilo se. Najvjerovatnije je da sam, kako sam skočio salto, iako nisam nigdje udario glavom, jako trznuo u zraku tako da sam slomio dva pršljena u vratu. Kad sam pao u vodu osjetio sam da mi trnu ramena i ključne kosti i da ne mogu mrdati rukama. Doktori mi kažu da kičmena moždina nije prekinuta ali je nagniječena. Moja povreda je kvadriplegija, oduzetost nogu s djelimičnim pokretima ruku. Živim s roditeljima, otac je u penziji, mama je kućanica, a brat živi u Holandiji.
Anes je jedan od pedesetak članova Udruženja paraplegičara i oboljelih od dječije paralize opštine Lukavac. Nakon nesreće najviše mu je pomogla bezrezervna podrška porodice i prijatelja koju je imao: - Uz pomoć njih nastavio sam živjeti normalno koliko sam mogao. Izlazio sam, družio se, nisam se želio zatvoriti u kuću. Ali onda sam shvatio da ne mogu cijeli život tako: šta će biti kada roditelja ne bude? Učlanio sam se u udruženje, i već treću ili četvrtu godinu sam predsjednik.
U udruženju Lotos iz Tuzle, čiji je također član, radi kao vanjski saradnik, novinar, web dizajner. Radio je u štampariji na pripremi za štampu, putem konkursa koji su objavljivani kao podsticaji za zapošljavanje osoba s invaliditetom. Ipak, veliki problem za njega, kao i za većinu osoba s invaliditetom, predstavlja činjenica da ga zbog predrasuda poslodavci najčešće neće zaposliti: - Predrasude su prejake, osjetim ih stalno. Kad god pokušaš negdje pred tobom je barijera, a ona se prekida jedino ako poslodavac dobije poticaj da te zaposli. Lično bih mogao raditi sve poslove na kompjuteru, u štampariji, poslove u vezi sa izdavačkom djelatnošću ili web dizajnom... sve u čemu se koristi mozak. Mogu biti i vijećnik u opštini ili raditi u call centru, naprimjer. Ali, u većini slučajeva to što sam invalid je prepreka, ljudi me drugačije gledaju i imaju predrasude.
Danas, 13 godina nakon nesreće, Anes kaže kako mu se život promijenio iz temelja: - Za invalide neće niko ništa uraditi osim nas samih. Ja se trudim biti aktivan a sad sam još aktivniji jer 13 godina kako sam nastradao nisam imao rampu da uđem u stan. Sad, nakon 13 godina, pomoći drugova koji su izvođači radova, kaže u šali, i raznih donatora, napravio sam rampu uz pomoć koje mogu sam izlaziti iz stana. Jutros sam sam izašao iz stana i otišao do udruženja. Ma to mi je sto posto promijenilo život!
MOGU, HOĆU, ZNAM
Procjenjuje se da u Federaciji BiH živi oko 250.000 osoba s invaliditetom, od čega je oko 80 posto nezaposleno. Jedan od osnovnih razloga za toliki stepen nezaposlenosti je i neadekvatna zakonska regulativa. Na inicijativu Koalicije nevladinih organizacija koja djeluje u okviru kampanje MOGU, HOĆU, ZNAM usvojen je Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju osoba sa invaliditetom u Federaciji BiH, kakav je u Republici Srpskoj na snazi već šest godina. Radi se o ključnom zakonu koji će osobama sa invaliditetom u Federaciji BiH omogućiti efikasnije i kvalitetnije profesionalno osposobljavanje i zapošljavanje na otvorenom tržištu rada a poslodavcima beneficije koje će ih stimulisati da intenzivnije zapošljavaju osobe sa invaliditetom. Sam zakon ipak nije dovoljan. Trenutno je u proceduri usvajanje podzakonskih akata kojima bi bilo regulisano i osnovanje Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Upravo s tim ciljem pokrenuta je i kampanja Mogu, hoću, znam, koju su pokrenuli Centar za razvoj i podršku Tuzla (CRP) i Udruženje slijepih Kantona Sarajeo a pridružilo im se sedam udruženja. Finansirana je sredstvima Centra civilnih inicijativa (CCI) kroz program partnerskog zastupanja CAP 2, koji zastupa USAID: - Do kraja aprila bi Ministarstvo rada i socijalne politike trebalo izraditi odluku o osnivanju Fonda a kantonalna ministarstva započeti s ozradom zakonskih akata. Da bismo ubrzali taj proces, zajedno sa Udruženjem slijepih KS-a pripremili smo sve podzakonske akte po uzoru na RS i Hrvatsku, koje sada samo treba tehnički urediti – kaže Mirza Jašarević, projekt koordinator CRP-a. O koristi ovog zakona dovoljno govori i podatak da je u RS-u, gdje je na snazi šest godina, putem fonda profesionalne rehabilitacije više od 9.000 osoba dobilo posao ili pokrenulo vlastiti mali biznis: - Kad se podzakonski akti usvoje, namjeravamo veoma aktivno raditi na njihovoj promociji, kako bismo poslodavcima ali i samim licima s invaliditetom pokazali koje su njegove prednosti. Po njemu, kompanije su dužne zapošljavati jedan broj osoba s invaliditetom ali će zauzvrat dobiti razne olakšice – uvoz repromaterijala, carinske olakšice, povrat poreza i slično. Naši poslodavci to ne znaju pa se i zbog toga javlja diskriminacija prilikom zapošljavanja – objašnjava Jašarević i dodaje zbog čega je osnivanje fonda od krucijalne važnosti: - Mi sada putem raznih projekata možemo nekome pomoći da pokrene posao ili mu jednokratno na neki način pomoći. Ali to nije dovoljno, sve je to od danas do sutra, svi naši projekti imaju početak ali i kraj. Zbog toga smo ovom kampanjom pokušali uticati na to da se kroz sistem, regularnim putem, osobama s invaliditetom omogući zapošljavanje.
