Zbog tekstova o ratnim zločinima: Bićeš ubijen u centru Ilidže!

Na višem sudu u Beogradu šestog jula 2020. izrečena je prvostepena presuda zatvora u trajanju od 10 godina, upravniku zatvora u Hrasnici Huseinu Mujanoviću. 

Prema presudi, kriv je zato što je lično učestovao u zatvaranju i mučenju civila srpske nacionalnosti sa područja naselja Sokolović Kolonija i Hrasnica, kao i za smrt sedam lica dok je bio na rukovodećoj poziciji u zatvoru. Ovom presudom konačno su potvrđena moja istraživanja i pisanja. 

NOVINAR JE ZA SVE KRIV  

Moj prvi dodir sa ovom temom desio se u rano proljeće 2016. godine, kada sam upoznao bivšeg dugogodišnjeg načelnika općine Ilidža, preminulog Huseina Mahmutovića. Želio je da napišem njegove ratne memoare. Osim obilne dokumentacije koju mi je dao, predložio je i listu ljudi sa kojima trebam razgovarati. Na taj način, uspio sam zaokružiti sliku o ratnim dešavanjima na tom području, o tokovima novca, švercu roba kao i živih ljudi, sve do ratnih zločina... 

Prve tekstove objavio sam za portal Impuls. 

Prvi je obrađivao ratne zločine i kriminal na teritoriji tadašnje Srpske općine Ilidža, za što je komandno odgovoran bio Tomislav Tomo Kovač. Jedna od krivičnih prijava protiv Tomislava Kovača i danas skuplja prašinu u nekoj od ladica Federalnog MUP-a. 

Nakon teksta o Tomi Kovaču objavljen je tekst o Huseinu Seji Hasiboviću. Pisao sam o pljački skladišta bivšeg MUP-a koje se nalazilo u Krteljima. 

Odmah nakon ovog teksta, krenule su reakcije ljudi iz općinskih boračkih udruženja. Govorili su mi da se ovakvim pisanjem izjednačavaju žrtva i agresor. To me nije pokolebalo, nastavio sam pisati o pljački Stojčevca, “trgovini” Srbima iz Hrasnice, pljački FAMOS-a, ubijanju hrasničkih Bošnjaka... Tada se pritisak pojačao. Na moj telefon su dolazile prijeteće poruke sa skrivenih brojeva kao i fotografije kretanja moje uže porodice. 

U kasnim večernjim satima nepoznati ljudi su mi telefonirali i prijetili da će me ubiti u centru Ilidže i to prvom prilikom, čim budem primjećen. U to vrijeme rijetko sam izlazio iz stana, ali sam primjetio da me prate dvije meni nepoznate osobe. Također, na moj facebook profil stizale su prijeteće poruke od ljudi koji su osumnjičeni za ratne zločine nad srpskim stanovništvom u naselju Hrasnica. 

Odlučio sam da zatražim pomoć. Jedan prijatelj mi je savjetovao da se ne obraćam lokalnoj stanici policije, jer te osobe imaju uticaj na njih, nego da zaštitu pokušam pronaći kod inspektora SIPA-e. Prvi sastanak sa inspektorima nije previše obećavao. Rekli su mi da je najbolja zaštita - lična zaštita, odnosno pažljivo kretanje javnim prostorom, bez noćnih izlazaka, te bez komentarisanja na facebooku. 

Moja pokojna urednica Mirjana Tešanović mi je nakon toga obezbjedila kontakt sa državnim tužiocem Vladimirom Simovićem, koji vodi aktivnu istragu u predmetu Hrasnica. Tu sam imao priliku da uvidim svu kompleksnost pravosudnog sistema BiH koji, zbog niza sistemskih greški, onemogućava rad poštenim i profesionalnim tužiocima. Ta neuređenost apsolutno odgovara političkom elitama, koji pitanje ratnih zločina zloupotrebljavaju u dnevnopolitičke svrhe.

