U izdanju VBZ Zagreb, 2004. godine objavljena je Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat, Ivice Đikića. U recenziji ove knjige Viktor Ivančić je napisao: “Ako Stipe Mesić uistinu predstavlja obrat u odnosu na autokratske navade svojega prethodnika, njegova politička biografija iz pera Ivice Đikića to je isto na planu ove vrste literature, trijumf poštenoga kritičkog žurnalizma nad tradicionalno hrvatskim mitološkim bljuzgama”.
Uz dozvolu autora “Žurnal” će u nekoliko nastavaka objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige
Gojko Šušak bio je neosporno moćna persona tek uspostavljene nezavisne Hrvatske, ali moć mu nije proizlazila iz genijalnih političkih zamisli što su Tuđmanu otvarale oči, nego iz njegove realne financijske snage koju je ostvario prikupljajući novac za obranu zemlje: Šušak je, ukratko, postao moćan ponajviše zato što je raspolagao velikim novcima, a pritom nitko nije mogao pratiti ni kako su novci dolazili, ni kako su odlazili. «Izuzev novca, njegova moć temeljila se i na činjenici da je uspio izboriti neposrednu kontrolu nad specijalnim jedinicama i Vojnom policijom: prema zakonu koji je vrijedio tokom devedesetih godina, te vojne formacije, koje su bile najuvježbanije, najmobilnije i najbolje opremljene – a uz to i najbolje plaćene – bile su pod direktnim zapovjedništvom ministra obrane i predsjednika Republike. U stvarnosti, to je bila Šuškova privatna vojska», reći će Mesić. Ti momci nosili su američke uniforme i američke čizme, bili su naoružani argentinskim puškama i najmodernijim pištoljima, ošišalo ih je na milimetar, na glave im je stavilo zelene beretke, smjestilo ih je u prostorije nekadašnje političke škole u Kumrovcu, te ih je podijelilo u dvije bojne: jednoj je nadjenuto ime Zrinski, a drugoj Frankopan.
Legija stranaca
U kasno ljeto i jesen 1991. godine počele su se širiti legende o tipovima što su u spomenuto mjestašce došli iz francuske Legije stranaca i drugih inozemnih armija: vrhovni capo kampa bio je Ante Zorislav Roso, a okruživala ga je družina koju su sačinjavali sve bivši plaćenici – Bruno Zorica Zulu, Milenko Filipović, Zvonimir Skender, Ante Gotovina, Željko Glasnović, Ivan Kapular, Aldo Lučev, Ilija Tot, Mladen Lukić, Yves Almodoval... To su redom bili ljudi što su godine i godine proveli ratujući po svjetskim kriznim žarištima na kojima su njihovi poslodavci imali financijsko-političke interese i kojima je jedini posao u životu bilo hladnokrvno ubijanje ljudi. Upravo ta profesionalna sklonost ubijanju bila je njihova najbolja preporuka za dolazak u Hrvatsku: rečeno zanimanje bilo je, naime, tih mjeseci u ovoj zemlji vrlo traženo, a Gojko Šušak bio je državni ovlaštenik za pronalaženje i okupljanje takvih osoba.
«Usporedo s istjerivanjem svih koji su prije bili u JNA, bila je vidljiva tendencija da se obnove duh i model NDH, u koju su svrhu Šuškovi ljudi stalno najavljivali povratak domobranskih i ustaških časnika iz emigracije, te su tim ‘provjerenim Hrvatima, nezatrovanima komunizmom i jugoslavenstvom’, spremali osigurati položaje i dužnosti. Takvih časnika, naravno, uopće nije bilo, odnosno ono što ih je i preostalo razasutih po svijetu bilo je u međuvremenu ostarjelo i ni jedan nije došao. Kad su to shvatili, odlučili su regrutirati kojekakve probisvijete iz europskog podzemlja i kriminalnih emigrantskih sredina, kao i avanturiste iz francuske Legije stranaca, dakle, iz skupina kojima su i sami pripadali», napisao je u svojoj memoarskoj knjizi Sjećanja vojnika(Znanje, Zagreb, 2001.), umirovljeni general zbora Martin Špegelj, prvi ministar obrane samostalne Hrvatske, dodajući da su ti ljudi ubrzo po dolasku počeli strelovito napredovati: narednik Legije stranaca Ante Roso poslije samo par mjeseci provedenih u Hrvatskoj postao je generalom; nešto duži put do generalskog čina prošao je kaplar Legije stranaca Ante Gotovina, a generalskim su se činom u proteklih desetak godina okitili i obični legionari poput Milenka Filipovića i Željka Glasnovića. Bili su to Šuškovi privatni soldati koji su ratovali i u Hrvatskoj i u Bosni, te koji su bespogovorno izvršavali sve što im je ministar obrane nalagao.
A ako im i nije izravno nalagao zločine, sasvim je izvjesno da je Šušak bio jedan od glavnih političkih pokrovitelja onih skupina i pojedinaca što su se isticali u zločinima nad hrvatskim Srbima: zločinima u Gospiću, Pakračkoj poljani, Vukovaru, Osijeku, Sisku, Šibeniku, Zadru, Splitu, Zagrebu... Mesić tvrdi da je zbog učestalih boravaka u Beogradu i poslova vezanih uz jugoslavensko Predsjedništvo godine 1991. bio slabo informiran o zločinima koje su hrvatski vojnici činili nad nezaštićenim srpskim civilima, ali se pritom ne doima pretjerano uvjerljivim. «Nitko me nije obavještavao da se događaju zločini i nedopuštene stvari. Reagirao sam, međutim, kad sam posjetio Slavoniju i vidio da se ruše kuće u mojoj Orahovici, te u drugim mjestima kroz koja smo prolazili. Onda su mi rekli da su neka sela u potpunosti srušena i spaljena. Kazao sam Tuđmanu da sam bio u Slavoniji, da sam vidio dosta porušenih kuća, da se radi o novim kućama i da je to rušenje hrvatskih domova, bez obzira tko je vlasnik. Rekao sam mu da to treba što prije zaustaviti. Razgovoru se tada priključio Gojko Šušak koji je rekao otprilike ovako: 'Predsjedniče, ja imam samo jedan prigovor na ovo što je kazao Stipe. Prosvjedujem samo ako ta rušenja nisu tehnički dobro izvedena'. To mi je bio očiti znak da se u vrhu države sve zna o zločinima koji se događaju i da se ti zločini u dobroj mjeri odobravaju i podupiru s vrha.»
Kad mu je završila beogradska misija «rušenja Jugoslavije», Mesić se početkom 1992. vratio u Zagreb, te je – nakon kratkotrajnog ljenčarenja i uživanja u općenacionalnoj popularnosti zbog neustrašivog i patriotskog držanja u Beogradu – zauzeo funkciju predsjednika HDZ-ova Izvršnog odbora i uselio se u kancelariju u sjedištu te stranke na Trgu žrtava fašizma. Dolazili su mu tada razni ljudi s različitim molbama i problemima, a jednog dana došla je gospođa Ika Štulić iz Gospića koja mu je ispripovijedala priču o nestanku svog supruga Branka Štulića, gospićkog istražnog suca koji je odveden u smrt samo zato što je bio Srbin: to je, uostalom, bio najvažniji (ako ne i jedini) kriterij za likvidacije desetaka Srba u Gospiću u listopadu 1991. godine. Žena je ispričala puno detalja o Štulićevu odvođenju, pa je šef HDZ-ova Izvršnog odbora shvatio da je sve što je kazala istina i da se u Gospiću očito događaju masovni zločini nad građanima srpske nacionalnosti koji su ostali u gradu. «Zvao sam u Vojnu policiju, u Ministarstvo unutarnjih poslova i Ministarstvo obrane i na svim tim mjestima rekli su mi da takvih slučajeva ima više i da je riječ o ljudima koji su prešli na drugu stranu. Poslije toga prestao sam se interesirati za taj slučaj, sve dok kao predsjednik Sabora – dakle, u drugoj polovici 1992. – na razgovor nisam pozvao svog dugogodišnjeg prijatelja Antu Karića, koji je u jesen 1991. bio Vladin povjerenik u Gospiću. On mi je tada rekao da je jedva izvukao živu glavu iz tog grada: ispričao je da se dogodio pokušaj atentata na njega, da je netko izvana dizao roletu kako bi ubacio bombu u njegovu sobu, a on je tada ispalio nekoliko hitaca iz revolvera i atentator je pobjegao. Kad je Karić ujutro došao u štab, onda ga je Tihomir Orešković, gazda života i smrti u Gospiću, dosta znatiželjno pitao: 'Ante, kako si spavao?', a on mu je odgovorio – 'Pa, valjda ti znaš'. U tom razgovoru Ante mi je još ispričao da su mnogi Srbi u Gospiću nestali, da je on o tome napisao pismo Tuđmanu i Manoliću i da je očekivao da će se nešto dogoditi nakon tog njegovog pisma. Nije se, međutim, dogodilo ništa. No, nikad mi nije dao to pismo da mi, kako je rekao, ne bi pravio probleme, a kasnije sam ga, 1997. godine, pročitao u Feralu.» Ante Karić potvrđuje da pismo o likvidacijama gospićkih Srba nije poslao svom prijatelju Mesiću i potvrđuje da je razlog tome bila želja da Mesića zaštiti od problema koje mu je moglo prouzročiti posjedovanje tog pisma. «U jesen 1991. Stipe zaista nije bio informiran o zločinima koji su se događali», govori Karić, «ali je za te zločine – pa i o onome što se zbilo u Gospiću – saznao u mjesecima što su došli kasnije. Možda nije znao detalje, ali je okvirno znao što se događalo. O Gospiću i aktivnostima Tihomira Oreškovića i Mirka Norca, koji su bili pod zaštitom Gojka Šuška, informirao sam ga nekoliko mjeseci nakon što se sve to dogodilo. Inače, svi ljudi iz vrha vlasti vrlo su brzo saznali što se zbivalo u Gospiću i koliko je Srba ubijeno. Sve su znali, ali ništa nije poduzeto da se oni koji su organizirali odvođenje Srba kazne ili barem uklone s rukovodećih položaja.»
Spoznaje o zločinima u Gospiću – o kojima je Mesić morao puno znati i prije nego što je pozvao Karića na razgovor, pošto mu je dotični ponajbolji životni prijatelj i pošto drugi čovjek u državi nije mogao biti tako neinformiran kao što se nastoji predstaviti, a i gospođa Štulić ispričala mu je početkom 1992. dosta potankosti o paklu rečenog grada – nisu, međutim, spriječile predsjednika Sabora da 24. rujna 1992. s parlamentarne govornice pročita službenu odluku o razrješenju Đorđa Kalanja s funkcije zamjenika Okružnog javnog tužitelja u Gospiću: u trenutku kad je Mesić, u izravnom televizijskom prijenosu, čitao odluku o razrješenju, Kalanj je nepunih godinu dana bio mrtav, a ubili su ga Norac-Oreškovićevi bojovnici zbog viška pogrešnih krvnih zrnaca. Tužitelj je, inače, razriješen zbog toga što «pet dana nije opravdao izostanak s posla». Draško Kalanj, sin ubijenog gospićkog tužitelja Đorđa, imao je 1992. dvadeset i tri godine. Danas živi u jednom mjestu blizu Novog Sada i ne razmišlja o povratku u Hrvatsku sve dok je Stipe Mesić na predsjedničkom položaju. «Nisam mogao vjerovati da razrješuju mog oca s tužiteljske funkcije skoro godinu dana nakon što je ubijen, a ni sad ne mogu vjerovati da su to napravili», priča Kalanj, «no, zaista su to napravili: dokaz je televizijska snimka saborske sjednice na kojoj je Mesić pročitao odluku o smjeni, dokaz je fonogram te saborske sjednice, dokaz su Narodne novine iz rujna 1992. u kojima je objavljena odluka o razrješenju mog mrtvog oca. Možda je Mesiću netko podvalio da pročita tu nečuvenu i sramotnu odluku, možda ga je netko time htio kompromitirati, ali taj čovjek nikad nije našao za shodno da se ispriča mojoj obitelji i da prizna da je napravio jedan strašan čin. I može Stipe Mesić sto puta biti dobar predsjednik države i mogu svi govoriti da je on dobar predsjednik, ali ja ga mogu gledati samo kroz prizmu onoga što je učinio mome ocu i mojoj porodici. Treba ga biti sram zbog toga! Nikad mu to neću oprostiti, jer ni moj pokojni otac, ni moja porodica nemaju nikakvu mrlju i nikome ništa loše nismo učinili. Da je Mesić dobar i pošten čovjek barem bi se javno pokajao zbog onoga što je učinio.»
