Arhiva

BIOGRAFIJA STIPE MESIĆA (7): Na ručku s Titom

U izdanju VBZ Zagreb, 2004. godine objavljena je Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat, Ivice Đikića. U recenziji ove knjige Viktor Ivančić je napisao: “Ako Stipe Mesić uistinu predstavlja obrat u odnosu na autokratske navade svojega prethodnika, njegova politička biografija iz pera Ivice Đikića to je isto na planu ove vrste literature, trijumf poštenoga kritičkog žurnalizma nad tradicionalno hrvatskim mitološkim bljuzgama”.

Uz dozvolu autora “Žurnal” će u nastavcima objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige

Politička karijera Stipe Mesića začela se 1965. godine kad ga je u Zagrebu, na radnome mjestu u Univerzalu, posjetio dr. Ljubo Linarić, tadašnji ravnatelj Doma zdravlja u Orahovici. Kazao je Mesiću da se spremaju izbori za Sabor i da bi bilo dobro da se kandidira, jer sve govori da bi mogao pobijediti. Doktor Linarić, međutim, nije računao da će Mesićevu kandidaturu podržati Komunistička partija ili Socijalistički savez, nego mu je predložio da bude kandidat stotinu građana: tadašnji je izborni zakon, naime, omogućavao kandidaturu za Sabor uz stotinu sudski ovjerenih potpisa građana. Mesić je prihvatio taj prijedlog, potpisi su ubrzo prikupljeni i ovjereni u orahovičkom sudu, a na izborima je građanski kandidat odnio uvjerljivu pobjedu. «Tako sam postao prvi parlamentarni zastupnik u Jugoslaviji koji je izabran mimo volje vladajuće nomenklature, pa sam dao otkaz u Univerzalu i vratio sam se u Orahovicu. Osim što sam postao zastupnik u Saboru, doktor Linarić zaposlio me je u Domu zdravlja na mjestu svog pomoćnika za opće i pravne poslove. Zbog načina na koji sam ušao u Sabor Udba mi je stalno bila za petama. Nisu me dirali, ali pratili su s kime se sastajem, što pričam i što radim: napominjem da je tada Aleksandar Ranković još uvijek bio svemoćni šef jugoslavenske tajne policije. Godine 1966., prema prethodnom dogovoru, jedan je moj prijatelj podnio ostavku na mjesto u Općinskoj skupštini Orahovice, pa sam se kandidirao za taj položaj i opet sam pobijedio: sad sam, dakle, bio i u Saboru i u Općinskoj skupštini. I to nije sve. Malo nakon toga predsjednik Općine Vlado Maglajić otišao je za direktora Carine u Osijeku i grupa koja me je podržavala kandidirala me je za predsjednika općine. Tako sam postao i predsjednikom općine.»

PREPOROD ORAHOVICE

Novi predsjednik općine odmah je počeo provoditi privredni preporod svoga mjesta: pokreće se drvna industrija, otvara se tvornica keramike, pogon za preradu voća, ljudi se masovno zapošljavaju... Mesić je, međutim, htio graditi i infrastrukturu. «Podravska magistrala bila je završena, ali nismo imali asfaltiranu cestu prema Donjem Miholjcu i mađarskoj granici», priča on, «i za to je trebalo puno novaca. Negdje u svojim skitnjama sreo sam se s Tonom Tonevim, direktorom savezne Poljobanke iz Beograda, a upravo je tada donesena odluka da se ukida državni kapital i da se sredstva iz saveznih investicijskih banaka po ključu raspodjeljuju republikama: koliko je tko investirao, toliko će mu biti vraćeno. Razgovarao sam s Tonevim kako bih izvukao novac za svoju općinu i on je rekao da mi sredstva može dati samo za šumarstvo i poljoprivredu. Pitao sam ga bi li mi, recimo, mogao dati novce za izgradnju šumske ceste. Rekao je da može, ako Šumsko gospodarstvo podnese zahtjev za kredit i za gradnju ceste. Tako smo dobili kredit i sagradili «šumsku cestu» Orahovica-Donji Miholjac, koju je 1968. otvorio Miko Tripalo. Osim toga, do svih orahovičkih sela napravio sam tvrdu cestu i svako je selo dobilo struju.»

