U izdanju VBZ Zagreb, 2004. godine objavljena je Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat, Ivice Đikića. U recenziji ove knjige Viktor Ivančić je napisao: “Ako Stipe Mesić uistinu predstavlja obrat u odnosu na autokratske navade svojega prethodnika, njegova politička biografija iz pera Ivice Đikića to je isto na planu ove vrste literature, trijumf poštenoga kritičkog žurnalizma nad tradicionalno hrvatskim mitološkim bljuzgama”.
Uz dozvolu autora “Žurnal” će u nastavcima objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige.
Ivan Lovrenović, ugledni sarajevski književnik i publicist, prisjeća se Mesića iz vremena hrvatsko-bošnjačkoga rata: «Dok je još formalno bio predsjednikom Hrvatskoga sabora, Mesić je svoje drukčije gledanje na Bosnu javno iznosio, a u dva-tri navrata, kada smo u okviru nekih žalosnih pokušaja da se nešto učini, bivali primani u njegovu saborskome uredu u sastavu kojekakvih alternativnih bosansko-hrvatskih 'delegacija', mogli smo na vlastite uši čuti kako Mesić u svojemu poznatom šaljivo-ironičnom stilu kritizira HDZ-ovu bosansku politiku. Osobno, moram priznati da me je, i pored simpatije za toga čovjeka, takav njegov način tada veoma iritirao. Sve je, naime, izgledalo zaista apsurdno, ako ne i morbidno: čovjek bez ustručavanja izgovara jasnu kritiku hrvatske politike u Bosni, pokazujući da zna i što se dolje zbiva, dok istovremeno sjedi na položaju predsjednika državnoga parlamenta, s visokom funkcijom i u vladajućoj stranci, prvi do Prvoga, a ništa se ne mijenja, niti ta luda klaonica prestaje».
Kad je koncem ožujka 2000. godine otputovao u svoj prvi predsjednički posjet Sarajevu, vidjelo se, međutim, da su Bošnjaci u Mesiću prepoznali trajnog prijatelja i da mu ne zamjeraju kasni razlaz s Tuđmanom koji u susjednoj državi nije vidio ništa osim poligona za ostvarenje svojih velikodržavnih pretenzija. Mesićeva kolona tog se dana sarajevskim ulicama kretala krajnje otežano zbog tisuća građana koji su novom hrvatskom predsjedniku htjeli stisnuti ruku ili ga zagrliti. «Razloga tome vjerojatno ima više, a jedan od njih svakako je i specifična vrst sarajevske lakovjernosti kojom se kao 'raja', kao 'svoji', primaju svi ljudi koji imaju topao nastup i duhovitu besjedu», veli Lovrenović, «ali jedan je razlog od svih najveći: Mesić se Sarajevu uvijek znao predstaviti kao antipod Tuđmanu i ono ga je kao takvoga uvijek doživljavalo.» Slično kao 2000. godine u Sarajevu, bilo je 23. srpnja 2004., kad se Mesić pojavio na otvorenju obnovljenog Starog mosta u Mostaru: kad se popeo na rekonstruiranu Hajrudinovu ćupriju, prolomio se snažan pljesak koji je dugo odzvanjao mostarskim mahalama. «Bili su prigovori da puno košta obnova Starog mosta i čitava ceremonija otvaranja, ali nitko – pogotovo u Hrvatskoj – nije kazao da je puno više koštalo rušenje mosta 1993. godine. Kad je mostarski most srušen, sjećam se da su neki zastupnici i zastupnice u Hrvatskom saboru tvrdili da je to bio strateški cilj i da je most trebalo srušiti. To je, naravno, bila najobičnija laž. Neki ljudi, koji su nažalost pripadnici hrvatskog naroda, odlučili su srušiti most između civilizacija, most suradnje između dvaju naroda, odlučili su srušiti povijest. I povijest im to neće oprostiti», kaže on.
Podjela Bosne
Premda je stav o Bosni jedan od njegovih najtvrđih i najpoštenijih stavova, Mesić je, zapravo, lišen emocionalne veze s tom zemljom. Njegovo razmišljanje da se Bosna ne može dijeliti i da je zločin takvo što i pokušavati nije proizišao iz privatne privrženosti prema državi u kojoj vjekovima zajedno žive muslimani, pravoslavci i katolici, niti iz naročito ozbiljnog poznavanja bosanskohercegovačke historije i kulture življenja. Njegov stav o nedjeljivosti Bosne plod je najobičnije upotrebe zdravoga razuma i posjedovanja elementarnog instinkta za političku realnost. «Ja sam prije svega realan političar», veli, «i znao sam da se Bosna ne može podijeliti. Znao sam da svijet, prije ili kasnije, mora shvatiti da se Bosna ne može podijeliti. Podjela Bosne bila bi put u nastanak terorističkih skupina koje bi zagorčavale život čitavoj Evropi i bilo mi je jasno da međunarodna zajednica takvo nešto ne smije i neće riskirati. Samo sam, dakle, logično razmišljao. Imao sam zdrav razum i ništa više, jer zdrav razum govori da nije moguće da svi Srbi žive u jednoj državi ili da svi Hrvati žive u jednoj državi. Ostvarenje tih ideja, koje su se širile iz Beograda i Zagreba, predstavljalo bi krah međunarodnog poretka uspostavljenog nakon Drugog svjetskog rata. Na koncu se pokazalo da sam imao dobre procjene, a nekima u Hrvatskoj – ali i u Srbiji – sad sam kriv što sam u ono vrijeme bio pametniji od njih.»
«Riječ je, jednostavno, o tomu da je Mesić uvjereni i čvrsti legalist i demokrat, i da na Bosnu i Hercegovinu nikad nije prestao gledati na taj način. Kad to tako gledate, kad niste od onih što im je nacionalistička i velikodržavna svraka mozak popila, onda je u vezi s Bosnom, barem principijelno, sve jasno», smatra Ivan Lovrenović. Davoru Butkoviću nije neuvjerljivo obrazloženje po kojemu su se Mesić i Manolić s Tuđmanom razišli oko Bosne. «Na jednoj sjednici Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti (VONS) Šušak je izravno pitao Tuđmana je li Bosna i Hercegovina njegova, Šuškova, ili Manolićeva: Tuđman je rekao da je Šuškova. Bosna je, dakle, bila neposredni ideološki povod i mislim da je Manolić bio jedini čovjek u vrhu vlasti koji je do kraja razumio da hrvatska politika u BiH vodi u propast. Ne mogu, međutim, procijeniti je li Mesić samostalno razumio to što se događalo u Bosni ili su njegovi stavovi o tome proizlazili iz vezanosti za Manolića i njegove poglede», misli Butković. Premda je Butkovićeva dilema možda sasvim opravdana i iako je možda Manolić Mesiću stvarno otvarao oči glede pogrešne hrvatske politike u Bosni, čini se da Manolić ni 1993., a ni danas, nije shvatio ono što je Mesiću oduvijek bilo jasno: nije Šušak zloupotrijebio naivnog i dobrog Tuđmana, nego je velikodržavljem zadojeni Tuđman upregnuo Šuška u realizaciju svoje davne zamisli o pripojenju jednog dijela Bosne Hrvatskoj.
Stipe Mesić voli pričati da je se s Franjom Tuđmanom, u suštini, politički razišao još u rano proljeće 1991., ubrzo nakon što se saznalo za antibosanske sesije hrvatskog vođe sa Slobodanom Miloševićem u Karađorđevu i Tikvešu. «Nije mi se nikad sviđala Tuđmanova očita fascinacija Miloševićem. Milošević je Tuđmana uvjeravao da će svijet podržati podjelu Bosne i Hercegovine, a to se ovome idealno poklapalo s njegovim dubokim povjesničarskim uvjerenjem i njegovom opsesijom da se Bosna ne može održati ako nestane Jugoslavija i da Hrvatska, u tom slučaju, treba za sebe uzeti onaj dio za koji je Tuđman mislio da Hrvatskoj pripada», kaže on. «Nije neuvjerljiva Mesićeva tvrdnja o razilaženju s Tuđmanom na pitanju Bosne odmah po Karađorđevu», reći će Ivan Lovrenović, «a vjerojatno je i to da je s Tuđmanom jedini on iz cijeloga 'dvorskoga kruga' imao takav odnos da mu je mogao to svoje protivljenje otvoreno i iznositi. Ali za principijelni politički – što je neminovno značilo: i ljudski – razlaz s Tuđmanom trebalo je mnogo više. Mesić je vjerojatno sam sebe zavaravao nekom vrstom uvjerenja da bi još mogao na diktatora utjecati, da bi mogao iznutra omekšavati i njega i HDZ, a kad je počeo taj luđački 'unutarnji' rat između HVO-a i Armije BiH, možda je smatrao da je korisnije biti blizu vrhu kako bi mogao spašavati što se spasiti dade... Bila je to, u svakom slučaju, pogrešna računica dobronamjernoga čovjeka, koji možda i iz svoje urođene benevolencije, pa i stanovitoga bonvivanstva, kao i zbog davnih 'proljećarskih' sentimenata, nije na vrijeme mogao shvatiti da ima posla s divljim političkim zvijerima. Shvatio je tek kad mu se silna hadezeovska mržnja počela obijati o glavu nakon raskida 1994. godine.»
Tuđman je u Miloševiću dobio idealnog partnera za ostvarenje svog davnog nauma o komadanju Bosne, o čemu je pričao po kvazidisidentskim sijelima šezdesetih i sedamdesetih godina i više ili manje zakukuljeno pisao u svojim knjigama Velike ideje i mali narodi (1969.) i Bespuća povijesne zbiljnosti (1988.). Tuđman je htio ući u povijest kao onaj koji je, na međunarodno prihvatljiv način, uspio uvećati Hrvatsku: Milošević mu se uvukao pod kožu upravo stoga što ga je uvjeravao – Tuđman mu je prilično vjerovao – da se svijet neće buniti protiv podjele Bosne i da će međunarodna politička javnost pristati na sve što se njih dvojica, gospodari balkanskoga rata i mira, dogovore. Nije naivno vjerovati da se Mesiću to istinski gadilo. Šušak se Tuđmanu, s druge strane, pod kožu zavukao pričama da je sasvim realno izvesti aneksiju dobrog dijela BiH i zaklinjao mu se kako će tu operaciju – u formi poklona voljenome vrhovniku – provesti upravo on, Šušak. Za taj posao nije se štedio državni novac: prema riječima Nikice Valentića, HDZ-ova političara koji je u vrijeme hrvatsko-bošnjačkoga rata bio predsjednik Vlade, od rane jeseni 1992. do proljeća 1994. iz državnog je proračuna u hercegovačku ratnu kasu svakoga dana odlazilo oko milijun i pol dolara. Značajan dio tih sredstava završio je u privatnim džepovima hercegbosanske vojno-mafijaške hunte koja je bila do boli odana Gojku Šušku. «Tuđmana su Šušak i njegovi sljedbenici uvjeravali da će svijet podržati Miloševića u podjeli Bosne, a Hrvatska će na mala vrata proširiti svoje granice. Rekao sam Tuđmanu kad je odlazio u Karađorđevo razgovarati s Miloševićem: 'Čuvaj se, jer on će te prevariti'. 'Ti misliš da je on pametniji od mene?', planuo je Tuđman i uopće nije htio čuti upozorenje. Mislio je, jednostavno, da u političkoj utakmici njemu nitko nije dorastao.»