Do Mesića su i iz Orahovice doprle priče o ubojstvima tamošnjih Srba, ali je slušao uvjeravanja da policija provodi istrage i da se traže ubojice. Ubojice, naravno, nikad nisu pronađene. U Čačincima, u Slavoniji, bila je, pored toga, minirana kuća Mesićeva bratića: on je teško ozlijeđen i malo potom podlegao je ranama, dok mu je supruga ostala na mjestu mrtva. Počinitelji su pronađeni i glavni argument u obrani bilo im je to što su mislili da se radi o srpskoj kući. Na te je ljude nešto kasnije primijenjen Zakon o oprostu. «Kad sam god govorio Tuđmanu da ima pljački, ubijanja i rušenja kuća, on je kazivao da je rat, da policija radi svoje, da se ne možemo sad zaokupljati pojedinačnim slučajevima, ali je dodavao da će sve biti procesuirano kad rat završi. No, to sa zločinima bio je, po meni, sistemski problem: specijalne jedinice bile su direktno podređene ministru obrane Šušku, te na njih Glavni stožer nije imao nikakva utjecaja i nitko nije znao što oni, zapravo, rade, a oni su očito radili svašta i za to što su radili imali su Šuškovu suglasnost. Tek poslije mog dolaska na mjesto predsjednika Republike uvedena je jedinstvena komanda i svi oni koji u ovoj zemlji nose uniformu stavljeni su pod nadležnost Glavnog stožera Oružanih snaga», kaže Mesić. Iz tog vremena, ranih devedesetih, datira i njegova puno puta citirana izjava da Srbi iz Hrvatske ne mogu odnijeti ništa, izuzev onog blata što su ga u ovu zemlju donijeli na svojim opancima. Predsjednik objašnjava da je ta njegova rečenica često zlonamjerno i pogrešno interpretirana. Kaže da je izjavio ovako: «Srbi na svojim opancima u Hrvatsku nisu donijeli Srbiju, nego su je mogli donijeti jedino u svojim srcima, kao što su Hrvati u Burgenland, u Gradišće, donijeli Hrvatsku u svojim srcima i lojalni su građani Republike Austrije. Tako i Srbi koji žive ovdje trebaju biti lojalni građani Hrvatske». Time je, veli, htio reći da je Hrvatska domovina Srba koji u njoj žive, a istu je poruku, domeće, htio poslati kad je – negdje u isto vrijeme – izjavio kako «ne može netko orati zemlju u Hrvatskoj i moliti boga da pada kiša oko Kragujevca».
Cementna pretvorba
Iz otprilike istog doba potječe i priča o pokušaju Mesićeve mlađe kćeri Dunje da se u privatizaciji domogne vlasničkoga udjela u našičkoj Cementari.«Mojakći Dunja imala je ponudu da uzme menadžerski kredit kako bi kupila jedan posto dionica u Našicecementu, ali je ubrzo shvatila da se radi o podvali koja bi trebala poslužiti tome da me se može optuživati i da me se može prikazati istim kao i sve one druge tipove koji su se u pretvorbi i privatizaciji domogli tvornica, poduzeća i golemog bogatstva. Ona nikad nije uzela taj kredit i nikad nije postala vlasnicom tog jednog postotka vlasništva u Cementari, ali i danas, više od deset godina kasnije, neki mi izvlače tu priču i nabijaju mi je na nos, a ja zaista u ovih petnaestak godina hrvatske samostalnosti nisam stekao ništa, osim jedne vikendice za koju sam, jedva jedvice, uspio skupiti novac», kazuje Mesić koji jedinim relativnim propustom u svom predsjedničkom mandatu smatra to što nije radikalnije i žešće inzistirao na raščišćavanju pretvorbeno-privatizacijskih afera i sankcioniranju otimačine tzv. društvenog vlasništva. Taj proces – u kojemu su se obnoć obogatili mnogi miljenici režima – predstavljao je (uz politiku u Bosni) navodno ključnu točku njegova sukoba s Franjom Tuđmanom: Mesić je smatrao da je pozvaniji od vrhovnika sudjelovati u određivanju pretvorbenog modela, pošto ovaj potonji nikad u životu nije imao nikakva dodira s privredom, no to ga nije smetalo da odlučuje o tome kako će se i kome prodavati ili darivati narodno bogatstvo. «Velike sam rasprave o tome vodio s Tuđmanom koji je stalno ponavljao da mi moramo imati dvije stotine bogatih obitelji koje će svojom vlasničkom logikom pokrenuti hrvatsko gospodarstvo. Pozivao se pritom na Francusku, Belgiju i Nizozemsku govoreći da u svakoj od tih zemalja postoji uzak krug bogatih koji pokreću sve ekonomske i razvojne procese. Nikako nije mogao shvatiti da te procese ne pokreću vlasnici, nego pametni i sposobni menadžeri koji rade za vlasnike. To je bila Tuđmanova zabluda i ona je, praktično, uništila našu privredu: htio je umjetno stvoriti krug bogatih ljudi koji nisu znali voditi poduzeća, a nisu ni htjeli prepustiti vođenje svojih firmi - koje su dobili na sumnjiv način - ljudima koji to znaju. Tako je moralo doći do kraha.»
Tuđmanu je, misli Mesić, vjerojatno netko sugerirao pljačkaški model pretvorbe, ali i ti ljudi – koji su jednim dijelom bili bliski Šušku – također nisu ništa znali o ekonomiji. Bivši general Jugoslavenske narodne armije koji se domogao predsjedničke funkcije bio je, osim toga, istinski uvjeren da će doći hrvatski iseljenici koji će donijeti milijarde dolara i biti agregatom hrvatskoga razvoja: petnaestak godine kasnije poznato je da poduzetnici iz dijaspore u ovu zemlju nisu uložili više od tristotinjak milijuna dolara i da su se iz iseljeništva vratili, uglavnom, oni koji su spazili dobru priliku da se na valu jeftinog nacionalizma i rodoljubne patetike egzistencijalno zbrinu. «Pokušavao sam ga uvjeriti da ti naši iseljenici koji imaju milijun-dva dolara nisu menadžeri, nego štedljivi ljudi, a nama su trebali menadžeri, ljudi koji će znati raditi s novcem. Tuđman to uopće nije razumio, a nije se ni trudio da to razumije. On je ekonomiju shvaćao samo kao sredstvo za ostvarivanje političkih ciljeva, a ne kao sredstvo boljeg života građana.»
«Nakon vukovarske epizode, te neslaganja oko toleriranja ratnih zločina i pljačkaške privatizacije, uslijedio je logičan sukob oko Bosne i Šušak je bio najžešći protiv Manolića i mene, odnosno protiv svih onih koji su se protivili hrvatskoj avanturi podjele susjedne zemlje», veli predsjednik, ali onda dodaje kako je siguran da nije Šušak nagovorio Tuđmana na tu avanturu. «Šezdesetih i sedamdesetih godina nalazio sam se s Franjom Tuđmanom kod Savke Dabčević-Kučar i Mike Tripala i on je uvijek zastupao tezu da je Hrvatska, u okviru Jugoslavije, trebala dobiti cijelu Bosnu i Hercegovinu, jer je Srbija dobila cijelu Vojvodinu. U to vrijeme on nije govorio o podjeli Bosne, nego je isključivo govorio da cijela BiH treba biti hrvatska, jer je 'oduzimanje' Bosne Hrvatskoj smatrao povijesnom nepravdom. Pritom ga je najčešće ismijavao general Ivan Šibl, a Tuđman se užasno ljutio na Šiblove dosjetke. Kasnije je došao do toga da Hrvatska treba za sebe uzeti dio BiH, jer se - zbog srpske nadmoći – realno nije moglo računati na prisvajanje čitave Bosne. Tuđman me je često uvjeravao da kao što ne može opstati cjelovita Jugoslavija, tako ne može opstati ni cjelovita Bosna. Koliko god sam mu ponavljao da je Bosna bila i prije Jugoslavije i da opstanak Bosne nema nikakve veze s opstankom Jugoslavije, te da se te dvije situacije ne mogu izjednačavati, on mi je uvijek govorio da ne znam 'povijesne silnice' i da pričam gluposti», obrazlaže Mesić svoju tezu da je Tuđman – a nikako Šušak – bio stvarni kreator hrvatske secesionističke politike u Bosni. Josip Manolić nije sklon prihvatiti takav Mesićev doživljaj odnosa između Tuđmana i Šuška. «Predsjednik Tuđman smatrao je da se Hrvatska, u slučaju raspada Jugoslavije i Miloševićeva posezanja za bosanskim teritorijem, ne može zadovoljiti postojećim republičkim granicama, nego da se onda trebaju otvoriti razgovori o hrvatskim pravima u Bosni i Hercegovini, odnosno o zaštiti Hrvata koji žive u toj državi, pa je u tom smislu govorio o granicama Banovine Hrvatske što su uspostavljene 1939. sporazumom Vladka Mačeka i Dragiše Cvetkovića. Nije Tuđman, dakle, nametnuo tezu o potrebi podjele Bosne, nego je smatrao da Hrvatska treba misliti o Hrvatima u BiH ako se razmaše srpska agresija i ako Milošević odluči uzeti jedan dio te zemlje. To je bila Tuđmanova osobna linija u pogledu Bosne, ali su sve više jačali pritisci hercegovačkog lobija koji je htio stvoriti svoju autonomnu državu Herceg Bosnu ili tu Herceg Bosnu pripojiti Hrvatskoj. Gojko Šušak snažno je zastupao te zamisli, a Mate Boban i drugi bili su ljudi što su neposredno izvršavali ono što im je Šušak nalagao. Šuškovi nalozi koji su išli u Hercegovinu nisu uvijek bili u skladu s onim što je zastupao predsjednik Tuđman. Ne treba pritom ispustiti iz vida da je hercegovački lobi u dobroj mjeri bio povezan sa stranim agenturama koje su konstantno imale snažan utjecaj na razvoj odnosa u BiH, pa je tim stranim agenturama u određenom trenutku odgovarala agresivna hercegovačka politika koju je Šušak vodio preko Bobana.» Priča o «agenturama» standardna je Manolićeva priča i u ovoj se zemlji tokom devedesetih godina nije dogodio apsolutno nijedan hrvatski zločinački nestašluk a da taj čovjek u pozadini nije vidio prste apstraktnih «stranih agentura». Mesić je, pak, oduvijek bio nesklon tim, više-manje, paranoičnim teorijama zavjere.
Smjene u HDZ BiH
Mate Boban, predratni direktor trgovačkog poduzeća Napredak iz Imotskoga, bio je četvrti po redu šef bosanskohercegovačkog HDZ-a i na tu je funkciju službeno postavljen u studenome 1992. godine: prije njega rečeni su položaj zauzimali Davor Perinović, pa Stjepan Kljujić i onda Milenko Brkić. Perinović, koji je bio liječnik po profesiji, odstranjen je kad je otkriveno da mu je djed bio pravoslavni svećenik, dok su Kljujić i Brkić degažirani zagrebačkim dekretom zbog probosanskih skretanja s Tuđmanove politike srpsko-hrvatskog dijeljenja te države. Mesić svjedoči da je upravo on početkom 1991. pokušavao dogovoriti susret između Tuđmana i njega, Mesića, s jedne strane, te Miloševića i Borisava Jovića, s druge. Zagovarao je da se pregovara o svim otvorenim hrvatsko-srpskim problemima, te da se pokuša zaustaviti obostrano naoružavanje i srljanje u rat. Tuđman je prihvatio pregovore sa srbijanskim vodstvom, ali 25. ožujka 1991. na susret u Karađorđevo, jednu od mnogih rezidencija pokojnog jugoslavenskog maršala i diktatora Josipa Broza Tita, nije poveo Mesića. «Kad se vratio iz Karađorđeva, Tuđman nam je u Zagrebu rekao da Milošević Hrvatskoj nudi tzv. banovinske granice plus Cazin, Kladušu i Bihać, te je dodao da je to nama prihvatljivo. Malo se, međutim, ogradio da ta stvar nije sasvim definirana i definitivna. Tada sam mu rekao da je teško vjerovati kako će se granice moći mijenjati bez rata, no on mi je opet otpovrnuo da ne znam 'povijesne silnice'. Nakon toga otišao je na drugi susret s Miloševićem u dvorac Tikveš, no tada nas nije obavijestio o rezultatima, niti o tome što Milošević nudi i traži. Kasnije se, naravno, vidjelo kako se situacija razvijala: pregovaralo se, formirane su posebne stručne grupe za crtanje karata, srpski eksperti za 'humano preseljenje naroda' dolazili su u Zagreb, hrvatski su putovali u Beograd... Činjenica je da se Tuđman i Milošević nikad nisu međusobno javno napadali, pa se i po tome moglo zaključiti da među njima nekakav dogovor postoji. Svi oni koji su odstupali od te politike srpsko-hrvatskog dogovora o sudbini Bosne morali su, prije ili kasnije, biti sklonjeni.»