No, nije se Mesić bavio samo lokalnom infrastrukturom i stvaranjem vlastitog preporoditeljsko-neimarskog imidža među sumještanima, nego je bio aktivan i u tzv. visokoj politici. Saborska arhiva i požutjeli kompleti novina pamte njegov parlamentarni istup 26. ožujka 1967. kad se žustro raspravljalo o tada friškoj Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika: taj tekst, koji je inzistirao na očuvanju hrvatskog jezika u okviru federalne Jugoslavije i kojega je potpisala skupina zagrebačkih intelektualaca, izazvao je dosta bure u tadašnjim političko-kulturnim krugovima, pa je došao i na saborski dnevni red. Stipe Mesić kazivao je ovako: «Pridružujem se onim drugovima zastupnicima koji traže da se objelodane imena potpisnika Deklaracije, te da se ne samo društveno i politički osude stavovi i potpisnici Deklaracije, nego da i tužilaštvo pokrene krivični postupak protiv odgovornih osoba». Autor tih riječi, međutim, danas ima objašnjenje za svoj žestoki istup. Kaže da je grupa saborskih zastupnika s kojima je održavao prisnije odnose (Josip Manolić, Josip Boljkovac, Petar Kriste...) razmišljala kako reagirati na rečeni tekst, pa ih je onda Boljkovac okupio u jednoj saborskoj prostoriji i rekao im da ima rješenje. «Slušajte ljudi», kazao je Boljkovac, «imam informaciju da se Miroslav Krleža, koji je jedan od potpisnika Deklaracije, upravo sad nalazi kod Tita i da razgovaraju o tom njegovu potpisu. Ako mi žestoko napadnemo Deklaraciju, Tito će sigurno zaštititi Krležu, jer on njega neće žrtvovati i neće ga se odreći zbog tog potpisa i tog teksta. A kako će Tito stati u Krležinu zaštitu, tako će prestati napadi na potpisnike Deklaracije.» Mesić kaže: «Pitali smo ga je li siguran u to što govori, a on je kazao da je to sto posto tako. Ni danas ne znam je li Boljkovčeva informacija bila točna, ali on nam je tako rekao. Potom smo dosta žestoko napali Deklaraciju i njezine potpisnike, pa je Vladimir Bakarić odmah skočio za saborsku govornicu i rekao je da trebaju prestati sve rasprave o Deklaraciji, jer nije ni vrijeme ni mjesto da se na takav način reagira na taj tekst. Tako je rasprava prekinuta, a nikome od potpisnika praktično se nije dogodilo ništa loše». Josip Manolić nudi ponešto drukčiju verziju iste priče: «Deklaracija o ravnopravnosti jezika bila je, u suštini, provokacija prema onim političkim snagama koje su tada, koncem šezdesetih godina, nastojale da se donesu amandmani na postojeći Ustav, a ti su amandmani trebali predstavljati značajan korak u osamostaljivanju federalnih republika. Da bi se to spriječilo, konzervativne su snage putem svojih agentura izišle s tom Deklaracijom: siguran sam da je taj tekst napisan u jugoslavenskim agenturnim krugovima i da je otpočetka do kraja zamišljen kao provokacija».