ŠTA SE DEŠAVALO U NASELJU HRASNICA 

Mnogo je nekažnjenih zločina i neriješenih kriminalnih radnji koji su se dešavali tokom rata na prostoru Ilidže. Na ovom mjestu pokušaću da dam samo kratku hronologiju događaja

Naselja Hrasnica i Sokolović Kolonija teritorijalno pripadaju općini Ilidža. Političkim dogovorom između Huseina Mahmutovića, tadašnjeg općinskog predsjednika i Tomislava Tome Kovača, tadašnjeg komandanta policijske stanice Ilidža. dogodilo se mirno razgraničenje teritorija na tom području. Naselja Sokolović Kolonija, Butmir i Hrasnica, zbog tada većinskog muslimanskog stanovništva, pripala su teritoriji RBiH, dok je centar Ilidže sa naseljima Blažuj, Osjek i Vojkovići ušao u sastav Općine Srpska Ilidža. Pripadnici Teritorijalne odbrane RBiH 22. aprila 1992. godine napali su teritoriju pod Kovačevom kontrolom. Tada su uhapšeni Željko Pičuga i Branislav Dukić (bivši predsjednik logoraša RS, poznat po instaliranju krsta na brdu Zlatište iznad Sarajeva). Nakon 11 dana zatočeništva,  u podrumskim garažama hrasničkih nebodera, likvidiran je Željko Pičuga. Prema izjavi svjedoka, ubio ga je Suad Dedović zvani Ciko, koji je preminuo prije nekoliko godina. Pošto Željko Pičuga nije imao srodnika, ukopan je na Hrasničkom groblju Kovači kao N.N. osoba. 

Jedinice Patriotske lige i Teritorijalne odbrane 25. maja 1992. godine prelaze u 104. motorizovanu brigadu ARBiH.  Na njeno čelo postavljen je bivši kapetan JNA Enes Zukanović a Amir Šabović bio je pomoćnik za bezbjednost. Tada se formiraju i prvi zatvori na teritoriji naselja Hrasnica, u koje se premještaju zarobljeni civili srpske nacionalnosti koji su do tada bili zatočeni u učionicama osnovne škole Aleksa Šantić. Postojala su tri sabirna mjesta na koja su vođeni zatvorenici: podrumske garaže u neboderima na Hrasnici, podrum Doma kulture, dvorana za kuglanje i streljaštvo, kao i svlačionice sporskog centra FAMOS. 

UBISTVA U ZATVORU

Na mjesto upravnika zatvora postavljen je Husein Mujanović. Odmah po njegovom imenovanju na tu poziciju, desiće se dva ubistva. Zdravko Gligorović uhapšen je u svojoj vikendici u Bradini i sproveden preko Igmana u Hrasnicu. Na Igmanu je uhapšen i Miloš Hrnjez iz naselja Sokolović Kolonija. Gligorović je zatvoren u improvizirani kavez ispod zidane tribine Famosovog stadiona. Nakon desetak dana zaklao ga je izvjesni S.Đ. (koji je u međuvremenu umro). Gligorovićevo tijelo je ekshumirano od strane instituta za nestale RS, u ljeto 1999. godine, na lokalitetu improvizovanog groblja iza stare muzičke škole u Hrasnici. 

Tijelo Miloša Hrnjeza do danas nije pronađeno. On je ubijen 1. juna 1992. godine, ispred sportskog centra FAMOS. Tijelo mu je prebačeno u jednu spaljenu kuću. Nakon tri dana odneseno je odatle i ukopano na nepoznatoj lokaciji. Za kostima Miloša Hrnjeza i danas bezuspješno traga njegova porodica iz Australije. 

Pored ovih ubistava, u istom vremenskom razdoblju, silovana je Slobodanka Mladić. Nju je silovao zatvorski čuvar Zaim Laličić, koji je zbog tog zločina pravosnažno osuđen pred sudom BiH. 

Prema istražnoj radnji tužilaštva BiH, za okvirni datum kojim bi se utvrđivala komandna odgovornost Huseina Mujanovića, uzet je 8. juli 1992. godine. Ovo je urađeno zato što više ne postoji niti jedan živi svjedok zatočeništva iz mjeseca maja 1992. godine, kao što nije postojao ni pisani trag koji bi potvrdio Mujanovićevu odgovornost za taj period. Prvi pisani trag kojim se potvrđuje da je Mujanović uistinu bio upravnik zatvora, veže se za juli 1992. godine, što se jasno vidi iz dokumenta. 