Unatoč svim tim saznanjima, Stipe Mesić odigrao je u veljači 1992. godine ulogu izvršitelja jedne Tuđmanove kadrovske zamisli što je bila dodatni dokaz da se Bosni, osim beogradske agresije, sprema i hrvatski pohod dirigiran iz Zagreba. Naivno bi bilo vjerovati da Mesić to nije shvaćao već tada, ali je, ipak, pristao biti vrhovnikovim egzekutorom: po Tuđmanovoj je naredbi otišao u Široki Brijeg da bi uklonio Stjepana Kljujića s pozicije prvog HDZ-ovca u BiH. «Poslije smjene Davora Perinovića, za mjesto predsjednika HDZ-a BiH borili su se don Anto Baković i Stjepan Kljujić», priča Mesić, «a pošto je Kljujić bio novinar i obrazovan čovjek, on je prihvaćen, s tim da mu je Tuđman uvijek govorio da ne smije biti 'Alijin Hrvat' misleći pritom, naravno, na bošnjačkog lidera Aliju Izetbegovića. Kljujić je, međutim, bio svoj Hrvat i borio se za cjelovitu Bosnu. No, kako je previše dolazio do izražaja njegov stav da ta zemlja mora ostati cjelovita, u Zagrebu je donesena odluka da ga se smijeni. Bio sam predsjednik HDZ-ova Izvršnog odbora i Tuđman mi je posljednjih dana siječnja 1992. rekao da bih trebao prisustvovati sjednici Glavnog odbora HDZ-a BiH na Širokom Brijegu i da bih tamo trebao smijeniti Kljujića. Pitao sam zašto ga treba smijeniti, a Tuđman mi je kazao da je Kljujić sasvim otišao pod skute Alije Izetbegovića i da više ne brani interese hrvatskog naroda.»
Premda mu je, navodno, bilo malo čudno obrazloženje pod kojim se ima ukloniti Kljujića, Stipe Mesić nije pokazao značajniji otpor zamisli svog tadašnjeg šefa. Danas kazuje da mu je bila čudna i pratnja za put po Hercegovini, pa pripovijeda storiju koja kaže da ga je u Široki Brijeg pratilo osiguranje koje mu je dala hrvatska policija, ali se njegovoj sviti u Splitu priključilo nekoliko mladića u bijesnim automobilima i s opasnim fizionomijama, te su policajcima rekli da su i oni zaduženi da prate Mesića u Hercegovinu. On o tome ništa nije znao, ali su ljudi iz njegove pratnje uskoro shvatili da se radi o mladićima koje je poslao ministar obrane Šušak. «Premda smo već prije bili na ručku, namjerno sam zatražio da stanemo na Klisu u jednom restoranu samo da bih vidio tko su ti ljudi koje mi je poslao Šušak. Zovem jednog od tih obrijanih i pitam tko su oni, a on kaže: 'Mi smo oni što puše kosti i piju krv'. Malo sam se smrznuo od tog odgovora. No, moram kazati da su se na putu skroz korektno ponašali, a korektno su me i dopratili natrag u Zagreb», veli Mesić koji unatoč onom «smrzavanju od odgovora» po povratku u Zagreb nije poduzeo ništa, premda mu je moglo i moralo biti jasno da se radi o Šuškovoj pretorijanskoj gardi koja djeluje izvan redovnog državnog sistema. Mogao je, i morao, i onda znati ono što zna danas: «Tuđman je znao za postojanje te dvostruke linije zapovijedanja, pogotovo stoga što je često izjavljivao da mu je Šušak najbolji ministar. Ali dvostruka zapovjedna linija Tuđmanu se očito sviđala, jer je Šušak bio pod njegovom kontrolom».
U stanci sjednice Glavnog odbora HDZ-a BiH, koja je održana 2. veljače 1992., Mesić je pozvao Kljujića na razgovor u četiri oka i otvoreno mu je rekao s kakvim ga je zadatkom Tuđman spremio na put. «On mi je odvratio da njega Glavni odbor nije ni postavio, pa ga ne može ni smijeniti, ali je dodao da on odlazi ako je Tuđman tako naredio, jer bi mu se, kako je kazao, u suprotnom moglo dogoditi da bude smijenjen iz života. Kazao sam mu da sam razgovarao s dosta članova Glavnog odbora i da mu, po onome što sam čuo, devedeset posto ljudi daje podršku, te da bi trebao svoj mandat dati na glasanje. No, on je tada kazao da mu nije dobro, da se zapravo razbolio, da ustvari i ne može prisustvovati nastavku sjednice, da se vraća u Sarajevo i da odlazi s čela HDZ-a BiH. Tada je za vršitelja dužnosti predsjednika izabran profesor Milenko Brkić, a Bobana se u to vrijeme još uvijek nije spominjalo. Ali i Brkić je ubrzo izjavio da je za cjelovitu Bosnu, te je tek onda došao Boban. Njegovo imenovanje predstavljalo je, zapravo, definitivni trijumf onih snaga koje su radile na razaranju BiH: kad je on izabran, bilo je vidljivo na koju je stranu otišla hrvatska politika u Bosni», pripovijeda Mesić.
(zurnal.info)
(nastavak feljtona za sedam dana)
">
U izdanju VBZ Zagreb, 2004. godine objavljena je Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat, Ivice Đikića. U recenziji ove knjige Viktor Ivančić je napisao: “Ako Stipe Mesić uistinu predstavlja obrat u odnosu na autokratske navade svojega prethodnika, njegova politička biografija iz pera Ivice Đikića to je isto na planu ove vrste literature, trijumf poštenoga kritičkog žurnalizma nad tradicionalno hrvatskim mitološkim bljuzgama”.
Uz dozvolu autora “Žurnal” će u nekoliko nastavaka objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige
Gojko Šušak bio je neosporno moćna persona tek uspostavljene nezavisne Hrvatske, ali moć mu nije proizlazila iz genijalnih političkih zamisli što su Tuđmanu otvarale oči, nego iz njegove realne financijske snage koju je ostvario prikupljajući novac za obranu zemlje: Šušak je, ukratko, postao moćan ponajviše zato što je raspolagao velikim novcima, a pritom nitko nije mogao pratiti ni kako su novci dolazili, ni kako su odlazili. «Izuzev novca, njegova moć temeljila se i na činjenici da je uspio izboriti neposrednu kontrolu nad specijalnim jedinicama i Vojnom policijom: prema zakonu koji je vrijedio tokom devedesetih godina, te vojne formacije, koje su bile najuvježbanije, najmobilnije i najbolje opremljene – a uz to i najbolje plaćene – bile su pod direktnim zapovjedništvom ministra obrane i predsjednika Republike. U stvarnosti, to je bila Šuškova privatna vojska», reći će Mesić. Ti momci nosili su američke uniforme i američke čizme, bili su naoružani argentinskim puškama i najmodernijim pištoljima, ošišalo ih je na milimetar, na glave im je stavilo zelene beretke, smjestilo ih je u prostorije nekadašnje političke škole u Kumrovcu, te ih je podijelilo u dvije bojne: jednoj je nadjenuto ime Zrinski, a drugoj Frankopan.
Legija stranaca
U kasno ljeto i jesen 1991. godine počele su se širiti legende o tipovima što su u spomenuto mjestašce došli iz francuske Legije stranaca i drugih inozemnih armija: vrhovni capo kampa bio je Ante Zorislav Roso, a okruživala ga je družina koju su sačinjavali sve bivši plaćenici – Bruno Zorica Zulu, Milenko Filipović, Zvonimir Skender, Ante Gotovina, Željko Glasnović, Ivan Kapular, Aldo Lučev, Ilija Tot, Mladen Lukić, Yves Almodoval... To su redom bili ljudi što su godine i godine proveli ratujući po svjetskim kriznim žarištima na kojima su njihovi poslodavci imali financijsko-političke interese i kojima je jedini posao u životu bilo hladnokrvno ubijanje ljudi. Upravo ta profesionalna sklonost ubijanju bila je njihova najbolja preporuka za dolazak u Hrvatsku: rečeno zanimanje bilo je, naime, tih mjeseci u ovoj zemlji vrlo traženo, a Gojko Šušak bio je državni ovlaštenik za pronalaženje i okupljanje takvih osoba.
«Usporedo s istjerivanjem svih koji su prije bili u JNA, bila je vidljiva tendencija da se obnove duh i model NDH, u koju su svrhu Šuškovi ljudi stalno najavljivali povratak domobranskih i ustaških časnika iz emigracije, te su tim ‘provjerenim Hrvatima, nezatrovanima komunizmom i jugoslavenstvom’, spremali osigurati položaje i dužnosti. Takvih časnika, naravno, uopće nije bilo, odnosno ono što ih je i preostalo razasutih po svijetu bilo je u međuvremenu ostarjelo i ni jedan nije došao. Kad su to shvatili, odlučili su regrutirati kojekakve probisvijete iz europskog podzemlja i kriminalnih emigrantskih sredina, kao i avanturiste iz francuske Legije stranaca, dakle, iz skupina kojima su i sami pripadali», napisao je u svojoj memoarskoj knjizi Sjećanja vojnika(Znanje, Zagreb, 2001.), umirovljeni general zbora Martin Špegelj, prvi ministar obrane samostalne Hrvatske, dodajući da su ti ljudi ubrzo po dolasku počeli strelovito napredovati: narednik Legije stranaca Ante Roso poslije samo par mjeseci provedenih u Hrvatskoj postao je generalom; nešto duži put do generalskog čina prošao je kaplar Legije stranaca Ante Gotovina, a generalskim su se činom u proteklih desetak godina okitili i obični legionari poput Milenka Filipovića i Željka Glasnovića. Bili su to Šuškovi privatni soldati koji su ratovali i u Hrvatskoj i u Bosni, te koji su bespogovorno izvršavali sve što im je ministar obrane nalagao.
A ako im i nije izravno nalagao zločine, sasvim je izvjesno da je Šušak bio jedan od glavnih političkih pokrovitelja onih skupina i pojedinaca što su se isticali u zločinima nad hrvatskim Srbima: zločinima u Gospiću, Pakračkoj poljani, Vukovaru, Osijeku, Sisku, Šibeniku, Zadru, Splitu, Zagrebu... Mesić tvrdi da je zbog učestalih boravaka u Beogradu i poslova vezanih uz jugoslavensko Predsjedništvo godine 1991. bio slabo informiran o zločinima koje su hrvatski vojnici činili nad nezaštićenim srpskim civilima, ali se pritom ne doima pretjerano uvjerljivim. «Nitko me nije obavještavao da se događaju zločini i nedopuštene stvari. Reagirao sam, međutim, kad sam posjetio Slavoniju i vidio da se ruše kuće u mojoj Orahovici, te u drugim mjestima kroz koja smo prolazili. Onda su mi rekli da su neka sela u potpunosti srušena i spaljena. Kazao sam Tuđmanu da sam bio u Slavoniji, da sam vidio dosta porušenih kuća, da se radi o novim kućama i da je to rušenje hrvatskih domova, bez obzira tko je vlasnik. Rekao sam mu da to treba što prije zaustaviti. Razgovoru se tada priključio Gojko Šušak koji je rekao otprilike ovako: 'Predsjedniče, ja imam samo jedan prigovor na ovo što je kazao Stipe. Prosvjedujem samo ako ta rušenja nisu tehnički dobro izvedena'. To mi je bio očiti znak da se u vrhu države sve zna o zločinima koji se događaju i da se ti zločini u dobroj mjeri odobravaju i podupiru s vrha.»