Dotjerivanje francuskog
Istinski obračun Tuđmana i Mesića – kad je, dakle, njihov sukob izišao iz mračnih režimskih kuloara i katakombi njihova dugogodišnjeg relativnog prijateljstva, te se jasno ukazao čitavoj javnosti – počeo se, kako rekosmo, odvijati koncem 1993. i početkom 1994. godine. Tuđman je Mesića krajem 1993. pozvao na razgovor i pokušao mu objasniti da bi se trebao ukloniti s pozicije predsjednika Sabora: ostavio mu je, doduše, mogućnost da formalno ostane parlamentarni šef, ako mu je do te funkcije baš jako stalo, ali stvarni bi gazda na Markovu trgu bio Žarko Domljan, tadašnji potpredsjednik Sabora.
«Zašto ne bi malo otišao doraditi svoj francuski?», pitao ga je Tuđman i ponudio mu višemjesečni plaćeni boravak u Grenobleu u Francuskoj ili u belgijskom gradiću Spa.
«To će, Franjo, biti nešto teže izvedivo, jer ja sam izabran na izborima, a nisu me građani birali da popravljam svoje znanje francuskog jezika, nego da sjedim u Saboru», odvratio je Mesić.
«Ma, kakvi građani, nitko neće reagirati na to», uvjeravao ga je vrhovnik.
Mesić je, međutim, znao da bi pristajanje na Tuđmanovu ponudu predstavljalo njegovu političku smrt i potonuće u anonimnost jednog od onih likova iz okruženja Oca nacije, čije su političke ambicije primirene inozemnim sinekurama što su garantirale lagodan život. Tadašnji predsjednik Sabora nije bio od takve sorte: za nj nije miran i dosadan život daleko od ljudi koje dobro poznaje, daleko od javnosti koja prema njemu nije ravnodušna i daleko od političke vreve koja ga je odavno osvojila. Odlučio se suprotstaviti pokušajima vlastite javne eutanazije, a za saveznike je uzeo novinare. Davor Butković kazuje da je Mesić Globusu potkraj 1993. i početkom 1994. plasirao mnoštvo tajnih informacija koje su se odreda ispostavile točnima. «Mesić nam je osobno dostavio informaciju da ga je Tuđman naumio ukloniti iz političkoga života zemlje i Globus je to objavio kao udarnu političku temu», veli Butković i nastavlja: «Poslije tog teksta na Hrvatskoj je televiziji, u najgledanijem terminu, čitano saopćenje u kojemu se tvrdilo da Globus laže i izmišlja, jer ne postoji nikakva namjera da se Mesića smijeni. Uskoro se, naravno, pokazalo da je sve bilo točno. No, još važnija stvar je što mi je Mesić dao dokument o zločinačkim aktivnostima Tomislava Merčepa i njegove policijske ili parapolicijske jedinice. To je bilo pet ili šest dana prije Božića 1993. godine. Intervjuirao sam ga kao predsjednika Sabora i to je bio jedan od onih rutinskih intervjua kad nemate nikoga za razgovor, pa uzmete neku ličnost iz političkog vrha koja je medijski relativno atraktivna. Snimali smo, dakle, taj intervju u njegovu saborskom uredu i u jednom je trenutku Mesić zamolio djevojku koja je radila fotografije da iziđe iz prostorije i ostavi nas nasamo. Zatim je otvorio svoj sef i rekao da ima nešto za mene: to su bili dokumenti označeni državnom tajnom u kojima su bila priznanja ubojica iz Merčepove jedinice koji su likvidirali srpske civile iz Zagreba i šire okolice. I Globus je te dokumente objavio u božićnom broju. Bila je to bomba. U utorak navečer, dan prije izlaska tog broja, Mesić se nenajavljen pojavio u redakciji i molio je da mu vratimo papire, jer su, rekao je, bili označeni nekom posebnom šifrom i po toj šifri moglo se otkriti tko ih je pustio u javnost. Mi smo mu vratili papire. Danas mislim da nam je Mesić dao te materijale kako bi se obračunao s Branimirom Glavašem i Vladimirom Šeksom koji su tada bili logistička podrška Šušku, a kasnije su se odvojili od njega. Glavaša i Šeksa pokušao je uništiti preko Merčepa. U svakom slučaju, to je bio jedan od najvažnijih brojeva Globusa i tada sam se istinski divio Mesićevoj građanskoj hrabrosti».
Kad se, dakle, Mesić usprotivio Tuđmanovoj nakani da ga pošalje na «učenje francuskog», vrhovnik je do kraja otvorio karte. Mesić se sjeća: «Rekao je ovako: 'Kad bi se ti maknuo na dva-tri mjeseca, ja bih s Miloševićem sve završio i dogovorio, jer Milošević ne prihvaća sporazum sve dok si ti tu. Evo, čak da mi dadeš samo mjesec dana, sve bih riješio s Miloševićem'. Na to sam mu rekao da prihvaćam mjesec dana odmora i da ću otići odmah poslije Nove godine 1994., a to sam odlučio jer sam ionako morao obaviti manji kirurški zahvat na leđima. Rekao sam, znači, da mu dajem mjesec dana i da se za to vrijeme neću pojavljivati u javnosti». Kad je isteklo mjesec dana, predsjednik Sabora pojavio se na poslu, premda mu je bilo jasno da nije sklopljen nikakav sporazum između Tuđmana i Miloševića. Shvatio je i da navodno postizanje sporazuma zapravo i nije bilo stvarni razlog Tuđmanova pokušaja da ga ukloni s pozicije parlamentarnog šefa. Prvog dana po povratku napisao je, međutim, pismo predsjedniku Republike u kojemu ga je obavijestio da se vratio na posao i da stoji na raspolaganju za sve državne aktivnosti. Nakon dva dana nazvala ga je Zdravka Bušić, Tuđmanova tajnica, i kazala mu da predsjednik s njime želi razgovarati. Kratko su pričali telefonom, a onda je vrhovnik rekao da se što prije moraju vidjeti i da bi bilo dobro da, ako može, odmah dođe u njegovu rezidenciju na Pantovčaku.
«Slušaj, Stipe, mi jesmo dobri, jesmo prijatelji, ali ti si mene prevario», odmah je krenuo Tuđman, a Mesiću nije bilo jasno o čemu se radi. Nastavio je: «Ti si meni rekao da ćeš biti odsutan tri mjeseca, a vratio si se već nakon mjesec dana».
«Ne, Franjo, dogovor je bio da odem na mjesec dana, jer si rekao da ti je mjesec dana dovoljno da završiš stvari s Miloševićem. Nisam pristao ni na kakva tri mjeseca.»
«Dobro. I što ćemo sad?»
«Ništa. Vraćam se u Sabor i nastavljam raditi svoj posao.»
«Dobro, onda ti idi raditi svoj posao.»
Tuđman je Mesića tim riječima ispratio iz svog podsljemenskog zamka okruženog šumom i probranom divljači, ali naravno da mu ni u primisli nije bilo da ga prepusti nesmetanom obavljanju posla. Prava priča zapravo je tek započinjala: Tuđman je – uz pomoć Šuška i sitnijih izvođača radova – naumio neutralizirati unutarhadezeovski pokret otpora svojoj antibosanskoj politici, pošto je procijenio da bi mu taj pokret mogao oteti političku svemoć kojom je u tom trenutku – i sve do svoje smrti – neupitno raspolagao. Uslijedio je, naime, odstrel Josipa Manolića, tada predsjednika Županijskog doma Sabora, a za formalni povod toj akciji izabrani su njegovi novinski intervjui u kojima je napadao HDZ-ovu bosansku pustolovinu. Među tim intervjuima ponajvažniji je bio onaj iz ožujka 1994. u Feral Tribuneu. «Mislim da je Manolić bio svjestan da dajući intervju Feralu potpisuje svoje konačno isključenje iz matične stranke, mada to svakako nije bilo presudno. Pokušao je upravo preko Ferala poslati posljednju poruku kada mi je, na kraju tog intervjua u ožujku 1994., kazao ovako: 'Svakako napišite da Šušak mora otići!' To je i bio naslov intervjua, nakon kojega je, međutim, umjesto Šuška, definitivno otišao Manolić», kaže Heni Erceg koja je nekoliko tjedana kasnije objavila i intervju sa Stipom Mesićem u kojemu je ovaj navijestio svoj konačni razlaz s Franjom Tuđmanom. Ona nastavlja: «Iz razgovora s Mesićem 1994. godine stekla sam dojam da, razilazeći se s HDZ-om, pokušava isprati vlastitu savjest, budući da je rat u Bosni tada već završavao. Osim toga, sam mi je Mesić pričao kako je, mnogo prije Tuđmanova dolaska na vlast, znao za njegovu fiks-ideju o podjeli Bosne, samo, eto, nije vjerovao da će se ovaj doista u to i upustiti. Pokušao se distancirati, premda sa značajnim zakašnjenjem. Njegovi odgovori na pitanja o 'kasnom paljenju' bili su standardno sporni i neuvjerljivi: 'Htio sam i pokušao mijenjati stvari iznutra'. Iz moje vizure, to je oportunizam, ali ne mogu tvrditi da nije pokušavao utjecati na Tuđmana. Manolić i Mesić htjeli su se, zapravo, što efikasnije ograditi od politike Tuđmana i Šuška, doduše, s obzirom na vrijeme kada su to učinili, mislim da mrlja u njihovim biografijama može biti samo umanjena, ali nikako i sasvim izbrisana. Moram, međutim, reći da su se obojica držali odvažno, premda okolnosti njihova razlaza s Tuđmanom nisu bile ni bezazlene, ni bezopasne. Vjerujem da su dobro procijenili kako im i učestalo davanje intervjua pruža svojevrsnu zaštitu. Mesić se doimao usamljenim, ali istodobno mi se činilo kao da mu je pao kamen sa srca. Ponašao se opušteno i rasterećeno, kao čovjek koji je predugo ostao u birtiji i odjednom je postao svjestan u kakvom je društvu proveo noć. Uza sve zamjerke iz toga vremena, mislim da je Stipe Mesić hrabar čovjek».