RESTAURIRANJE KAPITALIZMA

U svakom slučaju, obznanjivanje Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika nije prouzročilo veće probleme njezinim potpisnicima, ali se naredne, 1968., godine maršal Tito u jednom svom govoru o negativnim pojavama u društvu obrušio na – Stipu Mesića: kazao je, naime, da «neki mali predsjednik općine u Slavoniji restaurira kapitalizam». O čemu se radilo? «Dok sam bio predsjednik općine Orahovica, k meni je došla grupa lokalnih obrtnika», objašnjava Mesić, «i rekli su mi da su završili s elektrifikacijom slavonskih sela, te da imaju dosta novaca. Pitali su gdje bi mogli uložiti taj akumulirani kapital. Predložio sam im da osnuju proizvodno poduzeće, jer ako grupa građana može osnovati birtiju ili trgovinu, zašto ne bi mogla osnovati proizvodno poduzeće. Zakon to nije zabranjivao, a ono što nije zabranjeno, to je dopušteno. Bilo ih je šesnaest. Rekao sam im da bi bilo dobro da u banci oroče sredstva za osnivanje tvornice, a imali smo slobodan prostor gdje se tvornica mogla osnovati. Glavni mi je cilj bio da se zaposle žene, pošto je veliki broj žena u Orahovici bio nezaposlen. Dogovorili smo se da će oni predložiti menadžment, jer oni ulažu novac. Izišli su s prijedlogom da se osnuje tvornica tekstila u kojoj bi se zaposlilo tristotinjak žena. Ubrzo su kupljeni strojevi, preuređena je dvorana koju smo imali, sve je bilo spremno za početak proizvodnje, ali onda je Tito održao taj govor i krenula je velika hajka po novinama. Meni su dolazile razne inspekcije i nisu našle ništa sporno, ali su se investitori smjesta razbježali ostavivši i novce i strojeve.» Dvije godine kasnije, 1970., Mesić se, u širem funkcionarskom društvu, našao na ručku s Josipom Brozom. Ručak je organiziran u osječkom Domu armije, a prisutni su bili predsjednici šesnaest slavonskih općina pojačani Savkom Dabčević-Kučar. Uz Tita je bila i njegova supruga Jovanka. «Tito je tada već bio stariji čovjek, s pomalo crvenkastom kosom. Tražio je od nas da iznesemo svoje viđenje situacije, te svoje prigovore na republički i savezni račun. Tražio je, osim toga, da predložimo što bi trebalo učiniti kako bi se stanje poboljšalo, ali nije ništa bilježio, samo je slušao. Mislio sam da nema nikakvoga smisla bilo što govoriti tom starom čovjeku, jer nitko ništa ne bilježi i sve što budem rekao otići će u vjetar. Svi predsjednici općina iznosili su svoje probleme i prijedloge, a meni je ostao u sjećanju istup Milenka Radusinovića, predsjednika Općine Osijek, koji je dosta kritički govorio o koncentriranju državnoga kapitala u saveznim bankama u Beogradu, pa se u jednom trenutku htio malo plastičnije izraziti: 'Druže Tito, neće oni nama u Beogradu prodavati muda pod nešto'! Htio je reći 'nešto pod bubrege', ali se malo zbunio, te su svi prasnuli u smijeh. Svi smo, dakle, otamburali to što smo imali, a Tito je onda uzeo riječ i krenuo: svakome od nas odgovorio je na svako pitanje i precizno je bio memorirao tko ga je što pitao, premda je tu bilo šesnaest ljudi i premda on nije činio nikakve bilješke. To me je, moram priznati, fasciniralo. Fascinirala me je ta njegova nevjerojatna moć koncentracije, iako sam u to vrijeme – a vrijeme je formiranja tzv. maspoka u Hrvatskoj – već bio dosta kritičan prema Titu i iako smo već bili na, uvjetno rečeno, suprotnim stranama.»

Nakon što je ispričao ovu storiju, Mesić je požurio da se ogradi od vlastite sklonosti da bude fasciniran velikim ličnostima i pritom se učinio vrlo iskrenim: «Mene, vjerujte mi, nitko ne može sasvim fascinirati. Susretao sam mnoge ljude, mnoge državnike, znanstvenike, umjetnike svih mogućih profila... Nitko me nije posebno fascinirao svojom osobom. Fasciniraju me samo djela. Svi su mi ljudi samo – ljudi, i sve ih tako prihvaćam, bez obzira čime se bavili i što radili. Ali fascinira me, recimo, način vladanja Vladimira Putina u Rusiji, u državi koja je bila doživjela potpuni kaos: ta država najednom počinje funkcionirati, institucije počinju normalno raditi svoj posao, uspostavlja se neki red... Fascinira me, dakle, Putinovo djelo, a ne njegova osoba. Tako je i s Titom. Čovjek, jednostavno, mora biti zadivljen njegovim djelom. Organizirao je antifašističku borbu i u tu je borbu uveo sve narode bivše Jugoslavije i sve nacionalne manjine. Da nije bilo antifašističke borbe, Hrvata bi nestalo. On se založio za koncept Jugoslavije koju čine federalne jedinice, a među tim federalnim jedinicama bila je i Hrvatska. Ostavio je iza sebe Ustav iz 1974. godine, u kojemu su republike definirane kao države i na temelju tog Ustava svijet je kasnije priznao i Hrvatsku i sve druge države nastale raspadom Jugoslavije. On je u tom Ustavu definirao da narod ima pravo na samoopredjeljenje i stvaranje svoje republike, a republika ima pravo na otcjepljenje. To je Titovo veliko djelo i na temelju toga mogli smo se – da je bilo sreće i pameti – osamostaliti i bez rata. Stoga je pozivanje na tekovine Nezavisne Države Hrvatske – što se svih ovih godina događa u ovoj zemlji – rezultat nepoznavanja činjenica, zločestoće ili pokušaja da se na neki način na tome profitira. To je besmisleno i glupo».