Kad mu je završila beogradska misija «rušenja Jugoslavije», Mesić se početkom 1992. vratio u Zagreb, te je – nakon kratkotrajnog ljenčarenja i uživanja u općenacionalnoj popularnosti zbog neustrašivog i patriotskog držanja u Beogradu – zauzeo funkciju predsjednika HDZ-ova Izvršnog odbora i uselio se u kancelariju u sjedištu te stranke na Trgu žrtava fašizma. Dolazili su mu tada razni ljudi s različitim molbama i problemima, a jednog dana došla je gospođa Ika Štulić iz Gospića koja mu je ispripovijedala priču o nestanku svog supruga Branka Štulića, gospićkog istražnog suca koji je odveden u smrt samo zato što je bio Srbin: to je, uostalom, bio najvažniji (ako ne i jedini) kriterij za likvidacije desetaka Srba u Gospiću u listopadu 1991. godine. Žena je ispričala puno detalja o Štulićevu odvođenju, pa je šef HDZ-ova Izvršnog odbora shvatio da je sve što je kazala istina i da se u Gospiću očito događaju masovni zločini nad građanima srpske nacionalnosti koji su ostali u gradu. «Zvao sam u Vojnu policiju, u Ministarstvo unutarnjih poslova i Ministarstvo obrane i na svim tim mjestima rekli su mi da takvih slučajeva ima više i da je riječ o ljudima koji su prešli na drugu stranu. Poslije toga prestao sam se interesirati za taj slučaj, sve dok kao predsjednik Sabora – dakle, u drugoj polovici 1992. – na razgovor nisam pozvao svog dugogodišnjeg prijatelja Antu Karića, koji je u jesen 1991. bio Vladin povjerenik u Gospiću. On mi je tada rekao da je jedva izvukao živu glavu iz tog grada: ispričao je da se dogodio pokušaj atentata na njega, da je netko izvana dizao roletu kako bi ubacio bombu u njegovu sobu, a on je tada ispalio nekoliko hitaca iz revolvera i atentator je pobjegao. Kad je Karić ujutro došao u štab, onda ga je Tihomir Orešković, gazda života i smrti u Gospiću, dosta znatiželjno pitao: 'Ante, kako si spavao?', a on mu je odgovorio – 'Pa, valjda ti znaš'. U tom razgovoru Ante mi je još ispričao da su mnogi Srbi u Gospiću nestali, da je on o tome napisao pismo Tuđmanu i Manoliću i da je očekivao da će se nešto dogoditi nakon tog njegovog pisma. Nije se, međutim, dogodilo ništa. No, nikad mi nije dao to pismo da mi, kako je rekao, ne bi pravio probleme, a kasnije sam ga, 1997. godine, pročitao u Feralu.» Ante Karić potvrđuje da pismo o likvidacijama gospićkih Srba nije poslao svom prijatelju Mesiću i potvrđuje da je razlog tome bila želja da Mesića zaštiti od problema koje mu je moglo prouzročiti posjedovanje tog pisma. «U jesen 1991. Stipe zaista nije bio informiran o zločinima koji su se događali», govori Karić, «ali je za te zločine – pa i o onome što se zbilo u Gospiću – saznao u mjesecima što su došli kasnije. Možda nije znao detalje, ali je okvirno znao što se događalo. O Gospiću i aktivnostima Tihomira Oreškovića i Mirka Norca, koji su bili pod zaštitom Gojka Šuška, informirao sam ga nekoliko mjeseci nakon što se sve to dogodilo. Inače, svi ljudi iz vrha vlasti vrlo su brzo saznali što se zbivalo u Gospiću i koliko je Srba ubijeno. Sve su znali, ali ništa nije poduzeto da se oni koji su organizirali odvođenje Srba kazne ili barem uklone s rukovodećih položaja.»
Spoznaje o zločinima u Gospiću – o kojima je Mesić morao puno znati i prije nego što je pozvao Karića na razgovor, pošto mu je dotični ponajbolji životni prijatelj i pošto drugi čovjek u državi nije mogao biti tako neinformiran kao što se nastoji predstaviti, a i gospođa Štulić ispričala mu je početkom 1992. dosta potankosti o paklu rečenog grada – nisu, međutim, spriječile predsjednika Sabora da 24. rujna 1992. s parlamentarne govornice pročita službenu odluku o razrješenju Đorđa Kalanja s funkcije zamjenika Okružnog javnog tužitelja u Gospiću: u trenutku kad je Mesić, u izravnom televizijskom prijenosu, čitao odluku o razrješenju, Kalanj je nepunih godinu dana bio mrtav, a ubili su ga Norac-Oreškovićevi bojovnici zbog viška pogrešnih krvnih zrnaca. Tužitelj je, inače, razriješen zbog toga što «pet dana nije opravdao izostanak s posla». Draško Kalanj, sin ubijenog gospićkog tužitelja Đorđa, imao je 1992. dvadeset i tri godine. Danas živi u jednom mjestu blizu Novog Sada i ne razmišlja o povratku u Hrvatsku sve dok je Stipe Mesić na predsjedničkom položaju. «Nisam mogao vjerovati da razrješuju mog oca s tužiteljske funkcije skoro godinu dana nakon što je ubijen, a ni sad ne mogu vjerovati da su to napravili», priča Kalanj, «no, zaista su to napravili: dokaz je televizijska snimka saborske sjednice na kojoj je Mesić pročitao odluku o smjeni, dokaz je fonogram te saborske sjednice, dokaz su Narodne novine iz rujna 1992. u kojima je objavljena odluka o razrješenju mog mrtvog oca. Možda je Mesiću netko podvalio da pročita tu nečuvenu i sramotnu odluku, možda ga je netko time htio kompromitirati, ali taj čovjek nikad nije našao za shodno da se ispriča mojoj obitelji i da prizna da je napravio jedan strašan čin. I može Stipe Mesić sto puta biti dobar predsjednik države i mogu svi govoriti da je on dobar predsjednik, ali ja ga mogu gledati samo kroz prizmu onoga što je učinio mome ocu i mojoj porodici. Treba ga biti sram zbog toga! Nikad mu to neću oprostiti, jer ni moj pokojni otac, ni moja porodica nemaju nikakvu mrlju i nikome ništa loše nismo učinili. Da je Mesić dobar i pošten čovjek barem bi se javno pokajao zbog onoga što je učinio.»
Do Mesića su i iz Orahovice doprle priče o ubojstvima tamošnjih Srba, ali je slušao uvjeravanja da policija provodi istrage i da se traže ubojice. Ubojice, naravno, nikad nisu pronađene. U Čačincima, u Slavoniji, bila je, pored toga, minirana kuća Mesićeva bratića: on je teško ozlijeđen i malo potom podlegao je ranama, dok mu je supruga ostala na mjestu mrtva. Počinitelji su pronađeni i glavni argument u obrani bilo im je to što su mislili da se radi o srpskoj kući. Na te je ljude nešto kasnije primijenjen Zakon o oprostu. «Kad sam god govorio Tuđmanu da ima pljački, ubijanja i rušenja kuća, on je kazivao da je rat, da policija radi svoje, da se ne možemo sad zaokupljati pojedinačnim slučajevima, ali je dodavao da će sve biti procesuirano kad rat završi. No, to sa zločinima bio je, po meni, sistemski problem: specijalne jedinice bile su direktno podređene ministru obrane Šušku, te na njih Glavni stožer nije imao nikakva utjecaja i nitko nije znao što oni, zapravo, rade, a oni su očito radili svašta i za to što su radili imali su Šuškovu suglasnost. Tek poslije mog dolaska na mjesto predsjednika Republike uvedena je jedinstvena komanda i svi oni koji u ovoj zemlji nose uniformu stavljeni su pod nadležnost Glavnog stožera Oružanih snaga», kaže Mesić. Iz tog vremena, ranih devedesetih, datira i njegova puno puta citirana izjava da Srbi iz Hrvatske ne mogu odnijeti ništa, izuzev onog blata što su ga u ovu zemlju donijeli na svojim opancima. Predsjednik objašnjava da je ta njegova rečenica često zlonamjerno i pogrešno interpretirana. Kaže da je izjavio ovako: «Srbi na svojim opancima u Hrvatsku nisu donijeli Srbiju, nego su je mogli donijeti jedino u svojim srcima, kao što su Hrvati u Burgenland, u Gradišće, donijeli Hrvatsku u svojim srcima i lojalni su građani Republike Austrije. Tako i Srbi koji žive ovdje trebaju biti lojalni građani Hrvatske». Time je, veli, htio reći da je Hrvatska domovina Srba koji u njoj žive, a istu je poruku, domeće, htio poslati kad je – negdje u isto vrijeme – izjavio kako «ne može netko orati zemlju u Hrvatskoj i moliti boga da pada kiša oko Kragujevca».
Cementna pretvorba
Iz otprilike istog doba potječe i priča o pokušaju Mesićeve mlađe kćeri Dunje da se u privatizaciji domogne vlasničkoga udjela u našičkoj Cementari.«Mojakći Dunja imala je ponudu da uzme menadžerski kredit kako bi kupila jedan posto dionica u Našicecementu, ali je ubrzo shvatila da se radi o podvali koja bi trebala poslužiti tome da me se može optuživati i da me se može prikazati istim kao i sve one druge tipove koji su se u pretvorbi i privatizaciji domogli tvornica, poduzeća i golemog bogatstva. Ona nikad nije uzela taj kredit i nikad nije postala vlasnicom tog jednog postotka vlasništva u Cementari, ali i danas, više od deset godina kasnije, neki mi izvlače tu priču i nabijaju mi je na nos, a ja zaista u ovih petnaestak godina hrvatske samostalnosti nisam stekao ništa, osim jedne vikendice za koju sam, jedva jedvice, uspio skupiti novac», kazuje Mesić koji jedinim relativnim propustom u svom predsjedničkom mandatu smatra to što nije radikalnije i žešće inzistirao na raščišćavanju pretvorbeno-privatizacijskih afera i sankcioniranju otimačine tzv. društvenog vlasništva. Taj proces – u kojemu su se obnoć obogatili mnogi miljenici režima – predstavljao je (uz politiku u Bosni) navodno ključnu točku njegova sukoba s Franjom Tuđmanom: Mesić je smatrao da je pozvaniji od vrhovnika sudjelovati u određivanju pretvorbenog modela, pošto ovaj potonji nikad u životu nije imao nikakva dodira s privredom, no to ga nije smetalo da odlučuje o tome kako će se i kome prodavati ili darivati narodno bogatstvo. «Velike sam rasprave o tome vodio s Tuđmanom koji je stalno ponavljao da mi moramo imati dvije stotine bogatih obitelji koje će svojom vlasničkom logikom pokrenuti hrvatsko gospodarstvo. Pozivao se pritom na Francusku, Belgiju i Nizozemsku govoreći da u svakoj od tih zemalja postoji uzak krug bogatih koji pokreću sve ekonomske i razvojne procese. Nikako nije mogao shvatiti da te procese ne pokreću vlasnici, nego pametni i sposobni menadžeri koji rade za vlasnike. To je bila Tuđmanova zabluda i ona je, praktično, uništila našu privredu: htio je umjetno stvoriti krug bogatih ljudi koji nisu znali voditi poduzeća, a nisu ni htjeli prepustiti vođenje svojih firmi - koje su dobili na sumnjiv način - ljudima koji to znaju. Tako je moralo doći do kraha.»
Tuđmanu je, misli Mesić, vjerojatno netko sugerirao pljačkaški model pretvorbe, ali i ti ljudi – koji su jednim dijelom bili bliski Šušku – također nisu ništa znali o ekonomiji. Bivši general Jugoslavenske narodne armije koji se domogao predsjedničke funkcije bio je, osim toga, istinski uvjeren da će doći hrvatski iseljenici koji će donijeti milijarde dolara i biti agregatom hrvatskoga razvoja: petnaestak godine kasnije poznato je da poduzetnici iz dijaspore u ovu zemlju nisu uložili više od tristotinjak milijuna dolara i da su se iz iseljeništva vratili, uglavnom, oni koji su spazili dobru priliku da se na valu jeftinog nacionalizma i rodoljubne patetike egzistencijalno zbrinu. «Pokušavao sam ga uvjeriti da ti naši iseljenici koji imaju milijun-dva dolara nisu menadžeri, nego štedljivi ljudi, a nama su trebali menadžeri, ljudi koji će znati raditi s novcem. Tuđman to uopće nije razumio, a nije se ni trudio da to razumije. On je ekonomiju shvaćao samo kao sredstvo za ostvarivanje političkih ciljeva, a ne kao sredstvo boljeg života građana.»