U čemu je problem
«Manolić je, dakle, prvi počeo javno istupati protiv politike u Bosni za koju je mislio da je kreira i provodi Šušak. Ti njegovi javni istupi trebali su imati funkciju da Tuđmana uvjere kako se treba riješiti Šuška i prikloniti se – odnosno, vratiti se – nama», veli Mesić. Taj Manolićev javni pokušaj uvjeravanja Tuđmana da se priklonio pogrešnoj strani nije imao nikakve šanse za uspjeh, jednako kao što nikakve izglede nije imala ni Mesićeva inicijativa da se u vladajućoj stranci otvori prostor frakcijskom djelovanju. Od svega se dogodio samo vrhovnikov gnjev što je ubrzo rezultirao degažiranjem Josipa Manolića iz HDZ-ovih redova. U Predsjedničkim je dvorima, naime, sazvana sjednica HDZ-ova Predsjedništva kojoj je jedina svrha bilo brzinsko odstranjenje čovjeka što je nekoć bio najbliži Tuđmanov suradnik: zanemarena je pritom i utvrđena procedura i partijski statut i bolji običaji, jer šefu HDZ-a nije padalo na pamet da dopusti raspravu o svojoj nakani, a sve da je i dopustio drugima da nešto kažu, ne bi se čulo mnogo suprotstavljenih glasova. Jedini je, naime, Mesić bio protiv obračuna s Manolićem, obračuna što je odrađen u najboljoj boljševičkoj maniri. Nakon što je sesija HDZ-ove vrhuške uspješno okončana, Šušak je izišao iz dvorane i ovako rekao jednom od svojih tjelohranitelja: «Neka akcija u Saboru krene»! Bio je to signal da se u Saboru začne postupak skupljanja potpisa za Manolićevu smjenu s pozicije predsjednika Županijskog doma.
Uslijedio je potom razgovor šefa države i partije s predsjednikom parlamenta u četiri oka. Tuđman je znao da Mesić uživa popularnost u javnosti i nije ga se htio baš olako odreći, premda nije pokazao ni naročitu volju da ga zadrži u HDZ-u i vrhu državne vlasti.
«Stipe, u čemu je problem?», pitao ga je praveći se nevještim.
«Problem je u tome što me izbacivanje Manolića podsjeća na komunističke čistke», odgovorio je Mesić. «Ja sam se borio za demokraciju, a ovo što se događa karikatura je demokracije. Neću raditi protiv principa za koje sam se zalagao cijeli život. Ti znaš da mi funkcija ne znači ništa i da zbog funkcije nisam postao ni pametniji ni bogatiji. I hoću da znaš da se ovome što si napravio ne protivim toliko zbog Jože, koliko zbog metode. A metoda je totalitarna.»
«Bez Manolića ćemo biti jači! Bili su ovdje kod mene neki stranci i protestirali su zbog toga što u državnom vodstvu imamo čovjeka koji je bio pripadnik komunističkih obavještajno-policijskih službi. Bez njega će mi biti lakše, ali volio bih da ti ostaneš. Isto tako, moraš znati da i bez tebe možemo, jednako kao i bez Manolića.»
«Dobro, Franjo, ako možete, onda je ovo kraj», kazao je Mesić i ustao je pružajući ruku Tuđmanu.
«Nemoj prebrzo donositi odluke... Prespavaj, razmisli i javi mi se.»
Stipe Mesić više mu se nije javio. Niti danas taj razlaz pokušava učiniti dramatičnijim nego što je bio. Dogodilo se samo ono što se moralo dogoditi, a neizbježnost se nije ni pokušavala prikriti teatralnim i patetičnim gestama. «Mislim da on, ipak, nije bio sasvim ravnodušan prema mom odlasku», sjeća se Mesić, «jer je vidio s kim ostaje: s Ivićem Pašalićem, Gojkom Šuškom, Vicom Vukojevićem... Uostalom, često je znao kazati: 'Bože moj, s kim sam ja stvorio Hrvatsku'!
(nastavak feljtona za sedam dana)
(zurnal.info)
">U izdanju VBZ Zagreb, 2004. godine objavljena je Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat, Ivice Đikića. U recenziji ove knjige Viktor Ivančić je napisao: “Ako Stipe Mesić uistinu predstavlja obrat u odnosu na autokratske navade svojega prethodnika, njegova politička biografija iz pera Ivice Đikića to je isto na planu ove vrste literature, trijumf poštenoga kritičkog žurnalizma nad tradicionalno hrvatskim mitološkim bljuzgama”.
Uz dozvolu autora “Žurnal” će u nastavcima objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige.
Ivan Lovrenović, ugledni sarajevski književnik i publicist, prisjeća se Mesića iz vremena hrvatsko-bošnjačkoga rata: «Dok je još formalno bio predsjednikom Hrvatskoga sabora, Mesić je svoje drukčije gledanje na Bosnu javno iznosio, a u dva-tri navrata, kada smo u okviru nekih žalosnih pokušaja da se nešto učini, bivali primani u njegovu saborskome uredu u sastavu kojekakvih alternativnih bosansko-hrvatskih 'delegacija', mogli smo na vlastite uši čuti kako Mesić u svojemu poznatom šaljivo-ironičnom stilu kritizira HDZ-ovu bosansku politiku. Osobno, moram priznati da me je, i pored simpatije za toga čovjeka, takav njegov način tada veoma iritirao. Sve je, naime, izgledalo zaista apsurdno, ako ne i morbidno: čovjek bez ustručavanja izgovara jasnu kritiku hrvatske politike u Bosni, pokazujući da zna i što se dolje zbiva, dok istovremeno sjedi na položaju predsjednika državnoga parlamenta, s visokom funkcijom i u vladajućoj stranci, prvi do Prvoga, a ništa se ne mijenja, niti ta luda klaonica prestaje».
Kad je koncem ožujka 2000. godine otputovao u svoj prvi predsjednički posjet Sarajevu, vidjelo se, međutim, da su Bošnjaci u Mesiću prepoznali trajnog prijatelja i da mu ne zamjeraju kasni razlaz s Tuđmanom koji u susjednoj državi nije vidio ništa osim poligona za ostvarenje svojih velikodržavnih pretenzija. Mesićeva kolona tog se dana sarajevskim ulicama kretala krajnje otežano zbog tisuća građana koji su novom hrvatskom predsjedniku htjeli stisnuti ruku ili ga zagrliti. «Razloga tome vjerojatno ima više, a jedan od njih svakako je i specifična vrst sarajevske lakovjernosti kojom se kao 'raja', kao 'svoji', primaju svi ljudi koji imaju topao nastup i duhovitu besjedu», veli Lovrenović, «ali jedan je razlog od svih najveći: Mesić se Sarajevu uvijek znao predstaviti kao antipod Tuđmanu i ono ga je kao takvoga uvijek doživljavalo.» Slično kao 2000. godine u Sarajevu, bilo je 23. srpnja 2004., kad se Mesić pojavio na otvorenju obnovljenog Starog mosta u Mostaru: kad se popeo na rekonstruiranu Hajrudinovu ćupriju, prolomio se snažan pljesak koji je dugo odzvanjao mostarskim mahalama. «Bili su prigovori da puno košta obnova Starog mosta i čitava ceremonija otvaranja, ali nitko – pogotovo u Hrvatskoj – nije kazao da je puno više koštalo rušenje mosta 1993. godine. Kad je mostarski most srušen, sjećam se da su neki zastupnici i zastupnice u Hrvatskom saboru tvrdili da je to bio strateški cilj i da je most trebalo srušiti. To je, naravno, bila najobičnija laž. Neki ljudi, koji su nažalost pripadnici hrvatskog naroda, odlučili su srušiti most između civilizacija, most suradnje između dvaju naroda, odlučili su srušiti povijest. I povijest im to neće oprostiti», kaže on.
Podjela Bosne
Premda je stav o Bosni jedan od njegovih najtvrđih i najpoštenijih stavova, Mesić je, zapravo, lišen emocionalne veze s tom zemljom. Njegovo razmišljanje da se Bosna ne može dijeliti i da je zločin takvo što i pokušavati nije proizišao iz privatne privrženosti prema državi u kojoj vjekovima zajedno žive muslimani, pravoslavci i katolici, niti iz naročito ozbiljnog poznavanja bosanskohercegovačke historije i kulture življenja. Njegov stav o nedjeljivosti Bosne plod je najobičnije upotrebe zdravoga razuma i posjedovanja elementarnog instinkta za političku realnost. «Ja sam prije svega realan političar», veli, «i znao sam da se Bosna ne može podijeliti. Znao sam da svijet, prije ili kasnije, mora shvatiti da se Bosna ne može podijeliti. Podjela Bosne bila bi put u nastanak terorističkih skupina koje bi zagorčavale život čitavoj Evropi i bilo mi je jasno da međunarodna zajednica takvo nešto ne smije i neće riskirati. Samo sam, dakle, logično razmišljao. Imao sam zdrav razum i ništa više, jer zdrav razum govori da nije moguće da svi Srbi žive u jednoj državi ili da svi Hrvati žive u jednoj državi. Ostvarenje tih ideja, koje su se širile iz Beograda i Zagreba, predstavljalo bi krah međunarodnog poretka uspostavljenog nakon Drugog svjetskog rata. Na koncu se pokazalo da sam imao dobre procjene, a nekima u Hrvatskoj – ali i u Srbiji – sad sam kriv što sam u ono vrijeme bio pametniji od njih.»