GOLI OTOK

Dometnut će, međutim, da je «Goli otok užasna stvar koja je napravljena ljudima», ali će naći i opravdanje za uspostavu tog kazamata u kojemu su trunuli Titovi politički neistomišljenici: kaže da je opasnost iz Rusije i brutalnost s kojom se Staljin obračunavao sa svojim političkim protivnicima prisilila Tita da izolira one koji su bili skloni Sovjetima. «Na Goli su otok otišli mnogi koji nisu imali nikakve veze ni sa čime, ali to je bila povijesna nužda. Pitanje je samo je li to trebalo biti tako brutalno ili se moglo i blaže. Titu, također, prigovaraju za Bleiburg. Milovan Đilas tvrdio je da je Tito, kad je saznao za ubijanje na Bleiburgu, rekao da se to nije trebalo dogoditi i da je onima koji su sudjelovali u zločinima trebalo suditi, ali kad se već dogodilo tako kako se dogodilo – kad su, dakle, pobijene tisuće ljudi – onda za njima ne treba žaliti, jer se tu ništa više ne može promijeniti. Unatoč svim tim Titovim promašajima i pogreškama koje su rezultirale potocima krvi, njegovo djelo je veliko i ono mora biti prihvaćeno kao temelj na kojemu je izrasla suverena država Hrvatska. Tuđman je bio opterećen povijesnim mitovima, kraljevima, kontinuitetom hrvatske državnosti... I sve je to u redu, ali bez Narodnooslobodilačke borbe ničeg ne bi bilo i čitava bi priča o hrvatskoj državnosti bila besmislena i isprazna.»

U prosincu 1971. godine u Karađorđevu se odigrala sjednica jugoslavenskog partijskog i državnog vrha na kojoj je bio prisutan i maršal Tito koji je donio odluku o smjeni tadašnjih hrvatskih partijskih prvaka – Savke Dabčević-Kučar i Mike Tripala, čiji je grijeh bio sadržan u preliberalnom privrednom razmišljanju za to vrijeme na tom mjestu, te u neskrivenim težnjama za većim stupnjem hrvatske ekonomsko-političke samostalnosti u okviru federalne Jugoslavije, što je doživljavano «divljanjem nacionalizma i šovinizma u Hrvatskoj». Nakon sjednice u Karađorđevu, u prijevremenu političku mirovinu nisu poslani samo gospođa Dabčević-Kučar i gospodin Tripalo, nego je – prema ne sasvim pouzdanim procjenama – uslijedila sječa oko pet tisuća kadrova na svim razinama partijsko-državne nomenklature u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, a uskoro su počela hapšenja i suđenja onim personama za koje je partijski vrh procijenio da su kolovođe «hrvatskog proljeća» ili «masovnog pokreta – maspoka». Među ljudima koji su se našli na udaru bio je i Stipe Mesić. «Poslije sjednice u Karađorđevu, nametnulo se pitanje kako se postaviti: ostati na položaju i zadržati dotadašnji kurs ili podnijeti ostavku pa se na drugi način boriti za nastavak procesa demokratizacije i za politiku čistih računa unutar jugoslavenske federacije», priča Mesić. «Ivica Vrkić, koji je bio na sjednici u Karađorđevu, dogovorio se sa Savkom i Mikom i došao mi je u posjetu u Orahovicu, a kod mene se našlo i nekoliko drugih čelnika slavonskih općina. Vrkić nam je tada prenio Tripalovu poruku da dobro procijenimo situaciju i da sami donosimo odluke o svojoj daljnjoj političkoj sudbini. Nije bilo nikakvog pritiska i nikakvih naredbi. Nakon toga smo se u Požegi našli tamošnji čelnici Mato Novačić i Ilija Papac, Drago Trošelj iz Našica, Matija Ćosić, predsjednik Socijalističkog saveza iz Donjeg Miholjca, ja i još nekoliko lokalnih političara iz Slavonije. Razmišljali smo što da radimo. Novačić je bio hapšen kao mladić u vrijeme Drugog svjetskog rata i bio je maltretiran, te nam je odmah kazao da njemu više ne pada na pamet ići u zatvor. U povjerenju mi je rekao da će pobjeći u inozemstvo i tamo čekati rasplet. Potom sam se vratio kući i kazao sam ženi da neću ići u inozemstvo, premda su mi jedno vrijeme ostavili pasoš kako bih se možda predomislio i otišao vani. Znao sam da ako odem, pristajem na preuzimanje krivnje, a to nisam želio, jer se nisam osjećao krivim ni za što. Rekao sam ženi da ću pristati i na suđenje i na zatvor, ali neću bježati u inozemstvo. Krajem 1971. otišao sam na još jednu sjednicu Sabora, pošto sam htio izvući još nešto novca za Orahovicu iz Fonda za nerazvijene, a u siječnju ili veljači 1972. podnio sam neopozivu ostavku. Tada mi je došao vozač Mate Novačića i prenio mi je njegovu poruku da skupa idemo u Zagreb i da imamo siguran kanal za odlazak u inozemstvo, te da imamo osiguran smještaj u Njemačkoj. Kazao sam vozaču da pozdravi Matu, ali da sam ja odlučio ostati.»