«Nakon vukovarske epizode, te neslaganja oko toleriranja ratnih zločina i pljačkaške privatizacije, uslijedio je logičan sukob oko Bosne i Šušak je bio najžešći protiv Manolića i mene, odnosno protiv svih onih koji su se protivili hrvatskoj avanturi podjele susjedne zemlje», veli predsjednik, ali onda dodaje kako je siguran da nije Šušak nagovorio Tuđmana na tu avanturu. «Šezdesetih i sedamdesetih godina nalazio sam se s Franjom Tuđmanom kod Savke Dabčević-Kučar i Mike Tripala i on je uvijek zastupao tezu da je Hrvatska, u okviru Jugoslavije, trebala dobiti cijelu Bosnu i Hercegovinu, jer je Srbija dobila cijelu Vojvodinu. U to vrijeme on nije govorio o podjeli Bosne, nego je isključivo govorio da cijela BiH treba biti hrvatska, jer je 'oduzimanje' Bosne Hrvatskoj smatrao povijesnom nepravdom. Pritom ga je najčešće ismijavao general Ivan Šibl, a Tuđman se užasno ljutio na Šiblove dosjetke. Kasnije je došao do toga da Hrvatska treba za sebe uzeti dio BiH, jer se - zbog srpske nadmoći – realno nije moglo računati na prisvajanje čitave Bosne. Tuđman me je često uvjeravao da kao što ne može opstati cjelovita Jugoslavija, tako ne može opstati ni cjelovita Bosna. Koliko god sam mu ponavljao da je Bosna bila i prije Jugoslavije i da opstanak Bosne nema nikakve veze s opstankom Jugoslavije, te da se te dvije situacije ne mogu izjednačavati, on mi je uvijek govorio da ne znam 'povijesne silnice' i da pričam gluposti», obrazlaže Mesić svoju tezu da je Tuđman – a nikako Šušak – bio stvarni kreator hrvatske secesionističke politike u Bosni. Josip Manolić nije sklon prihvatiti takav Mesićev doživljaj odnosa između Tuđmana i Šuška. «Predsjednik Tuđman smatrao je da se Hrvatska, u slučaju raspada Jugoslavije i Miloševićeva posezanja za bosanskim teritorijem, ne može zadovoljiti postojećim republičkim granicama, nego da se onda trebaju otvoriti razgovori o hrvatskim pravima u Bosni i Hercegovini, odnosno o zaštiti Hrvata koji žive u toj državi, pa je u tom smislu govorio o granicama Banovine Hrvatske što su uspostavljene 1939. sporazumom Vladka Mačeka i Dragiše Cvetkovića. Nije Tuđman, dakle, nametnuo tezu o potrebi podjele Bosne, nego je smatrao da Hrvatska treba misliti o Hrvatima u BiH ako se razmaše srpska agresija i ako Milošević odluči uzeti jedan dio te zemlje. To je bila Tuđmanova osobna linija u pogledu Bosne, ali su sve više jačali pritisci hercegovačkog lobija koji je htio stvoriti svoju autonomnu državu Herceg Bosnu ili tu Herceg Bosnu pripojiti Hrvatskoj. Gojko Šušak snažno je zastupao te zamisli, a Mate Boban i drugi bili su ljudi što su neposredno izvršavali ono što im je Šušak nalagao. Šuškovi nalozi koji su išli u Hercegovinu nisu uvijek bili u skladu s onim što je zastupao predsjednik Tuđman. Ne treba pritom ispustiti iz vida da je hercegovački lobi u dobroj mjeri bio povezan sa stranim agenturama koje su konstantno imale snažan utjecaj na razvoj odnosa u BiH, pa je tim stranim agenturama u određenom trenutku odgovarala agresivna hercegovačka politika koju je Šušak vodio preko Bobana.» Priča o «agenturama» standardna je Manolićeva priča i u ovoj se zemlji tokom devedesetih godina nije dogodio apsolutno nijedan hrvatski zločinački nestašluk a da taj čovjek u pozadini nije vidio prste apstraktnih «stranih agentura». Mesić je, pak, oduvijek bio nesklon tim, više-manje, paranoičnim teorijama zavjere.
Smjene u HDZ BiH
Mate Boban, predratni direktor trgovačkog poduzeća Napredak iz Imotskoga, bio je četvrti po redu šef bosanskohercegovačkog HDZ-a i na tu je funkciju službeno postavljen u studenome 1992. godine: prije njega rečeni su položaj zauzimali Davor Perinović, pa Stjepan Kljujić i onda Milenko Brkić. Perinović, koji je bio liječnik po profesiji, odstranjen je kad je otkriveno da mu je djed bio pravoslavni svećenik, dok su Kljujić i Brkić degažirani zagrebačkim dekretom zbog probosanskih skretanja s Tuđmanove politike srpsko-hrvatskog dijeljenja te države. Mesić svjedoči da je upravo on početkom 1991. pokušavao dogovoriti susret između Tuđmana i njega, Mesića, s jedne strane, te Miloševića i Borisava Jovića, s druge. Zagovarao je da se pregovara o svim otvorenim hrvatsko-srpskim problemima, te da se pokuša zaustaviti obostrano naoružavanje i srljanje u rat. Tuđman je prihvatio pregovore sa srbijanskim vodstvom, ali 25. ožujka 1991. na susret u Karađorđevo, jednu od mnogih rezidencija pokojnog jugoslavenskog maršala i diktatora Josipa Broza Tita, nije poveo Mesića. «Kad se vratio iz Karađorđeva, Tuđman nam je u Zagrebu rekao da Milošević Hrvatskoj nudi tzv. banovinske granice plus Cazin, Kladušu i Bihać, te je dodao da je to nama prihvatljivo. Malo se, međutim, ogradio da ta stvar nije sasvim definirana i definitivna. Tada sam mu rekao da je teško vjerovati kako će se granice moći mijenjati bez rata, no on mi je opet otpovrnuo da ne znam 'povijesne silnice'. Nakon toga otišao je na drugi susret s Miloševićem u dvorac Tikveš, no tada nas nije obavijestio o rezultatima, niti o tome što Milošević nudi i traži. Kasnije se, naravno, vidjelo kako se situacija razvijala: pregovaralo se, formirane su posebne stručne grupe za crtanje karata, srpski eksperti za 'humano preseljenje naroda' dolazili su u Zagreb, hrvatski su putovali u Beograd... Činjenica je da se Tuđman i Milošević nikad nisu međusobno javno napadali, pa se i po tome moglo zaključiti da među njima nekakav dogovor postoji. Svi oni koji su odstupali od te politike srpsko-hrvatskog dogovora o sudbini Bosne morali su, prije ili kasnije, biti sklonjeni.»
Unatoč svim tim saznanjima, Stipe Mesić odigrao je u veljači 1992. godine ulogu izvršitelja jedne Tuđmanove kadrovske zamisli što je bila dodatni dokaz da se Bosni, osim beogradske agresije, sprema i hrvatski pohod dirigiran iz Zagreba. Naivno bi bilo vjerovati da Mesić to nije shvaćao već tada, ali je, ipak, pristao biti vrhovnikovim egzekutorom: po Tuđmanovoj je naredbi otišao u Široki Brijeg da bi uklonio Stjepana Kljujića s pozicije prvog HDZ-ovca u BiH. «Poslije smjene Davora Perinovića, za mjesto predsjednika HDZ-a BiH borili su se don Anto Baković i Stjepan Kljujić», priča Mesić, «a pošto je Kljujić bio novinar i obrazovan čovjek, on je prihvaćen, s tim da mu je Tuđman uvijek govorio da ne smije biti 'Alijin Hrvat' misleći pritom, naravno, na bošnjačkog lidera Aliju Izetbegovića. Kljujić je, međutim, bio svoj Hrvat i borio se za cjelovitu Bosnu. No, kako je previše dolazio do izražaja njegov stav da ta zemlja mora ostati cjelovita, u Zagrebu je donesena odluka da ga se smijeni. Bio sam predsjednik HDZ-ova Izvršnog odbora i Tuđman mi je posljednjih dana siječnja 1992. rekao da bih trebao prisustvovati sjednici Glavnog odbora HDZ-a BiH na Širokom Brijegu i da bih tamo trebao smijeniti Kljujića. Pitao sam zašto ga treba smijeniti, a Tuđman mi je kazao da je Kljujić sasvim otišao pod skute Alije Izetbegovića i da više ne brani interese hrvatskog naroda.»
Premda mu je, navodno, bilo malo čudno obrazloženje pod kojim se ima ukloniti Kljujića, Stipe Mesić nije pokazao značajniji otpor zamisli svog tadašnjeg šefa. Danas kazuje da mu je bila čudna i pratnja za put po Hercegovini, pa pripovijeda storiju koja kaže da ga je u Široki Brijeg pratilo osiguranje koje mu je dala hrvatska policija, ali se njegovoj sviti u Splitu priključilo nekoliko mladića u bijesnim automobilima i s opasnim fizionomijama, te su policajcima rekli da su i oni zaduženi da prate Mesića u Hercegovinu. On o tome ništa nije znao, ali su ljudi iz njegove pratnje uskoro shvatili da se radi o mladićima koje je poslao ministar obrane Šušak. «Premda smo već prije bili na ručku, namjerno sam zatražio da stanemo na Klisu u jednom restoranu samo da bih vidio tko su ti ljudi koje mi je poslao Šušak. Zovem jednog od tih obrijanih i pitam tko su oni, a on kaže: 'Mi smo oni što puše kosti i piju krv'. Malo sam se smrznuo od tog odgovora. No, moram kazati da su se na putu skroz korektno ponašali, a korektno su me i dopratili natrag u Zagreb», veli Mesić koji unatoč onom «smrzavanju od odgovora» po povratku u Zagreb nije poduzeo ništa, premda mu je moglo i moralo biti jasno da se radi o Šuškovoj pretorijanskoj gardi koja djeluje izvan redovnog državnog sistema. Mogao je, i morao, i onda znati ono što zna danas: «Tuđman je znao za postojanje te dvostruke linije zapovijedanja, pogotovo stoga što je često izjavljivao da mu je Šušak najbolji ministar. Ali dvostruka zapovjedna linija Tuđmanu se očito sviđala, jer je Šušak bio pod njegovom kontrolom».
U stanci sjednice Glavnog odbora HDZ-a BiH, koja je održana 2. veljače 1992., Mesić je pozvao Kljujića na razgovor u četiri oka i otvoreno mu je rekao s kakvim ga je zadatkom Tuđman spremio na put. «On mi je odvratio da njega Glavni odbor nije ni postavio, pa ga ne može ni smijeniti, ali je dodao da on odlazi ako je Tuđman tako naredio, jer bi mu se, kako je kazao, u suprotnom moglo dogoditi da bude smijenjen iz života. Kazao sam mu da sam razgovarao s dosta članova Glavnog odbora i da mu, po onome što sam čuo, devedeset posto ljudi daje podršku, te da bi trebao svoj mandat dati na glasanje. No, on je tada kazao da mu nije dobro, da se zapravo razbolio, da ustvari i ne može prisustvovati nastavku sjednice, da se vraća u Sarajevo i da odlazi s čela HDZ-a BiH. Tada je za vršitelja dužnosti predsjednika izabran profesor Milenko Brkić, a Bobana se u to vrijeme još uvijek nije spominjalo. Ali i Brkić je ubrzo izjavio da je za cjelovitu Bosnu, te je tek onda došao Boban. Njegovo imenovanje predstavljalo je, zapravo, definitivni trijumf onih snaga koje su radile na razaranju BiH: kad je on izabran, bilo je vidljivo na koju je stranu otišla hrvatska politika u Bosni», pripovijeda Mesić.
U izdanju VBZ Zagreb, 2004. godine objavljena je Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat, Ivice Đikića. U recenziji ove knjige Viktor Ivančić je napisao: “Ako Stipe Mesić uistinu predstavlja obrat u odnosu na autokratske navade svojega prethodnika, njegova politička biografija iz pera Ivice Đikića to je isto na planu ove vrste literature, trijumf poštenoga kritičkog žurnalizma nad tradicionalno hrvatskim mitološkim bljuzgama”.