«Riječ je, jednostavno, o tomu da je Mesić uvjereni i čvrsti legalist i demokrat, i da na Bosnu i Hercegovinu nikad nije prestao gledati na taj način. Kad to tako gledate, kad niste od onih što im je nacionalistička i velikodržavna svraka mozak popila, onda je u vezi s Bosnom, barem principijelno, sve jasno», smatra Ivan Lovrenović. Davoru Butkoviću nije neuvjerljivo obrazloženje po kojemu su se Mesić i Manolić s Tuđmanom razišli oko Bosne. «Na jednoj sjednici Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti (VONS) Šušak je izravno pitao Tuđmana je li Bosna i Hercegovina njegova, Šuškova, ili Manolićeva: Tuđman je rekao da je Šuškova. Bosna je, dakle, bila neposredni ideološki povod i mislim da je Manolić bio jedini čovjek u vrhu vlasti koji je do kraja razumio da hrvatska politika u BiH vodi u propast. Ne mogu, međutim, procijeniti je li Mesić samostalno razumio to što se događalo u Bosni ili su njegovi stavovi o tome proizlazili iz vezanosti za Manolića i njegove poglede», misli Butković. Premda je Butkovićeva dilema možda sasvim opravdana i iako je možda Manolić Mesiću stvarno otvarao oči glede pogrešne hrvatske politike u Bosni, čini se da Manolić ni 1993., a ni danas, nije shvatio ono što je Mesiću oduvijek bilo jasno: nije Šušak zloupotrijebio naivnog i dobrog Tuđmana, nego je velikodržavljem zadojeni Tuđman upregnuo Šuška u realizaciju svoje davne zamisli o pripojenju jednog dijela Bosne Hrvatskoj.
Stipe Mesić voli pričati da je se s Franjom Tuđmanom, u suštini, politički razišao još u rano proljeće 1991., ubrzo nakon što se saznalo za antibosanske sesije hrvatskog vođe sa Slobodanom Miloševićem u Karađorđevu i Tikvešu. «Nije mi se nikad sviđala Tuđmanova očita fascinacija Miloševićem. Milošević je Tuđmana uvjeravao da će svijet podržati podjelu Bosne i Hercegovine, a to se ovome idealno poklapalo s njegovim dubokim povjesničarskim uvjerenjem i njegovom opsesijom da se Bosna ne može održati ako nestane Jugoslavija i da Hrvatska, u tom slučaju, treba za sebe uzeti onaj dio za koji je Tuđman mislio da Hrvatskoj pripada», kaže on. «Nije neuvjerljiva Mesićeva tvrdnja o razilaženju s Tuđmanom na pitanju Bosne odmah po Karađorđevu», reći će Ivan Lovrenović, «a vjerojatno je i to da je s Tuđmanom jedini on iz cijeloga 'dvorskoga kruga' imao takav odnos da mu je mogao to svoje protivljenje otvoreno i iznositi. Ali za principijelni politički – što je neminovno značilo: i ljudski – razlaz s Tuđmanom trebalo je mnogo više. Mesić je vjerojatno sam sebe zavaravao nekom vrstom uvjerenja da bi još mogao na diktatora utjecati, da bi mogao iznutra omekšavati i njega i HDZ, a kad je počeo taj luđački 'unutarnji' rat između HVO-a i Armije BiH, možda je smatrao da je korisnije biti blizu vrhu kako bi mogao spašavati što se spasiti dade... Bila je to, u svakom slučaju, pogrešna računica dobronamjernoga čovjeka, koji možda i iz svoje urođene benevolencije, pa i stanovitoga bonvivanstva, kao i zbog davnih 'proljećarskih' sentimenata, nije na vrijeme mogao shvatiti da ima posla s divljim političkim zvijerima. Shvatio je tek kad mu se silna hadezeovska mržnja počela obijati o glavu nakon raskida 1994. godine.»
Tuđman je u Miloševiću dobio idealnog partnera za ostvarenje svog davnog nauma o komadanju Bosne, o čemu je pričao po kvazidisidentskim sijelima šezdesetih i sedamdesetih godina i više ili manje zakukuljeno pisao u svojim knjigama Velike ideje i mali narodi (1969.) i Bespuća povijesne zbiljnosti (1988.). Tuđman je htio ući u povijest kao onaj koji je, na međunarodno prihvatljiv način, uspio uvećati Hrvatsku: Milošević mu se uvukao pod kožu upravo stoga što ga je uvjeravao – Tuđman mu je prilično vjerovao – da se svijet neće buniti protiv podjele Bosne i da će međunarodna politička javnost pristati na sve što se njih dvojica, gospodari balkanskoga rata i mira, dogovore. Nije naivno vjerovati da se Mesiću to istinski gadilo. Šušak se Tuđmanu, s druge strane, pod kožu zavukao pričama da je sasvim realno izvesti aneksiju dobrog dijela BiH i zaklinjao mu se kako će tu operaciju – u formi poklona voljenome vrhovniku – provesti upravo on, Šušak. Za taj posao nije se štedio državni novac: prema riječima Nikice Valentića, HDZ-ova političara koji je u vrijeme hrvatsko-bošnjačkoga rata bio predsjednik Vlade, od rane jeseni 1992. do proljeća 1994. iz državnog je proračuna u hercegovačku ratnu kasu svakoga dana odlazilo oko milijun i pol dolara. Značajan dio tih sredstava završio je u privatnim džepovima hercegbosanske vojno-mafijaške hunte koja je bila do boli odana Gojku Šušku. «Tuđmana su Šušak i njegovi sljedbenici uvjeravali da će svijet podržati Miloševića u podjeli Bosne, a Hrvatska će na mala vrata proširiti svoje granice. Rekao sam Tuđmanu kad je odlazio u Karađorđevo razgovarati s Miloševićem: 'Čuvaj se, jer on će te prevariti'. 'Ti misliš da je on pametniji od mene?', planuo je Tuđman i uopće nije htio čuti upozorenje. Mislio je, jednostavno, da u političkoj utakmici njemu nitko nije dorastao.»
Dotjerivanje francuskog
Istinski obračun Tuđmana i Mesića – kad je, dakle, njihov sukob izišao iz mračnih režimskih kuloara i katakombi njihova dugogodišnjeg relativnog prijateljstva, te se jasno ukazao čitavoj javnosti – počeo se, kako rekosmo, odvijati koncem 1993. i početkom 1994. godine. Tuđman je Mesića krajem 1993. pozvao na razgovor i pokušao mu objasniti da bi se trebao ukloniti s pozicije predsjednika Sabora: ostavio mu je, doduše, mogućnost da formalno ostane parlamentarni šef, ako mu je do te funkcije baš jako stalo, ali stvarni bi gazda na Markovu trgu bio Žarko Domljan, tadašnji potpredsjednik Sabora.
«Zašto ne bi malo otišao doraditi svoj francuski?», pitao ga je Tuđman i ponudio mu višemjesečni plaćeni boravak u Grenobleu u Francuskoj ili u belgijskom gradiću Spa.
«To će, Franjo, biti nešto teže izvedivo, jer ja sam izabran na izborima, a nisu me građani birali da popravljam svoje znanje francuskog jezika, nego da sjedim u Saboru», odvratio je Mesić.
«Ma, kakvi građani, nitko neće reagirati na to», uvjeravao ga je vrhovnik.
Mesić je, međutim, znao da bi pristajanje na Tuđmanovu ponudu predstavljalo njegovu političku smrt i potonuće u anonimnost jednog od onih likova iz okruženja Oca nacije, čije su političke ambicije primirene inozemnim sinekurama što su garantirale lagodan život. Tadašnji predsjednik Sabora nije bio od takve sorte: za nj nije miran i dosadan život daleko od ljudi koje dobro poznaje, daleko od javnosti koja prema njemu nije ravnodušna i daleko od političke vreve koja ga je odavno osvojila. Odlučio se suprotstaviti pokušajima vlastite javne eutanazije, a za saveznike je uzeo novinare. Davor Butković kazuje da je Mesić Globusu potkraj 1993. i početkom 1994. plasirao mnoštvo tajnih informacija koje su se odreda ispostavile točnima. «Mesić nam je osobno dostavio informaciju da ga je Tuđman naumio ukloniti iz političkoga života zemlje i Globus je to objavio kao udarnu političku temu», veli Butković i nastavlja: «Poslije tog teksta na Hrvatskoj je televiziji, u najgledanijem terminu, čitano saopćenje u kojemu se tvrdilo da Globus laže i izmišlja, jer ne postoji nikakva namjera da se Mesića smijeni. Uskoro se, naravno, pokazalo da je sve bilo točno. No, još važnija stvar je što mi je Mesić dao dokument o zločinačkim aktivnostima Tomislava Merčepa i njegove policijske ili parapolicijske jedinice. To je bilo pet ili šest dana prije Božića 1993. godine. Intervjuirao sam ga kao predsjednika Sabora i to je bio jedan od onih rutinskih intervjua kad nemate nikoga za razgovor, pa uzmete neku ličnost iz političkog vrha koja je medijski relativno atraktivna. Snimali smo, dakle, taj intervju u njegovu saborskom uredu i u jednom je trenutku Mesić zamolio djevojku koja je radila fotografije da iziđe iz prostorije i ostavi nas nasamo. Zatim je otvorio svoj sef i rekao da ima nešto za mene: to su bili dokumenti označeni državnom tajnom u kojima su bila priznanja ubojica iz Merčepove jedinice koji su likvidirali srpske civile iz Zagreba i šire okolice. I Globus je te dokumente objavio u božićnom broju. Bila je to bomba. U utorak navečer, dan prije izlaska tog broja, Mesić se nenajavljen pojavio u redakciji i molio je da mu vratimo papire, jer su, rekao je, bili označeni nekom posebnom šifrom i po toj šifri moglo se otkriti tko ih je pustio u javnost. Mi smo mu vratili papire. Danas mislim da nam je Mesić dao te materijale kako bi se obračunao s Branimirom Glavašem i Vladimirom Šeksom koji su tada bili logistička podrška Šušku, a kasnije su se odvojili od njega. Glavaša i Šeksa pokušao je uništiti preko Merčepa. U svakom slučaju, to je bio jedan od najvažnijih brojeva Globusa i tada sam se istinski divio Mesićevoj građanskoj hrabrosti».