I Novačić je zaista otišao: jedno je vrijeme boravio u Zagrebu, a onda se prebacio u Njemačku, gdje ga je neki Židov, do kojega je ovaj došao zahvaljujući jednoj osječkoj vezi, zaposlio da mu uređuje vrt. Poslije mu je povjerio vođenje pogona u svojoj tvornici tekstila i Novačić je na tom mjestu dočekao mirovinu: u Hrvatsku se vratio 1990. godine. Stipe Mesić ostao je, pak, u Orahovici: izgubio je sve funkcije, čak i onu pomoćnika ravnatelja Doma zdravlja. Obitelj je bila bez ikakvih prihoda. «U Orahovici se nikako nisam mogao zaposliti, ali sam pokrenuo sudski spor protiv Doma zdravlja i dobio sam odštetu. Ženu i djecu poslao sam u Zagreb kod maćehe Mileve, a malo kasnije uspjeli smo, kad sam prodao kuću u Orahovici, kupiti jedan mali stan u Zagrebu, u Ožegovićevoj ulici blizu Kvaternikova trga. Milka je ubrzo uspjela naći posao u dječjem vrtiću u Studentskom gradu, a 1975. godine, kad sam već bio na izdržavanju zatvorske kazne u Staroj Gradiški, otkriveno je čija je žena, pa su joj htjeli dati otkaz. Tamo je, međutim, bio jedan razuman predsjednik općine, zvao se Stanko Mrgić, koji je bio u studentskom domu u isto vrijeme kad i ja: saznao je da Milku žele izbaciti s posla i otišao je na zbor radnih ljudi tog vrtića, te im je održao bukvicu u kojoj je rekao da ne želi ništa govoriti o meni, ali je pitao je li Milka Mesić napravila išta zbog čega bi trebala dobiti otkaz. Svi su se složili da nije napravila ništa loše i tako je spašena od izbacivanja. Radila je u Studentskom gradu deset-petnaest godina, a onda se ispraznilo jedno mjesto u dječjem vrtiću na Pantovčaku i prebacila se tamo, gdje je dočekala mirovinu.»

NEPRIJATELJSKO DJELO

Godine 1972. protiv Mesića je pokrenuta istraga po članku 118. tadašnjeg Kaznenog zakona, što hoće reći da je osumnjičen za «neprijateljsko djelo propagande». Neposredno nakon otvaranja istrage u posjetu su mu došli Mirko Bošković Puškin i Marko Bezer, istaknuti partizanski borci i komunistički moćnici u Slavoniji, te su mu obećali pomoć u pronalaženju posla u Zagrebu, ali su mu rekli da prethodno mora pomoći sam sebi.

«Ti si, Stipe, bio mlađi od Savke, Mike, Šibla...», počeo je Bezer, «ti si njima bio impresioniran, što nije ni čudno, jer su oni bili u Zagrebu i bili su karizmatični. To je sve ljudski. Ti bi sad trebao napisati jednu izjavu da si se tu i tamo sastajao s njima i da su te oni nagovarali da formiraš ogranke Matice hrvatske po Slavoniji, a da si ti računao da je to službena politika. Trebao bi, zapravo, napisati da ti nisi imao ništa s tim, osim što si provodio ono što su oni od tebe tražili.»