Uz dozvolu autora “Žurnal” će u nekoliko nastavaka objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige
Gojko Šušak bio je neosporno moćna persona tek uspostavljene nezavisne Hrvatske, ali moć mu nije proizlazila iz genijalnih političkih zamisli što su Tuđmanu otvarale oči, nego iz njegove realne financijske snage koju je ostvario prikupljajući novac za obranu zemlje: Šušak je, ukratko, postao moćan ponajviše zato što je raspolagao velikim novcima, a pritom nitko nije mogao pratiti ni kako su novci dolazili, ni kako su odlazili. «Izuzev novca, njegova moć temeljila se i na činjenici da je uspio izboriti neposrednu kontrolu nad specijalnim jedinicama i Vojnom policijom: prema zakonu koji je vrijedio tokom devedesetih godina, te vojne formacije, koje su bile najuvježbanije, najmobilnije i najbolje opremljene – a uz to i najbolje plaćene – bile su pod direktnim zapovjedništvom ministra obrane i predsjednika Republike. U stvarnosti, to je bila Šuškova privatna vojska», reći će Mesić. Ti momci nosili su američke uniforme i američke čizme, bili su naoružani argentinskim puškama i najmodernijim pištoljima, ošišalo ih je na milimetar, na glave im je stavilo zelene beretke, smjestilo ih je u prostorije nekadašnje političke škole u Kumrovcu, te ih je podijelilo u dvije bojne: jednoj je nadjenuto ime Zrinski, a drugoj Frankopan.
Legija stranaca
U kasno ljeto i jesen 1991. godine počele su se širiti legende o tipovima što su u spomenuto mjestašce došli iz francuske Legije stranaca i drugih inozemnih armija: vrhovni capo kampa bio je Ante Zorislav Roso, a okruživala ga je družina koju su sačinjavali sve bivši plaćenici – Bruno Zorica Zulu, Milenko Filipović, Zvonimir Skender, Ante Gotovina, Željko Glasnović, Ivan Kapular, Aldo Lučev, Ilija Tot, Mladen Lukić, Yves Almodoval... To su redom bili ljudi što su godine i godine proveli ratujući po svjetskim kriznim žarištima na kojima su njihovi poslodavci imali financijsko-političke interese i kojima je jedini posao u životu bilo hladnokrvno ubijanje ljudi. Upravo ta profesionalna sklonost ubijanju bila je njihova najbolja preporuka za dolazak u Hrvatsku: rečeno zanimanje bilo je, naime, tih mjeseci u ovoj zemlji vrlo traženo, a Gojko Šušak bio je državni ovlaštenik za pronalaženje i okupljanje takvih osoba.
«Usporedo s istjerivanjem svih koji su prije bili u JNA, bila je vidljiva tendencija da se obnove duh i model NDH, u koju su svrhu Šuškovi ljudi stalno najavljivali povratak domobranskih i ustaških časnika iz emigracije, te su tim ‘provjerenim Hrvatima, nezatrovanima komunizmom i jugoslavenstvom’, spremali osigurati položaje i dužnosti. Takvih časnika, naravno, uopće nije bilo, odnosno ono što ih je i preostalo razasutih po svijetu bilo je u međuvremenu ostarjelo i ni jedan nije došao. Kad su to shvatili, odlučili su regrutirati kojekakve probisvijete iz europskog podzemlja i kriminalnih emigrantskih sredina, kao i avanturiste iz francuske Legije stranaca, dakle, iz skupina kojima su i sami pripadali», napisao je u svojoj memoarskoj knjizi Sjećanja vojnika(Znanje, Zagreb, 2001.), umirovljeni general zbora Martin Špegelj, prvi ministar obrane samostalne Hrvatske, dodajući da su ti ljudi ubrzo po dolasku počeli strelovito napredovati: narednik Legije stranaca Ante Roso poslije samo par mjeseci provedenih u Hrvatskoj postao je generalom; nešto duži put do generalskog čina prošao je kaplar Legije stranaca Ante Gotovina, a generalskim su se činom u proteklih desetak godina okitili i obični legionari poput Milenka Filipovića i Željka Glasnovića. Bili su to Šuškovi privatni soldati koji su ratovali i u Hrvatskoj i u Bosni, te koji su bespogovorno izvršavali sve što im je ministar obrane nalagao.
A ako im i nije izravno nalagao zločine, sasvim je izvjesno da je Šušak bio jedan od glavnih političkih pokrovitelja onih skupina i pojedinaca što su se isticali u zločinima nad hrvatskim Srbima: zločinima u Gospiću, Pakračkoj poljani, Vukovaru, Osijeku, Sisku, Šibeniku, Zadru, Splitu, Zagrebu... Mesić tvrdi da je zbog učestalih boravaka u Beogradu i poslova vezanih uz jugoslavensko Predsjedništvo godine 1991. bio slabo informiran o zločinima koje su hrvatski vojnici činili nad nezaštićenim srpskim civilima, ali se pritom ne doima pretjerano uvjerljivim. «Nitko me nije obavještavao da se događaju zločini i nedopuštene stvari. Reagirao sam, međutim, kad sam posjetio Slavoniju i vidio da se ruše kuće u mojoj Orahovici, te u drugim mjestima kroz koja smo prolazili. Onda su mi rekli da su neka sela u potpunosti srušena i spaljena. Kazao sam Tuđmanu da sam bio u Slavoniji, da sam vidio dosta porušenih kuća, da se radi o novim kućama i da je to rušenje hrvatskih domova, bez obzira tko je vlasnik. Rekao sam mu da to treba što prije zaustaviti. Razgovoru se tada priključio Gojko Šušak koji je rekao otprilike ovako: 'Predsjedniče, ja imam samo jedan prigovor na ovo što je kazao Stipe. Prosvjedujem samo ako ta rušenja nisu tehnički dobro izvedena'. To mi je bio očiti znak da se u vrhu države sve zna o zločinima koji se događaju i da se ti zločini u dobroj mjeri odobravaju i podupiru s vrha.»
Kad mu je završila beogradska misija «rušenja Jugoslavije», Mesić se početkom 1992. vratio u Zagreb, te je – nakon kratkotrajnog ljenčarenja i uživanja u općenacionalnoj popularnosti zbog neustrašivog i patriotskog držanja u Beogradu – zauzeo funkciju predsjednika HDZ-ova Izvršnog odbora i uselio se u kancelariju u sjedištu te stranke na Trgu žrtava fašizma. Dolazili su mu tada razni ljudi s različitim molbama i problemima, a jednog dana došla je gospođa Ika Štulić iz Gospića koja mu je ispripovijedala priču o nestanku svog supruga Branka Štulića, gospićkog istražnog suca koji je odveden u smrt samo zato što je bio Srbin: to je, uostalom, bio najvažniji (ako ne i jedini) kriterij za likvidacije desetaka Srba u Gospiću u listopadu 1991. godine. Žena je ispričala puno detalja o Štulićevu odvođenju, pa je šef HDZ-ova Izvršnog odbora shvatio da je sve što je kazala istina i da se u Gospiću očito događaju masovni zločini nad građanima srpske nacionalnosti koji su ostali u gradu. «Zvao sam u Vojnu policiju, u Ministarstvo unutarnjih poslova i Ministarstvo obrane i na svim tim mjestima rekli su mi da takvih slučajeva ima više i da je riječ o ljudima koji su prešli na drugu stranu. Poslije toga prestao sam se interesirati za taj slučaj, sve dok kao predsjednik Sabora – dakle, u drugoj polovici 1992. – na razgovor nisam pozvao svog dugogodišnjeg prijatelja Antu Karića, koji je u jesen 1991. bio Vladin povjerenik u Gospiću. On mi je tada rekao da je jedva izvukao živu glavu iz tog grada: ispričao je da se dogodio pokušaj atentata na njega, da je netko izvana dizao roletu kako bi ubacio bombu u njegovu sobu, a on je tada ispalio nekoliko hitaca iz revolvera i atentator je pobjegao. Kad je Karić ujutro došao u štab, onda ga je Tihomir Orešković, gazda života i smrti u Gospiću, dosta znatiželjno pitao: 'Ante, kako si spavao?', a on mu je odgovorio – 'Pa, valjda ti znaš'. U tom razgovoru Ante mi je još ispričao da su mnogi Srbi u Gospiću nestali, da je on o tome napisao pismo Tuđmanu i Manoliću i da je očekivao da će se nešto dogoditi nakon tog njegovog pisma. Nije se, međutim, dogodilo ništa. No, nikad mi nije dao to pismo da mi, kako je rekao, ne bi pravio probleme, a kasnije sam ga, 1997. godine, pročitao u Feralu.» Ante Karić potvrđuje da pismo o likvidacijama gospićkih Srba nije poslao svom prijatelju Mesiću i potvrđuje da je razlog tome bila želja da Mesića zaštiti od problema koje mu je moglo prouzročiti posjedovanje tog pisma. «U jesen 1991. Stipe zaista nije bio informiran o zločinima koji su se događali», govori Karić, «ali je za te zločine – pa i o onome što se zbilo u Gospiću – saznao u mjesecima što su došli kasnije. Možda nije znao detalje, ali je okvirno znao što se događalo. O Gospiću i aktivnostima Tihomira Oreškovića i Mirka Norca, koji su bili pod zaštitom Gojka Šuška, informirao sam ga nekoliko mjeseci nakon što se sve to dogodilo. Inače, svi ljudi iz vrha vlasti vrlo su brzo saznali što se zbivalo u Gospiću i koliko je Srba ubijeno. Sve su znali, ali ništa nije poduzeto da se oni koji su organizirali odvođenje Srba kazne ili barem uklone s rukovodećih položaja.»
Spoznaje o zločinima u Gospiću – o kojima je Mesić morao puno znati i prije nego što je pozvao Karića na razgovor, pošto mu je dotični ponajbolji životni prijatelj i pošto drugi čovjek u državi nije mogao biti tako neinformiran kao što se nastoji predstaviti, a i gospođa Štulić ispričala mu je početkom 1992. dosta potankosti o paklu rečenog grada – nisu, međutim, spriječile predsjednika Sabora da 24. rujna 1992. s parlamentarne govornice pročita službenu odluku o razrješenju Đorđa Kalanja s funkcije zamjenika Okružnog javnog tužitelja u Gospiću: u trenutku kad je Mesić, u izravnom televizijskom prijenosu, čitao odluku o razrješenju, Kalanj je nepunih godinu dana bio mrtav, a ubili su ga Norac-Oreškovićevi bojovnici zbog viška pogrešnih krvnih zrnaca. Tužitelj je, inače, razriješen zbog toga što «pet dana nije opravdao izostanak s posla». Draško Kalanj, sin ubijenog gospićkog tužitelja Đorđa, imao je 1992. dvadeset i tri godine. Danas živi u jednom mjestu blizu Novog Sada i ne razmišlja o povratku u Hrvatsku sve dok je Stipe Mesić na predsjedničkom položaju. «Nisam mogao vjerovati da razrješuju mog oca s tužiteljske funkcije skoro godinu dana nakon što je ubijen, a ni sad ne mogu vjerovati da su to napravili», priča Kalanj, «no, zaista su to napravili: dokaz je televizijska snimka saborske sjednice na kojoj je Mesić pročitao odluku o smjeni, dokaz je fonogram te saborske sjednice, dokaz su Narodne novine iz rujna 1992. u kojima je objavljena odluka o razrješenju mog mrtvog oca. Možda je Mesiću netko podvalio da pročita tu nečuvenu i sramotnu odluku, možda ga je netko time htio kompromitirati, ali taj čovjek nikad nije našao za shodno da se ispriča mojoj obitelji i da prizna da je napravio jedan strašan čin. I može Stipe Mesić sto puta biti dobar predsjednik države i mogu svi govoriti da je on dobar predsjednik, ali ja ga mogu gledati samo kroz prizmu onoga što je učinio mome ocu i mojoj porodici. Treba ga biti sram zbog toga! Nikad mu to neću oprostiti, jer ni moj pokojni otac, ni moja porodica nemaju nikakvu mrlju i nikome ništa loše nismo učinili. Da je Mesić dobar i pošten čovjek barem bi se javno pokajao zbog onoga što je učinio.»