Jedan od sljedećih koraka je štampanje kataloga sa radnim mjestima, koji će biti dostupni poslodavcima ali i osobama s invaliditetom. Također, CRP u koaliciji sa ostalim učesnicima projekta ima ulogu monitorisanja cijelog procesa usvajanja podzakonskih akata i obavještavanja javnosti: - Naš metod nije da ciglama idemo na parlament, već da vodimo konstruktivan dijalog s predstavnicima vlasti. Iskazali su dobru volju i na neki način se i obavezali da će u ovom mjesecu ostvariti dogovoreno – kaže Jašarević.
ŽIVOT KAKAV JESTE
U poslijeratnom periodu (1996-2009. godina) od mina je BiH stradalo ukupno 1.697 osoba, od čega 495 osoba smrtno. Veliki broj osoba s invaliditetom prouzrokovanim minama danas nema posao. Ipak, kroz različite projekte u posljednjim godinama nekima od njih pomoglo se da pokrenu ili unaprijede vlastiti posao. Mujo Turajlić živi u blizini Čapljine sa porodicom. Stopostotni je invalid amputirac bez obje ruke. Nastradao je još prije rata – 1987. od mine zaostale iz Drugog svjetskog rata: - Nikad ne dozvoli da ti neko kaže: jadan, jadan. Probaj uvijek ići dalje, još, još, još... I uspjet ćeš, kaže u dokumentarnom filmu u kojem govori o pomoći koju je dobio u okviru projekta za pomoć žrtvama mina. Implementirao ga je Mercy Corps iz Tuzle uz saradnju Mreže preživjelih od mina a finansirala Evropska unija.
Dobio je mašinu za oranje uz pomoć koje je unaprijedio bavljenje poljoprivredom. Uzgaja voće i povrće, i uprkos visokom stepenu invaliditeta, nikada nije izgubio volju za radom: - Teško je jer gledaš ostale kako mogu a ti ne možeš, pa dobijaš snagu i duh koji te pokreću. Kad sam nastradao hranila me majka, ali onda sam se upitao šta kada nje ne bude. Moraš gledati unaprijed a ne unatrag. Sve radim sam. Od hrane do freze i traktora i oranja. Sam sam sebi rekao da moram i da hoću. Ja i moja porodica proizvedemo sebi sve što nam treba.
U okviru istog projekta pomoć je dobio i Saša Dejanović, automehaničar iz Bosanske Gradiške, invalid prve kategorije u kolicima. Radi posao koji je radio i prije nesreće u kojoj je ostao bez obje noge: - Život treba shvatiti onakvim kakav je, a da bi bio lijep moraš ga sam sebi učiniti takvim. To što se desilo – desilo se. Krenuo sam naprijed i svaki me rad pospješuje da budem ravnopravan u društvu. Invalidnost u nekim slučajevima čak shvatam kao prednost.
Saša ima mini radnju smještenu u kući koja povećava budžet za 20-25 posto, školuje djecu, odlazi sa suprugom na odmor, što je, kaže, mnogo bolje od toga da ovisi o nekome drugom.
Poslodavci godine
Na inicijativu nevladinih organizacije Inicijative preživjelih od mina, Centra za razvoj i podršku iz Tuzle, Mercy Corps u BiH i internet portala Posao.ba prošle godine je po prvi put u BiH organizovan izbor poslodavca godine za osobe s invaliditetom. Prema nezvaničnim podacima, više od 10 posto stanovništva u BiH su osobe s invaliditetom od kojih je manje od 20 posto zaposleno. Kampanja promoviše poslodavce koji se, u diskriminatorskom okruženju, protive globalnim trendovima smanjenja broja zaposlenih osoba s invaliditetom. Nagrade su dodijeljene JKP Komrad Bihać (u kategoriji javnih preduzeća), Dita Tuzla (velika preduzeća), Mega drvo Bijeljina (srednja preduzeća), knjižara Marinčić Banja Luka (mala preduzeća). Izbor se održava i ove godine.
(zurnal.info)
Procjenjuje se da u Federaciji BiH živi oko 250.000 osoba s invaliditetom, od čega je oko 80 posto nezaposleno. Jedan od osnovnih razloga za toliki stepen nezaposlenosti je i neadekvatna zakonska regulativa