«Ima tu jedan problem», kazao im je Mesić. «Prvo, želio sam tu politiku. Drugo, znao sam što se događa. I treće, nitko od njih nije na mene vršio nikakav pritisak.»

«Čuj, Stipe, ti moraš voditi računa o ženi i djeci, oni su u Zagrebu, ti si u Orahovici i bez posla si... Sve će biti završeno ako potpišeš jednu takvu izjavu i još ćemo ti pomoći da nađeš posao u Zagrebu.»

«Možemo li se ovako dogovoriti: nemojte mi ništa pomagati, molim vas! Ja ću sebi nekako naći posao u Zagrebu. Dakle, nemojte mi pomagati, ali molim vas, nemojte mi ni lijepiti nešto što nisam učinio.»

«Tebi se, nažalost, ne može pomoći, jer sam to ne želiš. Stvari će sad krenuti onako kako moraju krenuti.»

Zatim su napustili Mesićev orahovički dom, a stvari su uskoro zaista krenule onako kako su morale krenuti. Stipe Mesić pridružio se obitelji u stanu u Ožegovićevoj ulici, te mu je jednog dana u jesen 1972. došao poziv istražnog suca za saslušanje zbog kaznenog djela neprijateljske propagande. «Bio sam jako ljut kad sam dobio taj poziv, jer sam se morao baviti najelementarnijim egzistencijalnim pitanjima – naime, kako prehraniti familiju – a za vratom mi se odjednom našao taj sudski proces. Otvorio sam poziv istražnog suca i pritom sam nešto žestoko opsovao u sebi, a moj pas – jedan kratkodlaki seter - koji je stajao pored mene u tom je momentu pao kao pokošen. Nazvao sam doktora koji mi je poklonio tog psa kad je bio mali, a s njim je došao i veterinar koji mi je rekao da je pas, jednostavno, doživio šok. Taj događaj nikad neću zaboraviti.» Istraga je trajala do kraja 1972. i jedan dio 1973. godine, a Mesiću su se na dušu stavljali, uglavnom, nacionalistički ispadi prilikom osnivanja ogranaka Matice hrvatske u pojedinim slavonskim mjestima. Na tribini u Donjem Miholjcu kazao je ovako: «Neka se uz našu vatru i sam vrag grije samo neka nam vatru ne gasi». Mesić veli: «Svjedoke su ispitivali što oni misle na koga sam aludirao, pa jedan kaže da ne zna na koga sam mislio, drugi kaže da nema pojma tko gasi vatru, ali dođe i treći koji kaže da sam aludirao da Srbi gase vatru». Ili, formiranje filijale Matice hrvatske u Valpovu, gdje je Mesić rekao da u «našem amandmanskom vlaku ima mjesta za sve, ali onaj tko stavi nogu pod taj vlak ostat će bez noge, a vlak će svejedno doći na odredište». Pitanje glasi: tko stavlja nogu pod vlak što nosi ustavne amandmane koji su trebali donijeti veću samostalnost Hrvatske u federalnim okvirima? «I opet se nađe netko tko kaže da sam mislio da Srbi stavljaju nogu pod vlak. Naravno, bilo je i onih koji u tome nisu vidjeli nikakav nacionalizam, a među njima bilo je i jako puno Srba. Problem je, međutim, bio s onim svjedocima koje je instruirala policija.» Još je jedna njegova rečenica bila predmetom istrage: rekao je da su Hrvati sebi «put do Jadrana iskrčili sa sabljom u ruci, dok su neki drugi na Jadran došli ili našom dobrotom ili našom naivnošću». «To se zaista moglo svakako tumačiti», kaže Mesić, «pa je jedan mislio da se ta izjava odnosi na Mađare, drugi da se odnosi na Srbe, treći na Nijemce... Zadnji moj krimen ticao se atentata na jugoslavenskog ambasadora u Švedskoj Vladimira Rolovića. Izjavio sam tada da je istina da su Hrvati pucali u Rolovića, ali je pucanj u jugoslavenskog ambasadora pucanj u amandmane i bez obzira što su pucali Hrvati, to je zločin protiv hrvatskog naroda. Istraživalo se na koga sam mislio da stoji iza tog ubojstva, pa su neki iznosili tumačenja da sam mislio kako iza Rolovićeva ubojstva stoji beogradska Udba ili KOS. Bilo je još nekih sitnica kojima su se istražitelji bavili: od toga da sam tražio da mi se vrati partijska članarina od 1955., kad sam postao član, do toga da sam se bunio protiv lažnih karakteristika koje su lijepljene orahovičkim mladićima, Hrvatima, kad su željeli ići u oficirske škole JNA.»