Kad se, dakle, Mesić usprotivio Tuđmanovoj nakani da ga pošalje na «učenje francuskog», vrhovnik je do kraja otvorio karte. Mesić se sjeća: «Rekao je ovako: 'Kad bi se ti maknuo na dva-tri mjeseca, ja bih s Miloševićem sve završio i dogovorio, jer Milošević ne prihvaća sporazum sve dok si ti tu. Evo, čak da mi dadeš samo mjesec dana, sve bih riješio s Miloševićem'. Na to sam mu rekao da prihvaćam mjesec dana odmora i da ću otići odmah poslije Nove godine 1994., a to sam odlučio jer sam ionako morao obaviti manji kirurški zahvat na leđima. Rekao sam, znači, da mu dajem mjesec dana i da se za to vrijeme neću pojavljivati u javnosti». Kad je isteklo mjesec dana, predsjednik Sabora pojavio se na poslu, premda mu je bilo jasno da nije sklopljen nikakav sporazum između Tuđmana i Miloševića. Shvatio je i da navodno postizanje sporazuma zapravo i nije bilo stvarni razlog Tuđmanova pokušaja da ga ukloni s pozicije parlamentarnog šefa. Prvog dana po povratku napisao je, međutim, pismo predsjedniku Republike u kojemu ga je obavijestio da se vratio na posao i da stoji na raspolaganju za sve državne aktivnosti. Nakon dva dana nazvala ga je Zdravka Bušić, Tuđmanova tajnica, i kazala mu da predsjednik s njime želi razgovarati. Kratko su pričali telefonom, a onda je vrhovnik rekao da se što prije moraju vidjeti i da bi bilo dobro da, ako može, odmah dođe u njegovu rezidenciju na Pantovčaku.
«Slušaj, Stipe, mi jesmo dobri, jesmo prijatelji, ali ti si mene prevario», odmah je krenuo Tuđman, a Mesiću nije bilo jasno o čemu se radi. Nastavio je: «Ti si meni rekao da ćeš biti odsutan tri mjeseca, a vratio si se već nakon mjesec dana».
«Ne, Franjo, dogovor je bio da odem na mjesec dana, jer si rekao da ti je mjesec dana dovoljno da završiš stvari s Miloševićem. Nisam pristao ni na kakva tri mjeseca.»
«Dobro. I što ćemo sad?»
«Ništa. Vraćam se u Sabor i nastavljam raditi svoj posao.»
«Dobro, onda ti idi raditi svoj posao.»
Tuđman je Mesića tim riječima ispratio iz svog podsljemenskog zamka okruženog šumom i probranom divljači, ali naravno da mu ni u primisli nije bilo da ga prepusti nesmetanom obavljanju posla. Prava priča zapravo je tek započinjala: Tuđman je – uz pomoć Šuška i sitnijih izvođača radova – naumio neutralizirati unutarhadezeovski pokret otpora svojoj antibosanskoj politici, pošto je procijenio da bi mu taj pokret mogao oteti političku svemoć kojom je u tom trenutku – i sve do svoje smrti – neupitno raspolagao. Uslijedio je, naime, odstrel Josipa Manolića, tada predsjednika Županijskog doma Sabora, a za formalni povod toj akciji izabrani su njegovi novinski intervjui u kojima je napadao HDZ-ovu bosansku pustolovinu. Među tim intervjuima ponajvažniji je bio onaj iz ožujka 1994. u Feral Tribuneu. «Mislim da je Manolić bio svjestan da dajući intervju Feralu potpisuje svoje konačno isključenje iz matične stranke, mada to svakako nije bilo presudno. Pokušao je upravo preko Ferala poslati posljednju poruku kada mi je, na kraju tog intervjua u ožujku 1994., kazao ovako: 'Svakako napišite da Šušak mora otići!' To je i bio naslov intervjua, nakon kojega je, međutim, umjesto Šuška, definitivno otišao Manolić», kaže Heni Erceg koja je nekoliko tjedana kasnije objavila i intervju sa Stipom Mesićem u kojemu je ovaj navijestio svoj konačni razlaz s Franjom Tuđmanom. Ona nastavlja: «Iz razgovora s Mesićem 1994. godine stekla sam dojam da, razilazeći se s HDZ-om, pokušava isprati vlastitu savjest, budući da je rat u Bosni tada već završavao. Osim toga, sam mi je Mesić pričao kako je, mnogo prije Tuđmanova dolaska na vlast, znao za njegovu fiks-ideju o podjeli Bosne, samo, eto, nije vjerovao da će se ovaj doista u to i upustiti. Pokušao se distancirati, premda sa značajnim zakašnjenjem. Njegovi odgovori na pitanja o 'kasnom paljenju' bili su standardno sporni i neuvjerljivi: 'Htio sam i pokušao mijenjati stvari iznutra'. Iz moje vizure, to je oportunizam, ali ne mogu tvrditi da nije pokušavao utjecati na Tuđmana. Manolić i Mesić htjeli su se, zapravo, što efikasnije ograditi od politike Tuđmana i Šuška, doduše, s obzirom na vrijeme kada su to učinili, mislim da mrlja u njihovim biografijama može biti samo umanjena, ali nikako i sasvim izbrisana. Moram, međutim, reći da su se obojica držali odvažno, premda okolnosti njihova razlaza s Tuđmanom nisu bile ni bezazlene, ni bezopasne. Vjerujem da su dobro procijenili kako im i učestalo davanje intervjua pruža svojevrsnu zaštitu. Mesić se doimao usamljenim, ali istodobno mi se činilo kao da mu je pao kamen sa srca. Ponašao se opušteno i rasterećeno, kao čovjek koji je predugo ostao u birtiji i odjednom je postao svjestan u kakvom je društvu proveo noć. Uza sve zamjerke iz toga vremena, mislim da je Stipe Mesić hrabar čovjek».
U čemu je problem
«Manolić je, dakle, prvi počeo javno istupati protiv politike u Bosni za koju je mislio da je kreira i provodi Šušak. Ti njegovi javni istupi trebali su imati funkciju da Tuđmana uvjere kako se treba riješiti Šuška i prikloniti se – odnosno, vratiti se – nama», veli Mesić. Taj Manolićev javni pokušaj uvjeravanja Tuđmana da se priklonio pogrešnoj strani nije imao nikakve šanse za uspjeh, jednako kao što nikakve izglede nije imala ni Mesićeva inicijativa da se u vladajućoj stranci otvori prostor frakcijskom djelovanju. Od svega se dogodio samo vrhovnikov gnjev što je ubrzo rezultirao degažiranjem Josipa Manolića iz HDZ-ovih redova. U Predsjedničkim je dvorima, naime, sazvana sjednica HDZ-ova Predsjedništva kojoj je jedina svrha bilo brzinsko odstranjenje čovjeka što je nekoć bio najbliži Tuđmanov suradnik: zanemarena je pritom i utvrđena procedura i partijski statut i bolji običaji, jer šefu HDZ-a nije padalo na pamet da dopusti raspravu o svojoj nakani, a sve da je i dopustio drugima da nešto kažu, ne bi se čulo mnogo suprotstavljenih glasova. Jedini je, naime, Mesić bio protiv obračuna s Manolićem, obračuna što je odrađen u najboljoj boljševičkoj maniri. Nakon što je sesija HDZ-ove vrhuške uspješno okončana, Šušak je izišao iz dvorane i ovako rekao jednom od svojih tjelohranitelja: «Neka akcija u Saboru krene»! Bio je to signal da se u Saboru začne postupak skupljanja potpisa za Manolićevu smjenu s pozicije predsjednika Županijskog doma.
Uslijedio je potom razgovor šefa države i partije s predsjednikom parlamenta u četiri oka. Tuđman je znao da Mesić uživa popularnost u javnosti i nije ga se htio baš olako odreći, premda nije pokazao ni naročitu volju da ga zadrži u HDZ-u i vrhu državne vlasti.
«Stipe, u čemu je problem?», pitao ga je praveći se nevještim.
«Problem je u tome što me izbacivanje Manolića podsjeća na komunističke čistke», odgovorio je Mesić. «Ja sam se borio za demokraciju, a ovo što se događa karikatura je demokracije. Neću raditi protiv principa za koje sam se zalagao cijeli život. Ti znaš da mi funkcija ne znači ništa i da zbog funkcije nisam postao ni pametniji ni bogatiji. I hoću da znaš da se ovome što si napravio ne protivim toliko zbog Jože, koliko zbog metode. A metoda je totalitarna.»
«Bez Manolića ćemo biti jači! Bili su ovdje kod mene neki stranci i protestirali su zbog toga što u državnom vodstvu imamo čovjeka koji je bio pripadnik komunističkih obavještajno-policijskih službi. Bez njega će mi biti lakše, ali volio bih da ti ostaneš. Isto tako, moraš znati da i bez tebe možemo, jednako kao i bez Manolića.»
«Dobro, Franjo, ako možete, onda je ovo kraj», kazao je Mesić i ustao je pružajući ruku Tuđmanu.
«Nemoj prebrzo donositi odluke... Prespavaj, razmisli i javi mi se.»
Stipe Mesić više mu se nije javio. Niti danas taj razlaz pokušava učiniti dramatičnijim nego što je bio. Dogodilo se samo ono što se moralo dogoditi, a neizbježnost se nije ni pokušavala prikriti teatralnim i patetičnim gestama. «Mislim da on, ipak, nije bio sasvim ravnodušan prema mom odlasku», sjeća se Mesić, «jer je vidio s kim ostaje: s Ivićem Pašalićem, Gojkom Šuškom, Vicom Vukojevićem... Uostalom, često je znao kazati: 'Bože moj, s kim sam ja stvorio Hrvatsku'!
(nastavak feljtona za sedam dana)
(zurnal.info)
">
:BIOGRAFIJA STIPE MESIĆA (3): Velike ideje i mali narodi
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Pod okupacijom
BIOGRAFIJA STIPE MESIĆA (3): Velike ideje i mali narodi
U izdanju VBZ Zagreb, 2004. godine objavljena je Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat, Ivice Đikića. U recenziji ove knjige Viktor Ivančić je napisao: “Ako Stipe Mesić uistinu predstavlja obrat u odnosu na autokratske navade svojega prethodnika, njegova politička biografija iz pera Ivice Đikića to je isto na planu ove vrste literature, trijumf poštenoga kritičkog žurnalizma nad tradicionalno hrvatskim mitološkim bljuzgama”.
Uz dozvolu autora “Žurnal” će u nastavcima objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige.
Ivan Lovrenović, ugledni sarajevski književnik i publicist, prisjeća se Mesića iz vremena hrvatsko-bošnjačkoga rata: «Dok je još formalno bio predsjednikom Hrvatskoga sabora, Mesić je svoje drukčije gledanje na Bosnu javno iznosio, a u dva-tri navrata, kada smo u okviru nekih žalosnih pokušaja da se nešto učini, bivali primani u njegovu saborskome uredu u sastavu kojekakvih alternativnih bosansko-hrvatskih 'delegacija', mogli smo na vlastite uši čuti kako Mesić u svojemu poznatom šaljivo-ironičnom stilu kritizira HDZ-ovu bosansku politiku. Osobno, moram priznati da me je, i pored simpatije za toga čovjeka, takav njegov način tada veoma iritirao. Sve je, naime, izgledalo zaista apsurdno, ako ne i morbidno: čovjek bez ustručavanja izgovara jasnu kritiku hrvatske politike u Bosni, pokazujući da zna i što se dolje zbiva, dok istovremeno sjedi na položaju predsjednika državnoga parlamenta, s visokom funkcijom i u vladajućoj stranci, prvi do Prvoga, a ništa se ne mijenja, niti ta luda klaonica prestaje».