Do Mesića su i iz Orahovice doprle priče o ubojstvima tamošnjih Srba, ali je slušao uvjeravanja da policija provodi istrage i da se traže ubojice. Ubojice, naravno, nikad nisu pronađene. U Čačincima, u Slavoniji, bila je, pored toga, minirana kuća Mesićeva bratića: on je teško ozlijeđen i malo potom podlegao je ranama, dok mu je supruga ostala na mjestu mrtva. Počinitelji su pronađeni i glavni argument u obrani bilo im je to što su mislili da se radi o srpskoj kući. Na te je ljude nešto kasnije primijenjen Zakon o oprostu. «Kad sam god govorio Tuđmanu da ima pljački, ubijanja i rušenja kuća, on je kazivao da je rat, da policija radi svoje, da se ne možemo sad zaokupljati pojedinačnim slučajevima, ali je dodavao da će sve biti procesuirano kad rat završi. No, to sa zločinima bio je, po meni, sistemski problem: specijalne jedinice bile su direktno podređene ministru obrane Šušku, te na njih Glavni stožer nije imao nikakva utjecaja i nitko nije znao što oni, zapravo, rade, a oni su očito radili svašta i za to što su radili imali su Šuškovu suglasnost. Tek poslije mog dolaska na mjesto predsjednika Republike uvedena je jedinstvena komanda i svi oni koji u ovoj zemlji nose uniformu stavljeni su pod nadležnost Glavnog stožera Oružanih snaga», kaže Mesić. Iz tog vremena, ranih devedesetih, datira i njegova puno puta citirana izjava da Srbi iz Hrvatske ne mogu odnijeti ništa, izuzev onog blata što su ga u ovu zemlju donijeli na svojim opancima. Predsjednik objašnjava da je ta njegova rečenica često zlonamjerno i pogrešno interpretirana. Kaže da je izjavio ovako: «Srbi na svojim opancima u Hrvatsku nisu donijeli Srbiju, nego su je mogli donijeti jedino u svojim srcima, kao što su Hrvati u Burgenland, u Gradišće, donijeli Hrvatsku u svojim srcima i lojalni su građani Republike Austrije. Tako i Srbi koji žive ovdje trebaju biti lojalni građani Hrvatske». Time je, veli, htio reći da je Hrvatska domovina Srba koji u njoj žive, a istu je poruku, domeće, htio poslati kad je – negdje u isto vrijeme – izjavio kako «ne može netko orati zemlju u Hrvatskoj i moliti boga da pada kiša oko Kragujevca».
Cementna pretvorba
Iz otprilike istog doba potječe i priča o pokušaju Mesićeve mlađe kćeri Dunje da se u privatizaciji domogne vlasničkoga udjela u našičkoj Cementari.«Mojakći Dunja imala je ponudu da uzme menadžerski kredit kako bi kupila jedan posto dionica u Našicecementu, ali je ubrzo shvatila da se radi o podvali koja bi trebala poslužiti tome da me se može optuživati i da me se može prikazati istim kao i sve one druge tipove koji su se u pretvorbi i privatizaciji domogli tvornica, poduzeća i golemog bogatstva. Ona nikad nije uzela taj kredit i nikad nije postala vlasnicom tog jednog postotka vlasništva u Cementari, ali i danas, više od deset godina kasnije, neki mi izvlače tu priču i nabijaju mi je na nos, a ja zaista u ovih petnaestak godina hrvatske samostalnosti nisam stekao ništa, osim jedne vikendice za koju sam, jedva jedvice, uspio skupiti novac», kazuje Mesić koji jedinim relativnim propustom u svom predsjedničkom mandatu smatra to što nije radikalnije i žešće inzistirao na raščišćavanju pretvorbeno-privatizacijskih afera i sankcioniranju otimačine tzv. društvenog vlasništva. Taj proces – u kojemu su se obnoć obogatili mnogi miljenici režima – predstavljao je (uz politiku u Bosni) navodno ključnu točku njegova sukoba s Franjom Tuđmanom: Mesić je smatrao da je pozvaniji od vrhovnika sudjelovati u određivanju pretvorbenog modela, pošto ovaj potonji nikad u životu nije imao nikakva dodira s privredom, no to ga nije smetalo da odlučuje o tome kako će se i kome prodavati ili darivati narodno bogatstvo. «Velike sam rasprave o tome vodio s Tuđmanom koji je stalno ponavljao da mi moramo imati dvije stotine bogatih obitelji koje će svojom vlasničkom logikom pokrenuti hrvatsko gospodarstvo. Pozivao se pritom na Francusku, Belgiju i Nizozemsku govoreći da u svakoj od tih zemalja postoji uzak krug bogatih koji pokreću sve ekonomske i razvojne procese. Nikako nije mogao shvatiti da te procese ne pokreću vlasnici, nego pametni i sposobni menadžeri koji rade za vlasnike. To je bila Tuđmanova zabluda i ona je, praktično, uništila našu privredu: htio je umjetno stvoriti krug bogatih ljudi koji nisu znali voditi poduzeća, a nisu ni htjeli prepustiti vođenje svojih firmi - koje su dobili na sumnjiv način - ljudima koji to znaju. Tako je moralo doći do kraha.»
Tuđmanu je, misli Mesić, vjerojatno netko sugerirao pljačkaški model pretvorbe, ali i ti ljudi – koji su jednim dijelom bili bliski Šušku – također nisu ništa znali o ekonomiji. Bivši general Jugoslavenske narodne armije koji se domogao predsjedničke funkcije bio je, osim toga, istinski uvjeren da će doći hrvatski iseljenici koji će donijeti milijarde dolara i biti agregatom hrvatskoga razvoja: petnaestak godine kasnije poznato je da poduzetnici iz dijaspore u ovu zemlju nisu uložili više od tristotinjak milijuna dolara i da su se iz iseljeništva vratili, uglavnom, oni koji su spazili dobru priliku da se na valu jeftinog nacionalizma i rodoljubne patetike egzistencijalno zbrinu. «Pokušavao sam ga uvjeriti da ti naši iseljenici koji imaju milijun-dva dolara nisu menadžeri, nego štedljivi ljudi, a nama su trebali menadžeri, ljudi koji će znati raditi s novcem. Tuđman to uopće nije razumio, a nije se ni trudio da to razumije. On je ekonomiju shvaćao samo kao sredstvo za ostvarivanje političkih ciljeva, a ne kao sredstvo boljeg života građana.»
«Nakon vukovarske epizode, te neslaganja oko toleriranja ratnih zločina i pljačkaške privatizacije, uslijedio je logičan sukob oko Bosne i Šušak je bio najžešći protiv Manolića i mene, odnosno protiv svih onih koji su se protivili hrvatskoj avanturi podjele susjedne zemlje», veli predsjednik, ali onda dodaje kako je siguran da nije Šušak nagovorio Tuđmana na tu avanturu. «Šezdesetih i sedamdesetih godina nalazio sam se s Franjom Tuđmanom kod Savke Dabčević-Kučar i Mike Tripala i on je uvijek zastupao tezu da je Hrvatska, u okviru Jugoslavije, trebala dobiti cijelu Bosnu i Hercegovinu, jer je Srbija dobila cijelu Vojvodinu. U to vrijeme on nije govorio o podjeli Bosne, nego je isključivo govorio da cijela BiH treba biti hrvatska, jer je 'oduzimanje' Bosne Hrvatskoj smatrao povijesnom nepravdom. Pritom ga je najčešće ismijavao general Ivan Šibl, a Tuđman se užasno ljutio na Šiblove dosjetke. Kasnije je došao do toga da Hrvatska treba za sebe uzeti dio BiH, jer se - zbog srpske nadmoći – realno nije moglo računati na prisvajanje čitave Bosne. Tuđman me je često uvjeravao da kao što ne može opstati cjelovita Jugoslavija, tako ne može opstati ni cjelovita Bosna. Koliko god sam mu ponavljao da je Bosna bila i prije Jugoslavije i da opstanak Bosne nema nikakve veze s opstankom Jugoslavije, te da se te dvije situacije ne mogu izjednačavati, on mi je uvijek govorio da ne znam 'povijesne silnice' i da pričam gluposti», obrazlaže Mesić svoju tezu da je Tuđman – a nikako Šušak – bio stvarni kreator hrvatske secesionističke politike u Bosni. Josip Manolić nije sklon prihvatiti takav Mesićev doživljaj odnosa između Tuđmana i Šuška. «Predsjednik Tuđman smatrao je da se Hrvatska, u slučaju raspada Jugoslavije i Miloševićeva posezanja za bosanskim teritorijem, ne može zadovoljiti postojećim republičkim granicama, nego da se onda trebaju otvoriti razgovori o hrvatskim pravima u Bosni i Hercegovini, odnosno o zaštiti Hrvata koji žive u toj državi, pa je u tom smislu govorio o granicama Banovine Hrvatske što su uspostavljene 1939. sporazumom Vladka Mačeka i Dragiše Cvetkovića. Nije Tuđman, dakle, nametnuo tezu o potrebi podjele Bosne, nego je smatrao da Hrvatska treba misliti o Hrvatima u BiH ako se razmaše srpska agresija i ako Milošević odluči uzeti jedan dio te zemlje. To je bila Tuđmanova osobna linija u pogledu Bosne, ali su sve više jačali pritisci hercegovačkog lobija koji je htio stvoriti svoju autonomnu državu Herceg Bosnu ili tu Herceg Bosnu pripojiti Hrvatskoj. Gojko Šušak snažno je zastupao te zamisli, a Mate Boban i drugi bili su ljudi što su neposredno izvršavali ono što im je Šušak nalagao. Šuškovi nalozi koji su išli u Hercegovinu nisu uvijek bili u skladu s onim što je zastupao predsjednik Tuđman. Ne treba pritom ispustiti iz vida da je hercegovački lobi u dobroj mjeri bio povezan sa stranim agenturama koje su konstantno imale snažan utjecaj na razvoj odnosa u BiH, pa je tim stranim agenturama u određenom trenutku odgovarala agresivna hercegovačka politika koju je Šušak vodio preko Bobana.» Priča o «agenturama» standardna je Manolićeva priča i u ovoj se zemlji tokom devedesetih godina nije dogodio apsolutno nijedan hrvatski zločinački nestašluk a da taj čovjek u pozadini nije vidio prste apstraktnih «stranih agentura». Mesić je, pak, oduvijek bio nesklon tim, više-manje, paranoičnim teorijama zavjere.
Smjene u HDZ BiH
Mate Boban, predratni direktor trgovačkog poduzeća Napredak iz Imotskoga, bio je četvrti po redu šef bosanskohercegovačkog HDZ-a i na tu je funkciju službeno postavljen u studenome 1992. godine: prije njega rečeni su položaj zauzimali Davor Perinović, pa Stjepan Kljujić i onda Milenko Brkić. Perinović, koji je bio liječnik po profesiji, odstranjen je kad je otkriveno da mu je djed bio pravoslavni svećenik, dok su Kljujić i Brkić degažirani zagrebačkim dekretom zbog probosanskih skretanja s Tuđmanove politike srpsko-hrvatskog dijeljenja te države. Mesić svjedoči da je upravo on početkom 1991. pokušavao dogovoriti susret između Tuđmana i njega, Mesića, s jedne strane, te Miloševića i Borisava Jovića, s druge. Zagovarao je da se pregovara o svim otvorenim hrvatsko-srpskim problemima, te da se pokuša zaustaviti obostrano naoružavanje i srljanje u rat. Tuđman je prihvatio pregovore sa srbijanskim vodstvom, ali 25. ožujka 1991. na susret u Karađorđevo, jednu od mnogih rezidencija pokojnog jugoslavenskog maršala i diktatora Josipa Broza Tita, nije poveo Mesića. «Kad se vratio iz Karađorđeva, Tuđman nam je u Zagrebu rekao da Milošević Hrvatskoj nudi tzv. banovinske granice plus Cazin, Kladušu i Bihać, te je dodao da je to nama prihvatljivo. Malo se, međutim, ogradio da ta stvar nije sasvim definirana i definitivna. Tada sam mu rekao da je teško vjerovati kako će se granice moći mijenjati bez rata, no on mi je opet otpovrnuo da ne znam 'povijesne silnice'. Nakon toga otišao je na drugi susret s Miloševićem u dvorac Tikveš, no tada nas nije obavijestio o rezultatima, niti o tome što Milošević nudi i traži. Kasnije se, naravno, vidjelo kako se situacija razvijala: pregovaralo se, formirane su posebne stručne grupe za crtanje karata, srpski eksperti za 'humano preseljenje naroda' dolazili su u Zagreb, hrvatski su putovali u Beograd... Činjenica je da se Tuđman i Milošević nikad nisu međusobno javno napadali, pa se i po tome moglo zaključiti da među njima nekakav dogovor postoji. Svi oni koji su odstupali od te politike srpsko-hrvatskog dogovora o sudbini Bosne morali su, prije ili kasnije, biti sklonjeni.»