UTICAJ NA SVJEDOKA

Mesić, koji se branio sa slobode, ne zna koliko se svjedoka izredalo u istrazi, ali zna da ih se na suđenju 1973., pred osječkim okružnim sucem Zoranom Makarovićem, pojavilo pedeset i pet. Za optuženoga je najopasniji iskaz bio onaj Orahovičanina Slavka Barića, predsjednika tamošnjeg Socijalističkog saveza, koji je u istrazi izjavio da je bio prisutan jednom sastanku nekolicine predsjednika slavonskih općina koji su se bili sastali u Kutjevu, te da je on, Barić, izišao iz prostorije kad je shvatio da se radi o «ustaškom sijelu». Tada je u igru stupio Mesićev prijatelj Ivan Škoro, koji je bio učitelj u jednom selu pored Orahovice i koji se bavio dizanjem utega. «Škoro je bio neizmjerno jak: mišica mu je bila široka skoro kao moj grudni koš. Došao mi je jednog dana i pitao me kako mi može pomoći oko suđenja i koga bi on trebao obraditi. Rekao sam mu da su svi dokazi tanki i da se radi o političkom procesu, ali da mi je najveći problem iskaz tog Barića. On mi je tada rekao da Barića prepustim njemu. I stvarno, kad je Barić dolazio na sud u Osijeku, Škoro ga je sačekao, stisnuo ga za ruku i prošetao s njim jedan krug oko zgrade. Onda smo ušli u sudnicu i čekali smo da počne Barićevo svjedočenje. Škoro se smjestio u zadnji red i čitavo je vrijeme fiksirao tog ključnog svjedoka. Barić je u svjedočenju kazao da sam bio bolesno politički ambiciozan i da sam, ne pitajući za cijenu, htio biti zapažen u Zagrebu, te se prebaciti na neku višu funkciju u glavnom gradu. Sudac Makarović potom ga je pitao jesam li politički zastranjivao i tražio je da mu opiše sastanak u Kutjevu. Svjedok je na to odgovorio da na tom sastanku nije bilo nikakvog neprijateljskog djelovanja. Sudac mu je zatim pročitao onaj dio njegova iskaza u istrazi u kojemu je govorio o kutjevačkom «ustaškom sijelu», ali je Barić tada rekao da je njegov iskaz krivo zapisan, jer je on, ustvari, kazao slijedeće: 'Da sam vidio da je to ustaško sijelo, ja bih ga napustio'. Poslije toga je pogledao Škoru, a ovaj mu je samo klimnuo glavom.»

Mesiću su njegovi odvjetnici prenosili povjerljive informacije da je Centralni komitet zatražio godinu dana zatvora za njega i on je bio zadovoljan takvom kaznom, no te su mu informacije postale blago sumnjive kad se, na dan izricanja presude 1974. godine, u sudskom hodniku mimoišao sa zamjenikom osječkog okružnog tužitelja i kad mu je ovaj dobacio da «dobro sveže gaće». Ohrabrilo ga je, doduše, to što policajci nisu ušli u sudnicu, jer je to značilo da je dobio manje od pet godina. Presuda suca Makarovića glasila je: dvije godine i dva mjeseca zatvora. «Ne bih se uopće ljutio da sam dobio okruglo dvije godine», kazuje Mesić, «jer kad je kazna tako okrugla, jasno je da se radi o političkoj presudi i da se, zapravo, šalje poruka kako će svi oni koji se drznu dirnuti u sistem završiti tako. No, dvije godine i dva mjeseca značilo je da je Makarović precizno izvagao sve moje zločine i donio pravednu kaznu: to je trebalo značiti da sam, ipak, nešto zgriješio. Da je rekao tri godine - tri godine, sve je u redu. Ali zašto ta dva mjeseca. Tada sam mu poručio da ću mu to kad-tad vratiti, ali jasno da to nisam učinio, premda sam stvarno bio jako ljut na njega. U obrazloženju je naveo ovako: 'Iako svako djelo samo za sebe nije kažnjivo, uzevši u obzir ukupnu djelatnost optuženog, izlazi da je počinjeno krivično djelo neprijateljske propagande'. Žalio sam se na tu presudu Vrhovnome sudu i oni su mi smanjili kaznu na godinu dana.»