Kad je koncem ožujka 2000. godine otputovao u svoj prvi predsjednički posjet Sarajevu, vidjelo se, međutim, da su Bošnjaci u Mesiću prepoznali trajnog prijatelja i da mu ne zamjeraju kasni razlaz s Tuđmanom koji u susjednoj državi nije vidio ništa osim poligona za ostvarenje svojih velikodržavnih pretenzija. Mesićeva kolona tog se dana sarajevskim ulicama kretala krajnje otežano zbog tisuća građana koji su novom hrvatskom predsjedniku htjeli stisnuti ruku ili ga zagrliti. «Razloga tome vjerojatno ima više, a jedan od njih svakako je i specifična vrst sarajevske lakovjernosti kojom se kao 'raja', kao 'svoji', primaju svi ljudi koji imaju topao nastup i duhovitu besjedu», veli Lovrenović, «ali jedan je razlog od svih najveći: Mesić se Sarajevu uvijek znao predstaviti kao antipod Tuđmanu i ono ga je kao takvoga uvijek doživljavalo.» Slično kao 2000. godine u Sarajevu, bilo je 23. srpnja 2004., kad se Mesić pojavio na otvorenju obnovljenog Starog mosta u Mostaru: kad se popeo na rekonstruiranu Hajrudinovu ćupriju, prolomio se snažan pljesak koji je dugo odzvanjao mostarskim mahalama. «Bili su prigovori da puno košta obnova Starog mosta i čitava ceremonija otvaranja, ali nitko – pogotovo u Hrvatskoj – nije kazao da je puno više koštalo rušenje mosta 1993. godine. Kad je mostarski most srušen, sjećam se da su neki zastupnici i zastupnice u Hrvatskom saboru tvrdili da je to bio strateški cilj i da je most trebalo srušiti. To je, naravno, bila najobičnija laž. Neki ljudi, koji su nažalost pripadnici hrvatskog naroda, odlučili su srušiti most između civilizacija, most suradnje između dvaju naroda, odlučili su srušiti povijest. I povijest im to neće oprostiti», kaže on.
Podjela Bosne
Premda je stav o Bosni jedan od njegovih najtvrđih i najpoštenijih stavova, Mesić je, zapravo, lišen emocionalne veze s tom zemljom. Njegovo razmišljanje da se Bosna ne može dijeliti i da je zločin takvo što i pokušavati nije proizišao iz privatne privrženosti prema državi u kojoj vjekovima zajedno žive muslimani, pravoslavci i katolici, niti iz naročito ozbiljnog poznavanja bosanskohercegovačke historije i kulture življenja. Njegov stav o nedjeljivosti Bosne plod je najobičnije upotrebe zdravoga razuma i posjedovanja elementarnog instinkta za političku realnost. «Ja sam prije svega realan političar», veli, «i znao sam da se Bosna ne može podijeliti. Znao sam da svijet, prije ili kasnije, mora shvatiti da se Bosna ne može podijeliti. Podjela Bosne bila bi put u nastanak terorističkih skupina koje bi zagorčavale život čitavoj Evropi i bilo mi je jasno da međunarodna zajednica takvo nešto ne smije i neće riskirati. Samo sam, dakle, logično razmišljao. Imao sam zdrav razum i ništa više, jer zdrav razum govori da nije moguće da svi Srbi žive u jednoj državi ili da svi Hrvati žive u jednoj državi. Ostvarenje tih ideja, koje su se širile iz Beograda i Zagreba, predstavljalo bi krah međunarodnog poretka uspostavljenog nakon Drugog svjetskog rata. Na koncu se pokazalo da sam imao dobre procjene, a nekima u Hrvatskoj – ali i u Srbiji – sad sam kriv što sam u ono vrijeme bio pametniji od njih.»
«Riječ je, jednostavno, o tomu da je Mesić uvjereni i čvrsti legalist i demokrat, i da na Bosnu i Hercegovinu nikad nije prestao gledati na taj način. Kad to tako gledate, kad niste od onih što im je nacionalistička i velikodržavna svraka mozak popila, onda je u vezi s Bosnom, barem principijelno, sve jasno», smatra Ivan Lovrenović. Davoru Butkoviću nije neuvjerljivo obrazloženje po kojemu su se Mesić i Manolić s Tuđmanom razišli oko Bosne. «Na jednoj sjednici Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti (VONS) Šušak je izravno pitao Tuđmana je li Bosna i Hercegovina njegova, Šuškova, ili Manolićeva: Tuđman je rekao da je Šuškova. Bosna je, dakle, bila neposredni ideološki povod i mislim da je Manolić bio jedini čovjek u vrhu vlasti koji je do kraja razumio da hrvatska politika u BiH vodi u propast. Ne mogu, međutim, procijeniti je li Mesić samostalno razumio to što se događalo u Bosni ili su njegovi stavovi o tome proizlazili iz vezanosti za Manolića i njegove poglede», misli Butković. Premda je Butkovićeva dilema možda sasvim opravdana i iako je možda Manolić Mesiću stvarno otvarao oči glede pogrešne hrvatske politike u Bosni, čini se da Manolić ni 1993., a ni danas, nije shvatio ono što je Mesiću oduvijek bilo jasno: nije Šušak zloupotrijebio naivnog i dobrog Tuđmana, nego je velikodržavljem zadojeni Tuđman upregnuo Šuška u realizaciju svoje davne zamisli o pripojenju jednog dijela Bosne Hrvatskoj.
Stipe Mesić voli pričati da je se s Franjom Tuđmanom, u suštini, politički razišao još u rano proljeće 1991., ubrzo nakon što se saznalo za antibosanske sesije hrvatskog vođe sa Slobodanom Miloševićem u Karađorđevu i Tikvešu. «Nije mi se nikad sviđala Tuđmanova očita fascinacija Miloševićem. Milošević je Tuđmana uvjeravao da će svijet podržati podjelu Bosne i Hercegovine, a to se ovome idealno poklapalo s njegovim dubokim povjesničarskim uvjerenjem i njegovom opsesijom da se Bosna ne može održati ako nestane Jugoslavija i da Hrvatska, u tom slučaju, treba za sebe uzeti onaj dio za koji je Tuđman mislio da Hrvatskoj pripada», kaže on. «Nije neuvjerljiva Mesićeva tvrdnja o razilaženju s Tuđmanom na pitanju Bosne odmah po Karađorđevu», reći će Ivan Lovrenović, «a vjerojatno je i to da je s Tuđmanom jedini on iz cijeloga 'dvorskoga kruga' imao takav odnos da mu je mogao to svoje protivljenje otvoreno i iznositi. Ali za principijelni politički – što je neminovno značilo: i ljudski – razlaz s Tuđmanom trebalo je mnogo više. Mesić je vjerojatno sam sebe zavaravao nekom vrstom uvjerenja da bi još mogao na diktatora utjecati, da bi mogao iznutra omekšavati i njega i HDZ, a kad je počeo taj luđački 'unutarnji' rat između HVO-a i Armije BiH, možda je smatrao da je korisnije biti blizu vrhu kako bi mogao spašavati što se spasiti dade... Bila je to, u svakom slučaju, pogrešna računica dobronamjernoga čovjeka, koji možda i iz svoje urođene benevolencije, pa i stanovitoga bonvivanstva, kao i zbog davnih 'proljećarskih' sentimenata, nije na vrijeme mogao shvatiti da ima posla s divljim političkim zvijerima. Shvatio je tek kad mu se silna hadezeovska mržnja počela obijati o glavu nakon raskida 1994. godine.»
Tuđman je u Miloševiću dobio idealnog partnera za ostvarenje svog davnog nauma o komadanju Bosne, o čemu je pričao po kvazidisidentskim sijelima šezdesetih i sedamdesetih godina i više ili manje zakukuljeno pisao u svojim knjigama Velike ideje i mali narodi (1969.) i Bespuća povijesne zbiljnosti (1988.). Tuđman je htio ući u povijest kao onaj koji je, na međunarodno prihvatljiv način, uspio uvećati Hrvatsku: Milošević mu se uvukao pod kožu upravo stoga što ga je uvjeravao – Tuđman mu je prilično vjerovao – da se svijet neće buniti protiv podjele Bosne i da će međunarodna politička javnost pristati na sve što se njih dvojica, gospodari balkanskoga rata i mira, dogovore. Nije naivno vjerovati da se Mesiću to istinski gadilo. Šušak se Tuđmanu, s druge strane, pod kožu zavukao pričama da je sasvim realno izvesti aneksiju dobrog dijela BiH i zaklinjao mu se kako će tu operaciju – u formi poklona voljenome vrhovniku – provesti upravo on, Šušak. Za taj posao nije se štedio državni novac: prema riječima Nikice Valentića, HDZ-ova političara koji je u vrijeme hrvatsko-bošnjačkoga rata bio predsjednik Vlade, od rane jeseni 1992. do proljeća 1994. iz državnog je proračuna u hercegovačku ratnu kasu svakoga dana odlazilo oko milijun i pol dolara. Značajan dio tih sredstava završio je u privatnim džepovima hercegbosanske vojno-mafijaške hunte koja je bila do boli odana Gojku Šušku. «Tuđmana su Šušak i njegovi sljedbenici uvjeravali da će svijet podržati Miloševića u podjeli Bosne, a Hrvatska će na mala vrata proširiti svoje granice. Rekao sam Tuđmanu kad je odlazio u Karađorđevo razgovarati s Miloševićem: 'Čuvaj se, jer on će te prevariti'. 'Ti misliš da je on pametniji od mene?', planuo je Tuđman i uopće nije htio čuti upozorenje. Mislio je, jednostavno, da u političkoj utakmici njemu nitko nije dorastao.»