Unatoč svim tim saznanjima, Stipe Mesić odigrao je u veljači 1992. godine ulogu izvršitelja jedne Tuđmanove kadrovske zamisli što je bila dodatni dokaz da se Bosni, osim beogradske agresije, sprema i hrvatski pohod dirigiran iz Zagreba. Naivno bi bilo vjerovati da Mesić to nije shvaćao već tada, ali je, ipak, pristao biti vrhovnikovim egzekutorom: po Tuđmanovoj je naredbi otišao u Široki Brijeg da bi uklonio Stjepana Kljujića s pozicije prvog HDZ-ovca u BiH. «Poslije smjene Davora Perinovića, za mjesto predsjednika HDZ-a BiH borili su se don Anto Baković i Stjepan Kljujić», priča Mesić, «a pošto je Kljujić bio novinar i obrazovan čovjek, on je prihvaćen, s tim da mu je Tuđman uvijek govorio da ne smije biti 'Alijin Hrvat' misleći pritom, naravno, na bošnjačkog lidera Aliju Izetbegovića. Kljujić je, međutim, bio svoj Hrvat i borio se za cjelovitu Bosnu. No, kako je previše dolazio do izražaja njegov stav da ta zemlja mora ostati cjelovita, u Zagrebu je donesena odluka da ga se smijeni. Bio sam predsjednik HDZ-ova Izvršnog odbora i Tuđman mi je posljednjih dana siječnja 1992. rekao da bih trebao prisustvovati sjednici Glavnog odbora HDZ-a BiH na Širokom Brijegu i da bih tamo trebao smijeniti Kljujića. Pitao sam zašto ga treba smijeniti, a Tuđman mi je kazao da je Kljujić sasvim otišao pod skute Alije Izetbegovića i da više ne brani interese hrvatskog naroda.»
Premda mu je, navodno, bilo malo čudno obrazloženje pod kojim se ima ukloniti Kljujića, Stipe Mesić nije pokazao značajniji otpor zamisli svog tadašnjeg šefa. Danas kazuje da mu je bila čudna i pratnja za put po Hercegovini, pa pripovijeda storiju koja kaže da ga je u Široki Brijeg pratilo osiguranje koje mu je dala hrvatska policija, ali se njegovoj sviti u Splitu priključilo nekoliko mladića u bijesnim automobilima i s opasnim fizionomijama, te su policajcima rekli da su i oni zaduženi da prate Mesića u Hercegovinu. On o tome ništa nije znao, ali su ljudi iz njegove pratnje uskoro shvatili da se radi o mladićima koje je poslao ministar obrane Šušak. «Premda smo već prije bili na ručku, namjerno sam zatražio da stanemo na Klisu u jednom restoranu samo da bih vidio tko su ti ljudi koje mi je poslao Šušak. Zovem jednog od tih obrijanih i pitam tko su oni, a on kaže: 'Mi smo oni što puše kosti i piju krv'. Malo sam se smrznuo od tog odgovora. No, moram kazati da su se na putu skroz korektno ponašali, a korektno su me i dopratili natrag u Zagreb», veli Mesić koji unatoč onom «smrzavanju od odgovora» po povratku u Zagreb nije poduzeo ništa, premda mu je moglo i moralo biti jasno da se radi o Šuškovoj pretorijanskoj gardi koja djeluje izvan redovnog državnog sistema. Mogao je, i morao, i onda znati ono što zna danas: «Tuđman je znao za postojanje te dvostruke linije zapovijedanja, pogotovo stoga što je često izjavljivao da mu je Šušak najbolji ministar. Ali dvostruka zapovjedna linija Tuđmanu se očito sviđala, jer je Šušak bio pod njegovom kontrolom».
U stanci sjednice Glavnog odbora HDZ-a BiH, koja je održana 2. veljače 1992., Mesić je pozvao Kljujića na razgovor u četiri oka i otvoreno mu je rekao s kakvim ga je zadatkom Tuđman spremio na put. «On mi je odvratio da njega Glavni odbor nije ni postavio, pa ga ne može ni smijeniti, ali je dodao da on odlazi ako je Tuđman tako naredio, jer bi mu se, kako je kazao, u suprotnom moglo dogoditi da bude smijenjen iz života. Kazao sam mu da sam razgovarao s dosta članova Glavnog odbora i da mu, po onome što sam čuo, devedeset posto ljudi daje podršku, te da bi trebao svoj mandat dati na glasanje. No, on je tada kazao da mu nije dobro, da se zapravo razbolio, da ustvari i ne može prisustvovati nastavku sjednice, da se vraća u Sarajevo i da odlazi s čela HDZ-a BiH. Tada je za vršitelja dužnosti predsjednika izabran profesor Milenko Brkić, a Bobana se u to vrijeme još uvijek nije spominjalo. Ali i Brkić je ubrzo izjavio da je za cjelovitu Bosnu, te je tek onda došao Boban. Njegovo imenovanje predstavljalo je, zapravo, definitivni trijumf onih snaga koje su radile na razaranju BiH: kad je on izabran, bilo je vidljivo na koju je stranu otišla hrvatska politika u Bosni», pripovijeda Mesić.
(zurnal.info)
(nastavak feljtona za sedam dana)
ivica đikić
U izdanju VBZ Zagreb, 2004. godine objavljena je Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat, Ivice Đikića. U recenziji ove knjige Viktor Ivančić je napisao: “Ako Stipe Mesić uistinu predstavlja obrat u odnosu na autokratske navade svojega prethodnika, njegova politička biografija iz pera Ivice Đikića to je isto na planu ove vrste literature, trijumf poštenoga kritičkog žurnalizma nad tradicionalno hrvatskim mitološkim bljuzgama”. Uz dozvolu autora “Žurnal” će u nekoliko nastavaka objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige
Gojko Šušak bio je neosporno moćna persona tek uspostavljene nezavisne Hrvatske, ali moć mu nije proizlazila iz genijalnih političkih zamisli što su Tuđmanu otvarale oči, nego iz njegove realne financijske snage koju je ostvario prikupljajući novac za obranu zemlje: Šušak je, ukratko, postao moćan ponajviše zato što je raspolagao velikim novcima, a pritom nitko nije mogao pratiti ni kako su novci dolazili, ni kako su odlazili. «Izuzev novca, njegova moć temeljila se i na činjenici da je uspio izboriti neposrednu kontrolu nad specijalnim jedinicama i Vojnom policijom: prema zakonu koji je vrijedio tokom devedesetih godina, te vojne formacije, koje su bile najuvježbanije, najmobilnije i najbolje opremljene – a uz to i najbolje plaćene – bile su pod direktnim zapovjedništvom ministra obrane i predsjednika Republike. U stvarnosti, to je bila Šuškova privatna vojska», reći će Mesić. Ti momci nosili su američke uniforme i američke čizme, bili su naoružani argentinskim puškama i najmodernijim pištoljima, ošišalo ih je na milimetar, na glave im je stavilo zelene beretke, smjestilo ih je u prostorije nekadašnje političke škole u Kumrovcu, te ih je podijelilo u dvije bojne: jednoj je nadjenuto ime Zrinski, a drugoj Frankopan. 
drugi čovjek u državi nije mogao biti tako neinformiran kao što se nastoji predstaviti, a i gospođa Štulić ispričala mu je početkom 1992. dosta potankosti o paklu rečenog grada – nisu, međutim, spriječile predsjednika Sabora da 24. rujna 1992. s parlamentarne govornice pročita službenu odluku o razrješenju Đorđa Kalanja s funkcije zamjenika Okružnog javnog tužitelja u Gospiću: u trenutku kad je Mesić, u izravnom televizijskom prijenosu, čitao odluku o razrješenju, Kalanj je nepunih godinu dana bio mrtav, a ubili su ga Norac-Oreškovićevi bojovnici zbog viška pogrešnih krvnih zrnaca. Tužitelj je, inače, razriješen zbog toga što «pet dana nije opravdao izostanak s posla». Draško Kalanj, sin ubijenog gospićkog tužitelja Đorđa, imao je 1992. dvadeset i tri godine. Danas živi u jednom mjestu blizu Novog Sada i ne razmišlja o povratku u Hrvatsku sve dok je Stipe Mesić na predsjedničkom položaju. «Nisam mogao vjerovati da razrješuju mog oca s tužiteljske funkcije skoro godinu dana nakon što je ubijen, a ni sad ne mogu vjerovati da su to napravili», priča Kalanj, «no, zaista su to napravili: dokaz je televizijska snimka saborske sjednice na kojoj je Mesić pročitao odluku o smjeni, dokaz je fonogram te saborske sjednice, dokaz su Narodne novine iz rujna 1992. u kojima je objavljena odluka o razrješenju mog mrtvog oca. Možda je Mesiću netko podvalio da pročita tu nečuvenu i sramotnu odluku, možda ga je netko time htio kompromitirati, ali taj čovjek nikad nije našao za shodno da se ispriča mojoj obitelji i da prizna da je napravio jedan strašan čin. I može Stipe Mesić sto puta biti dobar predsjednik države i mogu svi govoriti da je on dobar predsjednik, ali ja ga mogu gledati samo kroz prizmu onoga što je učinio mome ocu i mojoj porodici. Treba ga biti sram zbog toga! Nikad mu to neću oprostiti, jer ni moj pokojni otac, ni moja porodica nemaju nikakvu mrlju i nikome ništa loše nismo učinili. Da je Mesić dobar i pošten čovjek barem bi se javno pokajao zbog onoga što je učinio.» 
Mate Boban, predratni direktor trgovačkog poduzeća Napredak iz Imotskoga, bio je četvrti po redu šef bosanskohercegovačkog HDZ-a i na tu je funkciju službeno postavljen u studenome 1992. godine: prije njega rečeni su položaj zauzimali Davor Perinović, pa Stjepan Kljujić i onda Milenko Brkić. Perinović, koji je bio liječnik po profesiji, odstranjen je kad je otkriveno da mu je djed bio pravoslavni svećenik, dok su Kljujić i Brkić degažirani zagrebačkim dekretom zbog probosanskih skretanja s Tuđmanove politike srpsko-hrvatskog dijeljenja te države. Mesić svjedoči da je upravo on početkom 1991. pokušavao dogovoriti susret između Tuđmana i njega, Mesića, s jedne strane, te Miloševića i Borisava Jovića, s druge. Zagovarao je da se pregovara o svim otvorenim hrvatsko-srpskim problemima, te da se pokuša zaustaviti obostrano naoružavanje i srljanje u rat. Tuđman je prihvatio pregovore sa srbijanskim vodstvom, ali 25. ožujka 1991. na susret u Karađorđevo, jednu od mnogih rezidencija pokojnog jugoslavenskog maršala i diktatora Josipa Broza Tita, nije poveo Mesića. «Kad se vratio iz Karađorđeva, Tuđman nam je u Zagrebu rekao da Milošević Hrvatskoj nudi tzv. banovinske granice plus Cazin, Kladušu i Bihać, te je dodao da je to nama prihvatljivo. Malo se, međutim, ogradio da ta stvar nije sasvim definirana i definitivna. Tada sam mu rekao da je teško vjerovati kako će se granice moći mijenjati bez rata, no on mi je opet otpovrnuo da ne znam 'povijesne silnice'. Nakon toga otišao je na drugi susret s Miloševićem u dvorac Tikveš, no tada nas nije obavijestio o rezultatima, niti o tome što Milošević nudi i traži. Kasnije se, naravno, vidjelo kako se situacija razvijala: pregovaralo se, formirane su posebne stručne grupe za crtanje karata, srpski eksperti za 'humano preseljenje naroda' dolazili su u Zagreb, hrvatski su putovali u Beograd... Činjenica je da se Tuđman i Milošević nikad nisu međusobno javno napadali, pa se i po tome moglo zaključiti da među njima nekakav dogovor postoji. Svi oni koji su odstupali od te politike srpsko-hrvatskog dogovora o sudbini Bosne morali su, prije ili kasnije, biti sklonjeni.»