Dok je čekao presudu i odlazak na izdržavanje robije u Staroj Gradiški, Mesić nije sjedio skrštenih ruku: promijenio je čitav niz radnih mjesta, i to onih gdje se nisu tražile tzv. moralno-političke kvalitete. No, zaposlenja su mu, uglavnom, trajala po tri-četiri mjeseca, točnije, dok se ne bi doznalo za njegovu neprijateljsku djelatnost. Tako je posao najprije našao u zagrebačkoj bolnici «Ozren Novosel» u Zajčevoj ulici: javio se na natječaj i primljen je na radno mjesto pravnika, jer je imao položen pravosudni ispit i deset godina radnoga staža. Mesiću se posao sviđao i sve je uredno teklo do isteka tromjesečnog probnog roka, kad je novi bolnički pravnik trebao biti zaposlen na neodređeno vrijeme. Tada ga je direktor bolnice Zvonko Gluhak pozvao na razgovor i odmah mu rekao: «Pronašli su te!». Mesić je tada shvatio da je Gluhak znao sve o njemu, ali je to čuvao za sebe. Ispričao mu je da su ga zvali u Općinski komitet Maksimira i naredili mu da svom nedavno primljenom pravniku mora uručiti otkaz. Sazvan je zbor radnika i Mesić im je ispripovijedao cijelu svoju storiju, te ih je pozvao da po svojoj savjesti odluče o njegovoj sudbini i o sudbini njegove obitelji. Radnici su mu dali podršku, ali onda je na scenu opet stupio komitet: pozvali su Gluhaka na novo uvjeravanje i otvoreno su mu rekli da od njega očekuju ostavku, ako Mesiću ne dade otkaz. «On mi je, međutim, rekao da mu ne pada na pamet izbacivati me na ulicu, pa makar morao podnijeti ostavku ili ga oni smijenili. No, objasnio sam mu da me čeka suđenje i, vjerojatno, izdržavanje zatvorske kazne, te da moram raditi i zarađivati dok čekam odlazak u zatvor, pa sam mu predložio da napravimo ovako: ja ću bolnici dati otkaz, a kad uspijem naći drugi posao, da on, Gluhak, direktoru te firme, koji će se raspitivati za mene, kaže da sam otišao zato što sam bio nezadovoljan plaćom. Direktor je na to pristao.» I Mesić je doista odmah našao novi posao: poduzeće Kemika tražilo je pravnika s pravosudnim ispitom i sa znanjem jednog stranog jezika – po mogućnosti ruskog, pošto su dosta radili s Rusijom – te s najmanje deset godina radnog staža. Naravno, nisu se tražile moralno-političke kvalifikacije, odnosno obavezno članstvo u partiji. «Plaća je bila veća nego u bolnici, a posao se, uglavnom, svodio na zastupanje firme u radnim sporovima. Odmah sam dao otkaz u bolnici, a ravnatelj Gluhak javio je u komitet da sam nestao u nepoznatom pravcu. Posao u Kemici bio je dobar, žena zadovoljna, spremali smo se na godišnji odmor i posljednjeg dana probnog roka direktor me zove i kaže mi da sam zadovoljio i da ćemo sutra potpisati ugovor na neodređeno vrijeme. Ujutro, kad smo trebali potpisati ugovor, došao mi je direktorov tajnik i rekao mi da ga je direktor poslao radi jedne neugodne vijesti: ukratko, Kemika mora raskinuti radni odnos sa mnom. Razlog je, naravno, bila direktiva iz komiteta. Odmah sam im najavio da ću pokrenuti radni spor, ali sam predložio i mogućnost da izbjegnemo sudovanje: dat ću im otkaz, ako mi unaprijed isplate četiri plaće, a ja ću opet naći neku žrtvu. Direktor se složio i istog su mi dana isplaćene četiri plaće, i to četiri dobre plaće. Došao sam kući s gomilom novaca i žena je pomislila da sam provalio u banku. S tim smo novcima onda otišli na more.»

(nastaviće se)

(zurnal.info)