Dotjerivanje francuskog
Istinski obračun Tuđmana i Mesića – kad je, dakle, njihov sukob izišao iz mračnih režimskih kuloara i katakombi njihova dugogodišnjeg relativnog prijateljstva, te se jasno ukazao čitavoj javnosti – počeo se, kako rekosmo, odvijati koncem 1993. i početkom 1994. godine. Tuđman je Mesića krajem 1993. pozvao na razgovor i pokušao mu objasniti da bi se trebao ukloniti s pozicije predsjednika Sabora: ostavio mu je, doduše, mogućnost da formalno ostane parlamentarni šef, ako mu je do te funkcije baš jako stalo, ali stvarni bi gazda na Markovu trgu bio Žarko Domljan, tadašnji potpredsjednik Sabora.
«Zašto ne bi malo otišao doraditi svoj francuski?», pitao ga je Tuđman i ponudio mu višemjesečni plaćeni boravak u Grenobleu u Francuskoj ili u belgijskom gradiću Spa.
«To će, Franjo, biti nešto teže izvedivo, jer ja sam izabran na izborima, a nisu me građani birali da popravljam svoje znanje francuskog jezika, nego da sjedim u Saboru», odvratio je Mesić.
«Ma, kakvi građani, nitko neće reagirati na to», uvjeravao ga je vrhovnik.
Mesić je, međutim, znao da bi pristajanje na Tuđmanovu ponudu predstavljalo njegovu političku smrt i potonuće u anonimnost jednog od onih likova iz okruženja Oca nacije, čije su političke ambicije primirene inozemnim sinekurama što su garantirale lagodan život. Tadašnji predsjednik Sabora nije bio od takve sorte: za nj nije miran i dosadan život daleko od ljudi koje dobro poznaje, daleko od javnosti koja prema njemu nije ravnodušna i daleko od političke vreve koja ga je odavno osvojila. Odlučio se suprotstaviti pokušajima vlastite javne eutanazije, a za saveznike je uzeo novinare. Davor Butković kazuje da je Mesić Globusu potkraj 1993. i početkom 1994. plasirao mnoštvo tajnih informacija koje su se odreda ispostavile točnima. «Mesić nam je osobno dostavio informaciju da ga je Tuđman naumio ukloniti iz političkoga života zemlje i Globus je to objavio kao udarnu političku temu», veli Butković i nastavlja: «Poslije tog teksta na Hrvatskoj je televiziji, u najgledanijem terminu, čitano saopćenje u kojemu se tvrdilo da Globus laže i izmišlja, jer ne postoji nikakva namjera da se Mesića smijeni. Uskoro se, naravno, pokazalo da je sve bilo točno. No, još važnija stvar je što mi je Mesić dao dokument o zločinačkim aktivnostima Tomislava Merčepa i njegove policijske ili parapolicijske jedinice. To je bilo pet ili šest dana prije Božića 1993. godine. Intervjuirao sam ga kao predsjednika Sabora i to je bio jedan od onih rutinskih intervjua kad nemate nikoga za razgovor, pa uzmete neku ličnost iz političkog vrha koja je medijski relativno atraktivna. Snimali smo, dakle, taj intervju u njegovu saborskom uredu i u jednom je trenutku Mesić zamolio djevojku koja je radila fotografije da iziđe iz prostorije i ostavi nas nasamo. Zatim je otvorio svoj sef i rekao da ima nešto za mene: to su bili dokumenti označeni državnom tajnom u kojima su bila priznanja ubojica iz Merčepove jedinice koji su likvidirali srpske civile iz Zagreba i šire okolice. I Globus je te dokumente objavio u božićnom broju. Bila je to bomba. U utorak navečer, dan prije izlaska tog broja, Mesić se nenajavljen pojavio u redakciji i molio je da mu vratimo papire, jer su, rekao je, bili označeni nekom posebnom šifrom i po toj šifri moglo se otkriti tko ih je pustio u javnost. Mi smo mu vratili papire. Danas mislim da nam je Mesić dao te materijale kako bi se obračunao s Branimirom Glavašem i Vladimirom Šeksom koji su tada bili logistička podrška Šušku, a kasnije su se odvojili od njega. Glavaša i Šeksa pokušao je uništiti preko Merčepa. U svakom slučaju, to je bio jedan od najvažnijih brojeva Globusa i tada sam se istinski divio Mesićevoj građanskoj hrabrosti».
Kad se, dakle, Mesić usprotivio Tuđmanovoj nakani da ga pošalje na «učenje francuskog», vrhovnik je do kraja otvorio karte. Mesić se sjeća: «Rekao je ovako: 'Kad bi se ti maknuo na dva-tri mjeseca, ja bih s Miloševićem sve završio i dogovorio, jer Milošević ne prihvaća sporazum sve dok si ti tu. Evo, čak da mi dadeš samo mjesec dana, sve bih riješio s Miloševićem'. Na to sam mu rekao da prihvaćam mjesec dana odmora i da ću otići odmah poslije Nove godine 1994., a to sam odlučio jer sam ionako morao obaviti manji kirurški zahvat na leđima. Rekao sam, znači, da mu dajem mjesec dana i da se za to vrijeme neću pojavljivati u javnosti». Kad je isteklo mjesec dana, predsjednik Sabora pojavio se na poslu, premda mu je bilo jasno da nije sklopljen nikakav sporazum između Tuđmana i Miloševića. Shvatio je i da navodno postizanje sporazuma zapravo i nije bilo stvarni razlog Tuđmanova pokušaja da ga ukloni s pozicije parlamentarnog šefa. Prvog dana po povratku napisao je, međutim, pismo predsjedniku Republike u kojemu ga je obavijestio da se vratio na posao i da stoji na raspolaganju za sve državne aktivnosti. Nakon dva dana nazvala ga je Zdravka Bušić, Tuđmanova tajnica, i kazala mu da predsjednik s njime želi razgovarati. Kratko su pričali telefonom, a onda je vrhovnik rekao da se što prije moraju vidjeti i da bi bilo dobro da, ako može, odmah dođe u njegovu rezidenciju na Pantovčaku.
«Slušaj, Stipe, mi jesmo dobri, jesmo prijatelji, ali ti si mene prevario», odmah je krenuo Tuđman, a Mesiću nije bilo jasno o čemu se radi. Nastavio je: «Ti si meni rekao da ćeš biti odsutan tri mjeseca, a vratio si se već nakon mjesec dana».
«Ne, Franjo, dogovor je bio da odem na mjesec dana, jer si rekao da ti je mjesec dana dovoljno da završiš stvari s Miloševićem. Nisam pristao ni na kakva tri mjeseca.»
«Dobro. I što ćemo sad?»
«Ništa. Vraćam se u Sabor i nastavljam raditi svoj posao.»
«Dobro, onda ti idi raditi svoj posao.»
Tuđman je Mesića tim riječima ispratio iz svog podsljemenskog zamka okruženog šumom i probranom divljači, ali naravno da mu ni u primisli nije bilo da ga prepusti nesmetanom obavljanju posla. Prava priča zapravo je tek započinjala: Tuđman je – uz pomoć Šuška i sitnijih izvođača radova – naumio neutralizirati unutarhadezeovski pokret otpora svojoj antibosanskoj politici, pošto je procijenio da bi mu taj pokret mogao oteti političku svemoć kojom je u tom trenutku – i sve do svoje smrti – neupitno raspolagao. Uslijedio je, naime, odstrel Josipa Manolića, tada predsjednika Županijskog doma Sabora, a za formalni povod toj akciji izabrani su njegovi novinski intervjui u kojima je napadao HDZ-ovu bosansku pustolovinu. Među tim intervjuima ponajvažniji je bio onaj iz ožujka 1994. u Feral Tribuneu. «Mislim da je Manolić bio svjestan da dajući intervju Feralu potpisuje svoje konačno isključenje iz matične stranke, mada to svakako nije bilo presudno. Pokušao je upravo preko Ferala poslati posljednju poruku kada mi je, na kraju tog intervjua u ožujku 1994., kazao ovako: 'Svakako napišite da Šušak mora otići!' To je i bio naslov intervjua, nakon kojega je, međutim, umjesto Šuška, definitivno otišao Manolić», kaže Heni Erceg koja je nekoliko tjedana kasnije objavila i intervju sa Stipom Mesićem u kojemu je ovaj navijestio svoj konačni razlaz s Franjom Tuđmanom. Ona nastavlja: «Iz razgovora s Mesićem 1994. godine stekla sam dojam da, razilazeći se s HDZ-om, pokušava isprati vlastitu savjest, budući da je rat u Bosni tada već završavao. Osim toga, sam mi je Mesić pričao kako je, mnogo prije Tuđmanova dolaska na vlast, znao za njegovu fiks-ideju o podjeli Bosne, samo, eto, nije vjerovao da će se ovaj doista u to i upustiti. Pokušao se distancirati, premda sa značajnim zakašnjenjem. Njegovi odgovori na pitanja o 'kasnom paljenju' bili su standardno sporni i neuvjerljivi: 'Htio sam i pokušao mijenjati stvari iznutra'. Iz moje vizure, to je oportunizam, ali ne mogu tvrditi da nije pokušavao utjecati na Tuđmana. Manolić i Mesić htjeli su se, zapravo, što efikasnije ograditi od politike Tuđmana i Šuška, doduše, s obzirom na vrijeme kada su to učinili, mislim da mrlja u njihovim biografijama može biti samo umanjena, ali nikako i sasvim izbrisana. Moram, međutim, reći da su se obojica držali odvažno, premda okolnosti njihova razlaza s Tuđmanom nisu bile ni bezazlene, ni bezopasne. Vjerujem da su dobro procijenili kako im i učestalo davanje intervjua pruža svojevrsnu zaštitu. Mesić se doimao usamljenim, ali istodobno mi se činilo kao da mu je pao kamen sa srca. Ponašao se opušteno i rasterećeno, kao čovjek koji je predugo ostao u birtiji i odjednom je postao svjestan u kakvom je društvu proveo noć. Uza sve zamjerke iz toga vremena, mislim da je Stipe Mesić hrabar čovjek».