(Dokument koji dokazuje Mujanovićevu komandnu odgovornost) 

Još jedan događaj dobro opisuje atmosferu u Hrasnici u to vrijeme. Naime, tadašnja komanda 104. motorizovane brigade 25. jula 1992. godine izdala je naredbu prema Ratnom predsjedništva Ilidže o hapšenju svih pripadnika srpskog stanovništva na teritoriji naselja Hrasnice, kao i o razdvajanju muškog od ženskog stanovništva. Zahvaljujući isključivo predsjedniku ratnog predsjedništva općine Ilidža, preminulom Huseinu Mahmutoviću, ova komanda nikada nije sprovedena. 

(Naredba komandanta Enesa Zukanovića)

Također, pored ovog navedenog, važno je napomenuti da u vrijeme dok je upravnik zatvora bio Husein Mujanović, u zatvoru su završavali i Bošnjaci, i to uglavnom pripadnici 104. motorizovane brigade. Zadokumentiran je i slučaj vojnika S. B. kojeg je silovao preminuli M. S. u podrumskim prostorijama vatrogasne zgrade, u vrijeme dok je upravnik bio Husein Mujanović. 

Husein Mujanović je jedan od rijetkih ljudi, koji je „preživio“ promjenu komande 104. motorizovane brigade, kada je 28. jula 1992. godine na njeno čelo došao Fikret Prevljak. Mujanović bi vjerovatno ostao upravnik zatvora i do samog kraja ratnih sukoba. Smijenjen je zato što je u oktobru iz zatvora pobjegao Mirko Bunoza zvani Hakala, koji je 13. juna 1992. godine ubio vojnika Nijaza Tabaka.

(Mujanovićev iskaz povodom bjekstva Mirka Bunoze) 

Važno je napomenuti, zbog priča da se radi o armijskom komandantu, da Husein Mujanović nikada nije bio komandir pa čak ni aktivan borac. Nakon što je smijenjen sa mjesta upravnika zatvora, kraj rata je dočekao u logističkog brigadi.

(Razrješenje H. Mujanovića)

NEVIDLJIVI KRIMINAL

Moje višegodišnje istraživanje slučajeva ratnih zločina na teritoriji ilidže zaokruženo je tekstom „Nevidljivi općinski kriminal“, gdje sam dokazao da su ratne strukture na općini Ilidža, preko privatiziranih općinskih  boračkih udruženja, glavni uzročnici sistemske postratne korupcije, ali i pranja budžetskog novca, koji prema proračunu budžeta općine Ilidža na godišnjem nivou iznosi više od 640 000 KM. 

Zbog toga i ne čudi, da sam nakon proglašenja prvostepene presude Huseinu Mujanoviću, optužen od udruženja „Četvrta viteška“, da sam izdajnik i plaćenik. Na njegovom čelu je general Emir Redžović, inače presuđeni ubica svog suborca, te korisnik općinskih sredstava u iznosu većem od 54 hiljade KM na godišnjem nivou. Novac se troši na snimanje dokumentarnih filmova i štampanje knjiga u kojima Redžović pokušava sebi prisvojiti zasluge u događajima u kojima nije uopšte ni učestovao. 

Nastavio sam sarađivati sa inspektorima SIPA-e.  Saradnja je na kraju rezultirala hapšenjem Huseina Mujanovića, zatim podizanjem i potvrđivanjem optužnice protiv njega. 

Za nadati se da će ova presuda konačno sa mrtve tačke pokrenuti i ostale procese ratnih zločina na cjelokupnoj općini Ilidža. Tu prije svega mislim na pitanje odgovornosti Tomislava Tome Kovača, ratnog komandanta Srpske općine Ilidža, pod čijom komandom su se desili masovni zločini u Kasindolskoj Ulici, zatim zločin ispred Vile Dalmacije, kao i ubistva Mustafe Radovića i Sulje Hadžovića. Danas je Tomislav Kovač slobodan čovjek, koji živi u Beogradu. Tamo se, prema mojim saznanjima, nalazi i sudija koji je naredio strijeljanja Bošnjaka iz Kasindolske Ulice. 

Također, nadam se da će se jednom ispitati i komandna odgovornost Fikreta Prevljaka, ratnog komandanta 104. motorizovane brigade a današnjeg prvog čovjeka SDA u Kantonu Sarajevo, koji je znao za postojanje brojnih zločina. 

 (zurnal.info)