U čemu je problem
«Manolić je, dakle, prvi počeo javno istupati protiv politike u Bosni za koju je mislio da je kreira i provodi Šušak. Ti njegovi javni istupi trebali su imati funkciju da Tuđmana uvjere kako se treba riješiti Šuška i prikloniti se – odnosno, vratiti se – nama», veli Mesić. Taj Manolićev javni pokušaj uvjeravanja Tuđmana da se priklonio pogrešnoj strani nije imao nikakve šanse za uspjeh, jednako kao što nikakve izglede nije imala ni Mesićeva inicijativa da se u vladajućoj stranci otvori prostor frakcijskom djelovanju. Od svega se dogodio samo vrhovnikov gnjev što je ubrzo rezultirao degažiranjem Josipa Manolića iz HDZ-ovih redova. U Predsjedničkim je dvorima, naime, sazvana sjednica HDZ-ova Predsjedništva kojoj je jedina svrha bilo brzinsko odstranjenje čovjeka što je nekoć bio najbliži Tuđmanov suradnik: zanemarena je pritom i utvrđena procedura i partijski statut i bolji običaji, jer šefu HDZ-a nije padalo na pamet da dopusti raspravu o svojoj nakani, a sve da je i dopustio drugima da nešto kažu, ne bi se čulo mnogo suprotstavljenih glasova. Jedini je, naime, Mesić bio protiv obračuna s Manolićem, obračuna što je odrađen u najboljoj boljševičkoj maniri. Nakon što je sesija HDZ-ove vrhuške uspješno okončana, Šušak je izišao iz dvorane i ovako rekao jednom od svojih tjelohranitelja: «Neka akcija u Saboru krene»! Bio je to signal da se u Saboru začne postupak skupljanja potpisa za Manolićevu smjenu s pozicije predsjednika Županijskog doma.
Uslijedio je potom razgovor šefa države i partije s predsjednikom parlamenta u četiri oka. Tuđman je znao da Mesić uživa popularnost u javnosti i nije ga se htio baš olako odreći, premda nije pokazao ni naročitu volju da ga zadrži u HDZ-u i vrhu državne vlasti.
«Stipe, u čemu je problem?», pitao ga je praveći se nevještim.
«Problem je u tome što me izbacivanje Manolića podsjeća na komunističke čistke», odgovorio je Mesić. «Ja sam se borio za demokraciju, a ovo što se događa karikatura je demokracije. Neću raditi protiv principa za koje sam se zalagao cijeli život. Ti znaš da mi funkcija ne znači ništa i da zbog funkcije nisam postao ni pametniji ni bogatiji. I hoću da znaš da se ovome što si napravio ne protivim toliko zbog Jože, koliko zbog metode. A metoda je totalitarna.»
«Bez Manolića ćemo biti jači! Bili su ovdje kod mene neki stranci i protestirali su zbog toga što u državnom vodstvu imamo čovjeka koji je bio pripadnik komunističkih obavještajno-policijskih službi. Bez njega će mi biti lakše, ali volio bih da ti ostaneš. Isto tako, moraš znati da i bez tebe možemo, jednako kao i bez Manolića.»
«Dobro, Franjo, ako možete, onda je ovo kraj», kazao je Mesić i ustao je pružajući ruku Tuđmanu.
«Nemoj prebrzo donositi odluke... Prespavaj, razmisli i javi mi se.»
Stipe Mesić više mu se nije javio. Niti danas taj razlaz pokušava učiniti dramatičnijim nego što je bio. Dogodilo se samo ono što se moralo dogoditi, a neizbježnost se nije ni pokušavala prikriti teatralnim i patetičnim gestama. «Mislim da on, ipak, nije bio sasvim ravnodušan prema mom odlasku», sjeća se Mesić, «jer je vidio s kim ostaje: s Ivićem Pašalićem, Gojkom Šuškom, Vicom Vukojevićem... Uostalom, često je znao kazati: 'Bože moj, s kim sam ja stvorio Hrvatsku'!
(nastavak feljtona za sedam dana)
(zurnal.info)
ivica đikić
U izdanju VBZ Zagreb, 2004. godine objavljena je Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat, Ivice Đikića. U recenziji ove knjige Viktor Ivančić je napisao: “Ako Stipe Mesić uistinu predstavlja obrat u odnosu na autokratske navade svojega prethodnika, njegova politička biografija iz pera Ivice Đikića to je isto na planu ove vrste literature, trijumf poštenoga kritičkog žurnalizma nad tradicionalno hrvatskim mitološkim bljuzgama”.
Uz dozvolu autora “Žurnal” će u nastavcima objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige.
Ivan Lovrenović, ugledni sarajevski književnik i publicist, prisjeća se Mesića iz vremena hrvatsko-bošnjačkoga rata: «Dok je još formalno bio predsjednikom Hrvatskoga sabora, Mesić je svoje drukčije gledanje na Bosnu javno iznosio, a u dva-tri navrata, kada smo u okviru nekih žalosnih pokušaja da se nešto učini, bivali primani u njegovu saborskome uredu u sastavu kojekakvih alternativnih bosansko-hrvatskih 'delegacija', mogli smo na vlastite uši čuti kako Mesić u svojemu poznatom šaljivo-ironičnom stilu kritizira HDZ-ovu bosansku politiku. Osobno, moram priznati da me je, i pored simpatije za toga čovjeka, takav njegov način tada veoma iritirao. Sve je, naime, izgledalo zaista apsurdno, ako ne i morbidno: čovjek bez ustručavanja izgovara jasnu kritiku hrvatske politike u Bosni, pokazujući da zna i što se dolje zbiva, dok istovremeno sjedi na položaju predsjednika državnoga parlamenta, s visokom funkcijom i u vladajućoj stranci, prvi do Prvoga, a ništa se ne mijenja, niti ta luda klaonica prestaje».
vođe sa Slobodanom Miloševićem u Karađorđevu i Tikvešu. «Nije mi se nikad sviđala Tuđmanova očita fascinacija Miloševićem. Milošević je Tuđmana uvjeravao da će svijet podržati podjelu Bosne i Hercegovine, a to se ovome idealno poklapalo s njegovim dubokim povjesničarskim uvjerenjem i njegovom opsesijom da se Bosna ne može održati ako nestane Jugoslavija i da Hrvatska, u tom slučaju, treba za sebe uzeti onaj dio za koji je Tuđman mislio da Hrvatskoj pripada», kaže on. «Nije neuvjerljiva Mesićeva tvrdnja o razilaženju s Tuđmanom na pitanju Bosne odmah po Karađorđevu», reći će Ivan Lovrenović, «a vjerojatno je i to da je s Tuđmanom jedini on iz cijeloga 'dvorskoga kruga' imao takav odnos da mu je mogao to svoje protivljenje otvoreno i iznositi. Ali za principijelni politički – što je neminovno značilo: i ljudski – razlaz s Tuđmanom trebalo je mnogo više. Mesić je vjerojatno sam sebe zavaravao nekom vrstom uvjerenja da bi još mogao na diktatora utjecati, da bi mogao iznutra omekšavati i njega i HDZ, a kad je počeo taj luđački 'unutarnji' rat između HVO-a i Armije BiH, možda je smatrao da je korisnije biti blizu vrhu kako bi mogao spašavati što se spasiti dade... Bila je to, u svakom slučaju, pogrešna računica dobronamjernoga čovjeka, koji možda i iz svoje urođene benevolencije, pa i stanovitoga bonvivanstva, kao i zbog davnih 'proljećarskih' sentimenata, nije na vrijeme mogao shvatiti da ima posla s divljim političkim zvijerima. Shvatio je tek kad mu se silna hadezeovska mržnja počela obijati o glavu nakon raskida 1994. godine.» 
Kad se, dakle, Mesić usprotivio Tuđmanovoj nakani da ga pošalje na «učenje francuskog», vrhovnik je do kraja otvorio karte. Mesić se sjeća: «Rekao je ovako: 'Kad bi se ti maknuo na dva-tri mjeseca, ja bih s Miloševićem sve završio i dogovorio, jer Milošević ne prihvaća sporazum sve dok si ti tu. Evo, čak da mi dadeš samo mjesec dana, sve bih riješio s Miloševićem'. Na to sam mu rekao da prihvaćam mjesec dana odmora i da ću otići odmah poslije Nove godine 1994., a to sam odlučio jer sam ionako morao obaviti manji kirurški zahvat na leđima. Rekao sam, znači, da mu dajem mjesec dana i da se za to vrijeme neću pojavljivati u javnosti». Kad je isteklo mjesec dana, predsjednik Sabora pojavio se na poslu, premda mu je bilo jasno da nije sklopljen nikakav sporazum između Tuđmana i Miloševića. Shvatio je i da navodno postizanje sporazuma zapravo i nije bilo stvarni razlog Tuđmanova pokušaja da ga ukloni s pozicije parlamentarnog šefa. Prvog dana po povratku napisao je, međutim, pismo predsjedniku Republike u kojemu ga je obavijestio da se vratio na posao i da stoji na raspolaganju za sve državne aktivnosti. Nakon dva dana nazvala ga je Zdravka Bušić, Tuđmanova tajnica, i kazala mu da predsjednik s njime želi razgovarati. Kratko su pričali telefonom, a onda je vrhovnik rekao da se što prije moraju vidjeti i da bi bilo dobro da, ako može, odmah dođe u njegovu rezidenciju na Pantovčaku. 
«Manolić je, dakle, prvi počeo javno istupati protiv politike u Bosni za koju je mislio da je kreira i provodi Šušak. Ti njegovi javni istupi trebali su imati funkciju da Tuđmana uvjere kako se treba riješiti Šuška i prikloniti se – odnosno, vratiti se – nama», veli Mesić. Taj Manolićev javni pokušaj uvjeravanja Tuđmana da se priklonio pogrešnoj strani nije imao nikakve šanse za uspjeh, jednako kao što nikakve izglede nije imala ni Mesićeva inicijativa da se u vladajućoj stranci otvori prostor frakcijskom djelovanju. Od svega se dogodio samo vrhovnikov gnjev što je ubrzo rezultirao degažiranjem Josipa Manolića iz HDZ-ovih redova. U Predsjedničkim je dvorima, naime, sazvana sjednica HDZ-ova Predsjedništva kojoj je jedina svrha bilo brzinsko odstranjenje čovjeka što je nekoć bio najbliži Tuđmanov suradnik: zanemarena je pritom i utvrđena procedura i partijski statut i bolji običaji, jer šefu HDZ-a nije padalo na pamet da dopusti raspravu o svojoj nakani, a sve da je i dopustio drugima da nešto kažu, ne bi se čulo mnogo suprotstavljenih glasova. Jedini je, naime, Mesić bio protiv obračuna s Manolićem, obračuna što je odrađen u najboljoj boljševičkoj maniri. Nakon što je sesija HDZ-ove vrhuške uspješno okončana, Šušak je izišao iz dvorane i ovako rekao jednom od svojih tjelohranitelja: «Neka akcija u Saboru krene»! Bio je to signal da se u Saboru začne postupak skupljanja potpisa za Manolićevu smjenu s pozicije predsjednika Županijskog doma. 
